'Što se dogodilo, gospođice Simone?' naziv je dokumentarca posvećenog 'vrhovnoj svećenici soula' Nini Simone, kultnoj glazbenici čiji je raskošni, strastveni alt, katkad, kako je sama opisala, grub kao šljunak, katkad sladak kao kava sa šlagom, obišao i zaveo svijet. Kako to obično biva s takvim, gotovo mitskim ličnostima, uvijek se, ma koliko ih mi znali, otvori novi prozor u njihov svijet. Tako je i sa Simone. 

Novi spomenuti dokumentarni film, u režiji Liz Garbus, pita se o razdoblju neposredno prije nastupa ove jazzerice na festivalu u Montreauxu 1976., na kojemu je rasturila, o vremenu kad je Nina bila na rubu bankrota i u samonametnutom egzilu. Nije neko iznenađenje da se žena napatila kroz život. 

Dovoljno je poslušati 'Sinnerman' ili neku drugu njenu bolnu, tjeskobnu skladbu pa da bude jasno da je umjetnica s mukom 'na ti'. Garbus upravo slavni festival 1976. uzima kao polaznu točku da se zapita što se to Simone dogodilo prije trijumfa, a na intrigantno pitanje odgovara cijelim bogatstvom arhivski snimki, rijetkih intervjua, izvadaka iz dnevnika.

Da je Nina bila i žena na mukama, svjedoče priče, legende o njenom žestokom temperamentu koji je ekstremno varirao, od ljupkosti do naglosti. Bila je nepredvidljiva, a to se, razumije se, ženama teško dopušta. Znala je tako usred koncerta jednostavno otići ili, što joj baš i ne ide u prilog, vrijeđati publiku, ako joj ova nije posvetila punu pažnju. Ali kad je bila dobra, onda je bila najbolja.

Nastup u Montreauxu Garbus je posebno zaintrigirao, u kontekstu Nininog zloglasnog odnosa prema ljudima koji su je došli slušati. U crnoj haljini koja ističe njezinu krupn građu, teškim kapcima premazanim svjetloplavom, Simone se lagano primiče mikrofonu i odlučna zatim zuri u publiku. Dugi period njezine šutnje unosi nervozu u prostoriju. 

Ljudi se smiju iz nelagode, ne znaju što se događa. Netko im je, kaže Liz Garbus, trebao šapnuti – 'događa se Nina'.

U filmu ta redateljica, koja je ranije radila priču i o Marilyn Monroe i koja dobro zna kako 'obraditi' slavne ljude - politički, emotivni i psihološki – nudi uvid u nutrinu dive koja je šezdesetih prošla drvlje i kamenje kao tamnoputa izvođačica i kojoj je osamdesetih konačno dijagnosticiran bipolarni poremećaj, koji ju je pratio oduvijek.

"Moja majka bila je Nina Simone 24 sata dnevno", objasnila je njezina kćer u filmu. "I to je bio problem."

Garbus nastavlja: "Kao žestoka feministica i aktivistica, nije prihvaćala uloge koje su drugi za nju osmišljavale – ona je sama stvarala svoj prostor. Na sceni vidite ljutitu divu, ali kad pročitate njene dnevnike, u kojima ljutnju okreće prema samoj sebi... Bila je vrlo blizu samoubojstvu, posebno u tom zadnjem periodu svojega braka." 

Dokumentarac u takvom stilu otkriva iz kakve se privatnosti 'izrodila' temperamentna scenska Simone. Njezina kći Lisa, koja je producirala film, prilično otvoreno govori o nasilju u svojoj obitelji. 

Simone je suprug i menadžer, Andy Stroud, često tukao, a tu je agresiju ona potom usmjeravala na kćer. Garbus je pomno birala takve sugovornike, one koji su činili Ninin najuži krug. Među njima je i Simonein dugogodišnji gitarist Al Shackman, koji je u početku odbijao ispričati svoje viđenje situacije. 

"Nije bio siguran kako da se postavi prema njezinim psihičkim poteškoćama i obiteljskom nasilju jer to još nitko nije spomenuo", objasnila je Garbus. 

Iako bi gledatelji mogli zamjeriti što su u dokumentarcu izostavljene neke važne stvari, poput Simoneine borbe s rakom dojke, u njemu se, u 100 minuta, svejedno može naći ono što se mora znati o ovoj zanimljivoj ličnosti. 

Rođena kao Eunice Waymon, Simone je glasovir počela svirati sa svega tri godine. Prozvana čudom od djeteta, vježbala je kod jedne bjelkinje u rodnom kraju u North Carolini. U nju su se, koja je obožavala Bacha, polagale velike nade. Trebala je biti prva crnkinja koja nastupa u Carnegie Hallu. 

Stvari su krenule, međutim, nekim drugim tokom, dijelom i zbog njezine boje kože, koje je, kako se razabire kroz dnevnike, Nina odmalena bila svjesna kao nepoželjne. Sve te djetinje traume kasnije su se maniferstirale kroz njezin aktivizam koji je tražio ostvarenje ljudskih prava njezine rase. 

Dokumentarni film, inače, što bi se mnogima moglo svidjeti, nema tipičan kronološki niz, već radije funkcionira kao mjuzikl, vodeći se Simoneinom glazbom. 

"Idu mi na živce glazbeni dokumentarci u kojima se ne čuju pjesme izvođača o kojemu govore. Glazba je ta koju ovdje slavimo, na kraju krajeva, ali ima i jasnu funkciju. Želite da te pjesme osnažuju i prate priču koju ste odlučili ispričati", objašnjava Garbus. 

Pa se priča tako nastavlja na epizodu s 'I Love You, Porgy' iz 1959, godinu dana nakon objave debija 'Little Girl Blue'. To je jedna od najpoznatijih Nininih pjesama, ona s kojom je na sebe zapravo i skrenula međunarodnu pažnju. 

"U njoj se bavi zaljubljivanjem u supruga Andyja", tvrdi Garbus koja priču potom prebacuje na 'Mississippi Goddamn', koja se može uzeti kao himna pokretu za građanska prava crnaca. To je bijesom nabijen odgovor na 1963., kad su u Birminghamu ubijene četiri afroameričke školarke i tren nakon kojega Simone više nije bila samo pjevačica, već glasnica. 

U filmu se može pogledati nastup pjevačice na jednom od marševa od Selme do Montgomerya 1965., gdje pjeva s takvim gnjevom i strašću da je izvedba nepovratno utjecala na njezin glas. Nikad se, poslije toga, nije vratio na ono kako je originalno zvučao. Nešto je u njemu puklo.  

"Mogu biti gladna i žedna koliko god treba, sve dok radim nešto ovakvo, što ima smisla", otkrila je u svome dnevniku Simone vezano za politički aktivizam. U istom tom dnevniku ranije se žalila da mora piti tablete kako bi izdržala nemogući raspored koji joj je zadao Andy. 

Otkriva i da mu je posebno smetalo da se agresija, rođena velikim dijelom i iz aktivističkog bunta, s Nine izvođačice prelijeva na njezinu publiku, čija se ljubav, pogotovo one mainstream, polako počela osipati. Andy joj nije mogao oprostiti da se tako kocka s onim oko čega se namučio da izgradi pa se par nakon devet godina braka – razveo. 

Osim tim važnim segmentom, film se bavi i Nininom pripadnošću jednom od čuvenih njujorških afroameričkih neformalnih društava, čiji su jezgru, činili i dramatičarka Lorraine Hansberry, Langston Hughes, James Baldwin i Malcom X, koji je bio kum Simoneinoj kćeri. 

Nakon što je ubijen i nakon što su izgubili Hansberrya zbog bolesti, Nina se, kako film otkriva, duboko razočarala u pokret za građanska prava, ali i u Ameriku u cjelosti. Napustila je zemlju, glazbu i obitelj i otišla prvo u Afriku, a potom u Europu. Bez novca i depresivnu, prijatelji su je na koncu odvukli u Pariz i smjestili na terapiju, nadajući se da će se vratiti pjevanju i karijeri, što se zaista i dogodilo.   

Nakon pregleda mučne Ninine osobne povijesti, njezin legendarni nastup u Montreauxu čini se zaista ispravnom polazišnom, ali i zaključnom točkom filma. Krug se zatvara na sceni, Simoneinoj sudbini. Njezin neugodan  dugi pogled upućen publici, gotovo borbeni, njezin muk i cijela atmosfera na koncertu potvrđuju je kao ipak vrhovnu svećenicu soula, jednu i jedinu, nesalomljivu. 

Odjevena, ona je posve gola, posve spremna da ju gledaju i zaista vide. Takva, ogoljena, pušta napokon glas, koji je i jauk i poklič one koja je bila na samome rubu i koju je u borbu vratilo ono što ju je jedino moglo spasiti, a što, unatoč svemu, nikad nije izgubila. Njezina glazba, njezina duša.