Nekad davno, prije interneta, kad bi se djeca u razredu (na)rugala nekom drugom djetetu, laž se, ili pogrda, mogla proširiti eventualno samo školom. Žrtva je ruganje teško podnosila, no vrijeme bi zaliječilo rane, tragovi su ostajali samo u sjećanjima. Danas ismijavanje dobiva golema, teška krila, širi se internetom, dolazi do stotina, tisuća neempatičnih promatrača te kratkotrajne, a toliko brutalne “zabave”. Mlada, 22-godišnja Petra Prtajin nas odvodi u taj brutalan svijet novih generacija danas, u svijet u kojemu se lažnim profilom na društvenim mrežama može “pokopati” bilo koga, a svakako krhko samopouzdanje tinejdžera, njezinu ili njegovu reputaciju, život. “Nisu ništa ni pokušali pokazati; u tome i je stvar. Nema motiva. Samo su zli. Njihov se ego penje po stepenicama sazidanim od šupljih tjelesa. Izmrcvaren je onaj koji se ne želi prilagoditi” - to je novi svijet koji nam Prtajin otkriva, svijet mladosti u kojoj najmanje mladosti ima, svijet zakržljale empatije, svijet u kojem dominira svaki oblik nasilja - verbalno, fizičko, emocionalno, i u kojem strpljenje više ne postoji, samo agresija. Svijet je to samoživih, a zapravo nesretnih, frustriranih ljudi koji krila dobivaju u anonimnosti promatrača. Bez posljedica za napisano, izgovoreno.

U takvom je svijetu rješenje bijeg, izolacija, kojima pribjegava sve više mladih. Izloženi surovom i naširoko viralnom izrugivanju i pritisku vršnjaka, povlače se iz društva, iz kontakata s ljudima, iz emocija i ljubavi koje će doživjeti tko zna kad. Pia, djevojka iz knjige, ne miri se sa samoćom - hrabro se nameće u društvu i svaki put biva otjerana, cijena pripadanja “krdu” je visoka.

Petrin je roman za mlade - da vide kako nisu jedini odbačeni, dapače, čini se da nam je sve više djece izolirano i da nikad neće doživjeti mladost kakvu smo sami imali. Petrin je roman zato i štivo za starije, za roditelje prije svega - da nauče u kakvom im svijetu odrastaju djeca, kojim jezikom govore, kako i o čemu danas razmišljaju, koje su njihove brige, strahovi, nesigurnosti. Da nauče, najvažnije, kako dijete osnažiti za ovaj današnji svijet. Za svoju mamu, kao alibi, Pia ima izmišljenu prijateljicu, Elu, “frendicu iz ulice s kojom izlazim, kod koje učim, ona je moja izlika, moja najdragocjenija maštarija...”, Ela je utjeha za mamu, potvrda da je njena kći dobro, da ima nekoga s kim provodi vrijeme. S vremenom, Pia će početi provoditi vrijeme s vršnjacima. “Prepotentni rukometaši i njihove drske navijačice. Nafurani bogataši; u slobodno vrijeme narkomani... Zašto su toliko slojeviti, zašto nisu jednodimenzionalni poput mene”, pita se Pia, čiji se strah od odlaska u školu pretvorio u čistu mržnju. “Frankino zavijanje sili me na skok kroz prozor; Larino vrištanje na seksističke šale gladijatora iz zadnje klupe razdire mi uši do krvi. Kada bi Danteov pakao imao dvadeset tri kruga, svaki od mojih razrednih kolega čuvao bi jedan prilaz...”, kaže Pia. Nema pomoći od razrednice, i njoj je stalo da se uklopi u krdo svoga razreda, “njezin je đir da dečkima u razrednu grupu šalje videa sebe kako igra igrice”. Profesore nije briga, školu nije briga.

“Kad treba nešto poduzeti, onda su pičke. Sve ih je opisao, stopili su se u jednu osobu.” Petra nam je opisala svijet naše djece, njihov način “zabave”, a na nama je da im pomognemo i ne trpamo novi svijet pod tepih. I počinitelji zla su žrtve - žrtve svijeta koji smo im mi odrasli stvorili.

* Samo jedna od, Petra Prtajin, Naklada Ljevak