Njegova bogata obitelj sagradila je Dalmaciju
Enzo Bettiza talijanski novinar i književnik iz Splita preminuo je u srijedu.
Bettiza je rođen u Splitu u vrijeme kada je Split bio dio Kraljevine Jugoslavije i to u bogatoj talijansko-hrvatskoj obitelji. Njegova majka bila je sa Brača iz obitelji Vušković, a obitelj je u vlasništvu imala za to vrijeme najvažniju tvornicu u Dalmaciji, tvornicu cementa "Gilardi i Bettiza" u Splitu, koja je ujedno bila i prva tvornica cementa u Dalmaciji.
Nalazila se tamo gdje se danas nalazi hotel Marjan, iza kojeg su mogu vidjeti još neki od starih zidova cementare. Njihova je cementara bila jako važna za izgradnju cijele Dalmacije.
Kada su 1941. godine Italija i Njemačka napale Jugoslaviju, Enzov otac pomogao je brojnim Hrvatima i spasio ih od fašističkog zatvora. Enzov rođak Pietro bacio je bombu na talijanski vojni bend jer su svirali fašističke pjesme, a Enzo je općenito bojkotirao fašistička okupljanja i organizacije.
Betizza je bio urednik i novinar u brojnim talijanskim novinama, a najviše se bavio temom istočne Europe, naročito bivšim jugoslavenskim državama. Ujedno je napisao i nekoliko romana i publicističkih djela, među kojima i romani o njegovom životu u Hrvatskoj.
Evo što je Bettiza u jednom intervjuu rekao o životu u Splitu prije Drugog svjetskog rata:
"Lipo se živilo. Prijatelji, ljubav, mladost. Split je veoma živi grad, simpatičan, pun pokreta... Za vrijeme rata bio je to veoma tužan grad. Osamljen. Izoliran. Talijanska okupacija nije bila laka. Njemačka i ustaška bile su nekako nevidljive. Nijemci su obisili tek jednog jadnika, tamo kod crkve Svetog Frane, kod Prokurativa...Nije bilo velikih zločina, ali - bilo je sve tako tužno...Došli su Nijemci, već “istrošeni” poslije Staljingrada, pala je Italija, Talijani su bježali...jesen 1943. Nijemci su već bili umorni. Bila je to vojska koja je već tada znala da neće dobiti rat. Ja sam to osjećao. Tiho su došli i tiho su otišli, bez galame i bez pucanja. Potom su - tiho došli partizani. Sagradili su veliku pozornicu kod Svetog Frane, tamo gdje je bila Fontana Baiamonti. Partizani su mirno došli, ne kao komunisti nego kao Oslobodilačka nacionalna vojska. Napravili su tu veliku feštu i stavili na scenu, sjećam se, četiri velika portreta u sepiji: Tito, Churchill pokraj Tita, pa Roosevelt i - Staljin. Churchill blizu Tita. To je bilo simptomatično. Tito je prepoznao što su Englezi, posebno Churchill, napravili za njega za vrijeme rata", ispričao je Bettiza.
Nakon rata obitelj je otišla u Italiju.
"Mi nismo pobjegli. Mi nismo izbjeglice. Mi smo otišli normalno, svojevoljno. Pustili su nas da odemo. Rat je već dovoljno "izgrizao" zemlju i bez da su tome pomogli komunisti koji su došli na vlast. Mi smo bili jedna od zadnjih, takozvanih, neopravdano zvanih “talijanaških familija” koja je otišla ča iz Splita. Za vrijeme okupacije i fašizma moj otac nije imao niti kapljicu tuđe krvi na svojim prstima. Naprotiv, pomagao je ljudima, koliko je mogao. Imao je prijatelja Splićana s kojim je zajedno učio u Grazu u Beču. Kad su partizani skinuli taj nacionalni veo, zamolili su ga da ostane kao manadžer, on je bio inženjer. Bio je školovan, kulturan, govorio je hrvatski bolje od mene. No, on je odgovorio: ne vidim prostora za posao, sve je propalo, ajmo ča", ispričao je Bettiza u intervjuu za Jutarnji list.
Živio je u Rimu, ali nikada nije izgubio svoj splitski dijalekt. Govorio je da prije svega Dalmatinac i da "nitko nije veći Dalmatinac od njega". To nije bila samo floskula, jer zaista nitko od njegove obitelji nije rođen izvan Dalmacije.