Legendarna splitska plaža Bačvice nekad je bilo gubilište i mjesto gdje su se kupali konji, dok su težaci u plićaku prali bačve prije nove berbe grožđa.
Glasovita splitska plaža zapravo je prirodni fenomen koji ne postoji ni u jednom drugom većem gradu na planetu.
Priroda je naime u srcu Splita stvorila pješčanu uvalu, potpuno drukčiju od ostatka obale koja okružuje splitski poluotok.
Zašto je baš na tom mjestu more izdubilo obalu i tko zna otkud nanijelo tone i tone najfinijeg pijeska, neobjašnjivo je.
Ali zato se zna da su Bačvice jedan od simbola Splita, isto kao što su to, primjerice, Marjan i riva.
Kafići i restorani, nogomet u pijesku i neizbježan picigin svakodnevnica su na Bačama, kako Splićani zovu svoje omiljeno kupalište.
Ali nije uvijek bilo tako, Bačvice su nekad bile prilično prljavo i zapušteno mjesto, a u jednom povijesnom trenutku i gubilište. Naime, postoje dokumenti s početka 19. stoljeća iz kojih se vidi da su upravo na Bačvicama vješali ubojice i teške prijestupnike.
Tako je prema povjesničaru Tihomiru Rajčiću 1838. godine bio obješen nepoznati ubojica, a pedesetak godina poslije trebao je biti smaknut i neki Bartulović koji je ubio i opljačkao svećenika.
Ipak, car Franjo Josip ga je pomilovao, a nakon toga na Bačvicama više nije bilo pogubljenja. Postoje i dvije teorije prema kojima je plaža, odnosno četvrt, dobila ime.
Po jednoj su joj ime dali Mlečani koji su joj dali ime Boticelle, odnosno Bačvice.
Druga je rasprostranjenija, a ta je da su splitski težaci upravo u plićaku Bačvica prali svoje bačve prije nove berbe vina pa je plaža po tome dobila ime.
Inače, na Bačama su se kupali i konji splitskih težaka. I tako je plaža koja je služila kao gubilište i praonica za bačve i konje dočekala 1891. godinu.
Tada je Ante Košćina, poduzetnik iz splitskog Velog Varoša odlučio na Bačvicama napraviti biznis. Sagradio je drvene konstrukcije, spremišta za čuvanje stvari, a organizirao je i prijevoz kočijom iz raznih dijelova grada do plaže.
Kupanje je naplaćivao, pa je zapravo bio pionir uzurpacije pomorskog dobra!
Naplaćivanje je nerviralo slabostojeće građane pa su težaci “za dišpet” i dalje kupali svoje konje u moru, i to tik do kupača i kupačica! A oni su pak bili razdvojeni, pa su žene i muškarci imali svoje odvojene termine za kupanje.
Kupalo se strogo odijeljeno, a na ogradi koja je dijelila žensku od muške strane stajala je po sredini velika ploča s natpisom “Globom i zatvorom kaznit će se prekršitelj zabrane zajedničkog kupanja”
U listu Narod, koji je tada izlazio, jedan je Splićanin iznio svoje mišljenje o zajedničkom kupanju muškaraca i žena, koje je tada već postajalo uobičajeno:
“Ne bismo nikako mogli podnijeti da se između žena u kupelji vrzaju zvani i nezvani delije”, napisao je čitatelj.
Košćina je imao problema i s prijevozom, a evo kako je njegovu organizaciju opisao zadarski Narodni list: “Od grada do Bačvica voze dvoja kola koja nose ponosno ime ‘tramway’.
Budući su ta kola dostatna da prevezu tek polovicu zainteresiranih, čovjek prije nego uđe u njih ‘mora preporučiti dušu Bogu’ te tijekom vožnje biti u neprestanom strahu da će se kola prevrnuti”, pisalo je u novinama.
Uskoro su se i Košćinine drvene konstrukcije počele raspadati. Jedno veće nevrijeme ih je dokrajčilo, više se nije imalo što naplaćivati, pa su početkom 20. stoljeća Bačvice postale kupalište za sve građane, bez obzira na imovinsko stanje.
A razvojem građanske svijesti i turizma, Bačvice su pravu ekspanziju počele doživljavati poslije Drugog svjetskog rata i ona traje do danas.
Tako su poznate stotine priča o raznim događanjima koja su se organizirala na pijesku Bačvica. Igrao se nogomet u pijesku, ragbi i picigin u plićaku, organizirali se koncerti, pa čak i izbori za miss plaže.
Tako je 1972. godine za Miss Bačvica izabrana danas poznata splitska skladateljica Helena Papić, tada 17-godišnja djevojka:
"Tog me dana otac odveo na Bačvice i nisam imala pojma da se bira najljepša djevojka ili bilo što slično. A moj otac je znao, ali mi nije ništa govorio. I dok sam sjedila na pijesku prišao mi je jedan mladić i rekao da će mi dati prsten s briljantom. Pogledala sam ga ‘blido’, i rekla misleći da me zeza: ‘Aj daj!’. Onda me odveo malo dalje gdje je bilo mnogo tip-top sređenih cura. Ja sam bila u kupaćem kostimu i nisam znala ništa o tome. Ali ostala je lijepa uspomena", ispričala nam je Helena Papić.
Poslije je primat na plaži potpuno preuzeo picigin, pa se već nekoliko godina organizira i ‘svjetsko prvenstvo u piciginu’.
Igraju i mladi i stari, muškarci i žene, a jedan od boljih je i poznati pjevač Goran Karan. A na Bače su obvezno dolazili i ljudi iz Dalmatinske zagore, i to pogotovo kad je Hajduk igrao svoje utakmice u Splitu.
"Znalo se da otac na domaću utakmicu u Splitu vodi moja dva brata i mene. Znao se i raspored. Vlak iz Knina dolazio je rano ujutro, a čim bi došao - pravac Bačvice. Poslije toga ručak i odlazak na utakmicu, pa kući", ispričao nam je jedan Kninjanin, 65-godišnjak koji danas živi u Splitu.
Na Bačama je snimljen i legendarni spot za Pipi, u kojem nekadašnja misica Jugoslavije Ana Sasso izlazi iz mora i u mokroj majici preporučuje svima da piju gazirani sok Dalmacijavina.
