Robert Prosinečki, nogometni trener i jedan od najvećih hrvatskih nogometaša, rođen je 1969. u Njemačkoj. Nogometnu karijeru započeo je s pet godina u klubu FC Stuttgart Kickers. Godine 1979. dolazi s obitelji u Zagreb, u Dinamo, čijim je članom bio do 1987. S juniorskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio je Svjetsko nogometno prvenstvo u Čileu 1987. godine, na kojemu je proglašen najboljim igračem. S beogradskom Crvenom zvezdom osvojio je 1991. Kup europskih prvaka, preteču današnje Lige prvaka. Za reprezentaciju Hrvatske odigrao je 49 utakmica i postigao 10 pogodaka, a za Jugoslaviju 15 utakmica uz 5 postignutih golova. S Hrvatskom je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1988. osvojio broncu. Trenersku karijeru započeo je 2006., kao pomoćni trener hrvatske nogometne reprezentacije, nakon čega 2010. preuzima Crvenu zvezdu, što mu je bio i prvi samostalni trenerski posao. Sportski novinar Dražen Krušelj objavio je nedavno knjigu "Robert Prosinečki: Veliki Žuti". Knjigu je objavila naklada Edicije Božičević.

Priču o Robertu Prosinečkom, nogometašu jedinstvene karijere, koji je igrao za velike rivale poput Dinama i Crvene zvezde u bivšoj Jugoslaviji te za Real i Barcelonu u Španjolskoj, možda je najbolje započeti s riječima dugogodišnjeg klupskog liječnika Dinama Hrvoja Šojata: “Moj otac Josip bil je liječnik Građanskog, uvijek je inzistiral da su ti igrači redom bili gospoda. Moj je dojam da je Prosinečki najbliže toj tatinoj predstavi gospoštine, da bi ga mogel premjestit u taj veliki Građanski, koji je pobjeđival Liverpoola i mađarske klubove, kako po klasi na terenu, tako i izvan njega.”

Karijera Roberta Prosinečkog ispreplitala se s karijerom Zvonimira Bobana, koji se kao četrnaestogodišnjak iz Imotskog preselio u Zagreb, u Dinamovu nogometnu akademiju. O tom rivalitetu govori Branko Berišić, koji je trenirao zajedno s Bobanom i Prosinečkim: “Otkad je prvi put izašao iz bijelog kombija onako žut, upečatljiv, uvijek je igrao s nama godinu dana starijima. (...) Bio je najveći talent među nama, prevaga na terenu praktično od prve utakmice, ali i vrlo discipliniran, jako posvećen treningu. Ni sa samopouzdanjem nije imao problema, uvijek je htio loptu: kad je gusto, daj Robiju. (...) Bobanu, koji je stariji nekoliko mjeseci, trebalo je vremena za sazrijevanje. Bio je krhke građe i ispočetka je kod nas sjedio na klupi.” Dar dvojice neobično talentiranih dinamovaca vrlo brzo su registrirali izbornici mladih reprezentacija. Prosinečki i Boban odveli su na republičkom prvenstvu Jugoslavije Hrvatsku do finala, gdje ih je zaustavila Crna Gora predvođena Predragom Mijatovićem. Trojica budućih osvajača UEFA-ine Lige prvaka od ranih su se dana izdvajali klasom od ostalih vršnjaka.

Zvonimir Boban je u svojoj kolumni u sportskim novostima napisao da je Robert Prosinečki već s trinaest godina bio kompletan nogometaš: “Odrastao u pruskom duhu, a s haklerskom dušom, bio je već s 13 – kompletan igrač. Mali Di Stefano. Samo je trebao kila i vremena.” Kao glavnu karakteristiku Roberta Prosinečkog Boban ističe njegovu posvećenost igri i “glad za loptom”, u čemu nije bilo ni trunke egoizma. “Kod nikoga lopta nije bila tako sigurna. I obljubljena. U teškoj opsesiji. U najdubljoj svezanosti. Jer Robi kroz loptu diše. I postoji… Ona je njegov otkucaj života”, napisao je Boban. Usprkos velikom rivalitetu koji je vladao između ove dvojice nogometaša, nikada među njima nije došlo do nesuglasica. Prevladavalo je uzajamno poštovanje. Prosinečki je u svoj idealni “drem team”, sastavljen od suigrača s kojima je igrao tijekom karijere, uvrstio i Bobana. U tom izboru, od hrvatskih reprezentativaca našlo se mjesto još jedino za Roberta Jarnija, a od šampionske generacije Crvene zvezde samo za Dejana Savičevića: “U vrhu napada je Ronaldo, iza njega genijalac Dejan Savićević. A vezni igrači iza njih? Prvi je svakako Gheorghe Hagi, još jedan koji je u karijeri stigao nositi dresove Reala i Barcelone. Hoćemo li na ovu drugu poziciju staviti kapetana? Hoćemo, premda on mene ne bi stavio, ha, ha. Dakle, Zvonimir Boban.” Uzor mladog Prosinečkog bio je Michel Platini, zvijezda Juventusa i predvodnik velike francuske reprezentacije iz sredine osamdesetih, kojega je na pijedestalu nekoliko godina kasnije zamijenio Diego Maradona.

Branko Barišić također govori o fami koja je Roberta Prosinečkog pratila kroz cijelu karijeru, a riječ je o njegovoj ovisnosti o cigaretama: “Sjećam se da smo u sobi bili Prosinečki, Pleša i ja. Neprestano smo prozračivali sobu u strahu od Đalminih inspekcija, jer je Robi već tada znao zapaliti cigaretu, ha, ha. Propušio je s haklerima na Ferenščici, jer kada nije igrao veliki, onda je morao igrati mali nogomet.” Nakon što se u drugoj polovici 1990-ih vratio u Dinamo, Prosinečki je “osnovao famoznu pušačku sobu”, o kojoj su pisali hrvatski mediji 2025. godine, kada su Dinamo iznenada napustili veterani, a ujedno i nikotinski ovisnici, Bruno Petković, Arijan Ademi i Stefan Ristovski. “U poluvremenu, dok bi igrači analizirali gdje su taktički brljali i što trebaju popraviti, nakon pet minuta trener bi uvidio da Prosinečkog nema u svlačionici. Gdje je Žuti? pitao bi netko. Eno ga, meditira uz cigaretu u sobi ekonoma Livija Cvrka, stigao bi odgovor. Prosinečki bi zaista zakoračio među suigrače praćen oblakom dima. Za vrijeme karantena u dvorcu Bežanec, gdje su plavi bježali da se sakriju od vreve utakmica u Ligi prvaka, ranoranilac Prosinečki protegnuo bi se pokraj kreveta već oko 6, najkasnije 6.30 ujutro, pa se spustio u kafić.” “Prije doručka bi”, svjedoči Joško Jeličić, suigrač Roberta Prosinečkog, “sredio pola kutije Marlbora. Ali sutra na utakmici protiv Celtica ili MTK-a, on je najbolji na terenu.” Dok je igrao u engleskom Portsmouthu, Posinečki je također bio poznat po svojoj strasti za cigaretama, o čemu svjedoči klupski ekonom Kev McCormack. Prvi put kada mu je Prosinečki žustro utrčao u kabinu, McCormack se uspaničio da je na stadionu izbio požar. “Kev, Kev, vatra, vatra, rekao mi je kad smo se upoznavali. Gdje, kako, odmah sam skočio, ali pokazalo se da je samo tražio upaljač za cigaretu. Zbog njega sam uvijek u džepu imao crveni Marlboro. Pušio bi na poluvremenu u mojoj sobici ili u toaletima pored svlačionice. Na gostovanjima bi uoči utakmice zapalio cigaretu i naručio dupli ili čak trostruki espresso. (...) Bio je jedan od najboljih igrača koje sam ikad vidio i tip čije sam priče volio slušati.” O tome svjedoči i Slaven Bilić, koji je jedne prilike dijelio hotelsku sobu s Prosinečkim: “Soba Bilić – Prosinečki bila je česta meta hotelskih inspekcija Ćire Blaževića. Nije se jednom dogodilo da ušuškani u krevetima glume kako spavaju, dok im izbornik pored uzglavlja prekopava po ladicama u potrazi za Marlborom. Naravno, ne zato što je bio zabrinut za njihovu kondiciju i fleksibilnost mišićnih vlakana, nego bi Ćiro kao neizlječivi nikotinski ovisnik jednostavno ostao kratak s cigaretama, a u gluho doba noći više nije bilo otvorene trgovine u blizini.”

Ključni detalj iz biografije Roberta Prosinečkog bio je njegov prelazak iz Dinama u Crvenu zvezdu. Cijelu stvar zakuhao je Ćiro Blažević, koji je nagovorio Prosinečkog da potpiše stipendijski ugovor s Dinamom, šest mjeseci prije nego što je postao punoljetan, obećavši mu nastup na utakmici sa sarajevskim Željezničarem iako je Robertov otac Đuro, svjestan sinovljeva talenta, insistirao na profesionalnom ugovoru.

“Premda dinamovac do kosti, purger s dna kace, otac Đuro nije htio sina pretvoriti u nadničara koji će ozbiljan nogomet igrati za sitniš”, piše Krušelj. Dan nakon potpisa stipendijskog ugovora Prosinečki je nagrađen mjestom startera i dresom s brojem 10 u utakmici sa Željezničarom. Započeo je utakmicu umjesto Marka Mlinarića koji je odsluživao kaznu žutih kartona. Dinamo je pobijedio 2-1, a Prosinečki je u 38. minuti meča s vrha šesnaesterca felš udarcem svladao iskusnog vratara Slobodana Janjuša. “Na stadionu je, prisjeća se, bila cijela obitelj i pola Hrvatskog zagorja, lijepa atmosfera, dvadesetak tisuća gledatelja.

Spektakularnim prvijencem golobradi je tinejdžer začinio generalno odličnu predstavu...” Nakon što je iz medija saznao za stipendijski ugovor, Đuro Prosinečki je uz pomoć odvjetnika poništio ugovor, jer je Ćiro Blažević privolio na potpis maloljetnu osobu dok u njezinoj blizini nije bilo roditelja ili skrbnika. Ugovor je do kraja tjedna proglašen ništavnim, a Prosinečki se nekoliko dana kasnije za kaznu “probudio s trenerovom etiketom antitalenta na leđima”. Bijesni Ćiro nije mogao podnijeti poraz, odatle potječe i ona čuvena izjava: Pojest ću svoju trenersku diplomu ako Prosinečki ikad postane igrač. “U sljedećem kolu Dinamo je gostovao u Osijeku, a za mladog veznjaka nije bilo mjesta ni u autobusu”, piše Krušelj. O tom događaju govori i Marko Mlinarić: “Obojica koji bi mogli ispričati baš sve su pokojni, Ćiro i Robijev otac Đuro, ali iz iskustva mogu kazati nešto drugo. Ta je priča previše potencirana jer u nogometu se događaju pogreške.

(...) Ćiro Blažević se na kraju ispričao za učinjenu pogrešku, što je i logično jer u nekom trenutku i posljednjem je laiku bilo jasno da je Prosinečki veličanstven nogometaš, umjetnik ove igre. Za mene je on tip koji je mali nogomet preselio na veliki teren bolje nego itko prije njega.”

Prosinečki je u Beograd, gdje je ubrzo potpisao profesionalni ugovor, stigao u pravom trenutku jer je ambiciozno vodstvo Crvene zvezde, trener Velibor Vasović i menadžeri Dragan Džajić i Vladimir Cvetković, gradilo klub za najveće pothvate na europskoj sceni. “Dotad su u Zvezdi već navikli lijepo profitirati od otpisanih Dinamovih nogometaša, od plemenitog veznjaka Rajka Janjanina preko talentiranog vratara Tome Ivkovića i plahog golgetera Bore Cvetkovića do multipraktik igrača Milivoja Bračuna. Svi su se ovi nogometaši, nakon što bi završili kao tehnološki višak u plavom taboru, bez puno muke prilagodili na visoke kriterije crveno-bijelog dresa. Lako bi se uklopili u novu sredinu i zatim postali protagonisti, važne figure prve momčadi.” Dok je Dinamo osamdesetih funkcionirao kao neka vrsta diktature pod vodstvom karizmatičnog Ćire Blaževića, Crvena zvezda bila je ustrojena po naprednijem modelu, bližem velikim klubovima sa Zapada, što je u praksi značilo jasnu podjelu menadžerskih ovlasti i kompetencija te konkretnih zadaća unutar kluba, o čemu svjedoči i sam Prosinečki: “Ono što sam kasnije susretao kroz klupsku karijeru u Realu i Barceloni nije puno odudaralo od tadašnjih Zvezdinih standarda. Puni stadioni, najbolji hoteli, najbolje pripreme. Jak fokus na uspjehe u Europi. Osjećao si snagu te institucije na svakom koraku. Dinamo je za mene uvijek bio i ostao veliki klub, ali tih dana Crvena zvezda je bila dimenziju ispred.” Uslijedilo je juniorsko Svjetsko prvenstvo u Čileu, na kojem je Prosinečki proglašen najboljim igračem, odmah ispred Zvonimira Bobana. Čak četvorica članova ove reprezentacije u nekom će trenutku svojih karijera završiti u madridskom Realu: Prosinečki, Davor Šuker, Predrag Mijatović i Robert Jarni, dok je Zvonimir Boban svoje najbolje nogometne godine proveo u moćnom Milanu. Uslijedilo je osvajanje Kupa prvaka s Crvenom zvezdom, nakon čega je Prosinečki prešao u Real. Ovaj dio karijere Roberta Prosinečkog obilježen je ozljedama, tako da nije iskazao svoj puni potencijal. Usprkos tome, zbog svojih spektakularnih poteza, Prosinečki je bio ljubitelj navijača u svakom klubu u koji je došao. Posebno poglavlje u tom smislu predstavlja Portsmouth, gdje je Prosinečki igrao zajedno s mladim Peterom Crouchom. “Doveden bez odštete iz Standarda, hrvatski veznjak Prosinečki jedva da se oznojio, a svejedno je kontrolirao utakmicu. Za 82 minute, koliko je proveo na terenu, nijednom nije pogrešno dodao loptu. Na izlazu s igrališta ispraćen je ovacijama”, opisao je Guardianov novinar jednu od utakmica na kojoj je Prosinečki briljirao. Engleski stručnjak Harry Redknapp prozvao je Prosinečkog genijem: “On je jedan od najvećih igrača koje sam vidio, čovjek s druge planete.”

Uslijedio je povratak u Dinamo, odnosno u Croatiju, gdje je Prosinečki igrao u periodu od 1997. do 2000. godine. O tom periodu karijere Roberta Prosinečkog u knjizi govori Tuđmanov intimus Zlatko Vitez, glumac i redatelj. Navijači, novinari i političari godinama su poslije zasluge za transfer Roberta Prosinečkog pripisivali Franji Tuđmanu: “Činili su to po inerciji jer je prvi predsjednik RH nakon državnog osamostaljenja prevalio put od običnog navijača plavih sa zapadne tribine do ideologa novog kluba, takvog kluba koji bi Hrvatsku trebao učiniti prepoznatljivom u svijetu.” U Tuđmanovoj se rezidenciji, u stankama između teniskih mečeva i partija preferansa, vijećalo o nogometu i kadroviralo u klubu i Hrvatskom nogometnom savezu. Iako je, po tvrdnjama Zlatka Viteza, Tuđman presuđivao o mnogočemu, ali ne i o povratku Roberta Prosinečkog. “Tog su ljeta Ćiro Blažević i Vlatko Marković zajedno sa Zvonom Bobanom i Davorom Šukerom bili na audijenciji kod predsjednika Tuđmana na Brijunima. Kada se na dnevnom redu našlo pitanje Prosinečkog, Ćiro i Vlatko su predsjedniku počeli puniti glavu da je taj potez promašaj jer Prosinečki ima staklenu kičmu.

Potrudili su se svojski izminirati transfer”, otkriva Zlatko Vitez. “Istina je da Tuđman na početku, pod Ćirinim utjecajem, uopće nije bio za ovaj posao. Poludio je na nas kad je saznao da smo mi ipak samoinicijativno krenuli u akciju... (...) Nikad neću zaboraviti kako nam je, shvativši što se događa, tadašnja zagrebačka gradonačelnica Marina Matulović Dropulić rekla – pa vas će Tuđman skratiti za glavu, kockate se sa životima!” Uoči prijateljske utakmice između Croatije i bundesligaša Münchena 1860, na kojoj je premijerno nastupio Prosinečki, Tuđman nije htio ni pozdraviti Canjugu i Viteza. “A onda je”, priča Vitez, “Robi na početku smotao suparničkog beka i gurnuo Krznara u priliku. Odmah jedanaesterac za nas, Prosinečki namješta loptu na bijelu točku i posprema je u mrežu.

Navijači na nogama. Tuđman me ispod stola potapša po nozi – Vitez, neka ste ga vratili!” Svi otpori protiv povratka Prosinečkog u Croatiju nestali su nakon famozne pobjede protiv Partizana rezultatom 5-0, pri čemu je Prosinečki odigrao ključnu ulogu. Nakon Tuđmanove smrti, klub se našao u financijskim problemima te je odbio produžiti ugovor s Prosinečkim. “Premda emotivno vezan za generaciju ‘82, Vitez drži da je Velimir Zajec kao njezin frontmen u ovom slučaju odigrao ulogu negativca”, piše Krušelj.

Na svom prvom Svjetskom prvenstvu u nogometu 1990., koje se održalo u Italiji, Prosinečki je za Jugoslaviju, koju je vodio Ivica Osim, u pet utakmica dobio oko 180 minuta, odnosno 36 minuta po utakmici iako je izabran za najboljeg mladog igrača na prvenstvu, čime je bio izrazito nezadovoljan. “Neslužbeno začeće hrvatske nogometne reprezentacije”, piše Krušelj, “primjećuje cinik u autoru ove knjige, dogodilo se u predvečerje Domovinskog rata, kao ‘top secret’ operacija duboko iza neprijateljskih linija. Koliko duboko? Nekakvih 140 kilometara istočno od Vukovara. Ili još preciznije – u Beogradu.” Godinu dana nakon Svjetskog prvenstva u Italiji, Jugoslavija je sudjelovala u kvalifikacijama za Euro ‘92 u Švedskoj.

Okosnicu Osimove reprezentacije činili su hrvatski nogometaši. Na beogradskoj Marakani u svibnju 1991. Jugoslavija je pobijedila Farske otoke s rezultatom 7-0, a svoje mjesto u početnoj postavi pronašli su hrvatski nogometaši Tomislav Ivković, Zoran Vulić, Robert Jarni, Robert Prosinečki i Zvonimir Boban, a s klupe su u nastavku ušli Dražen Ladić i Davor Šuker. “Nije li to jezgra budućih slavnih ‘vatrenih’?” pita se Krušelj. “Moderna hrvatska reprezentacija ukazala se kao živa ideja osam mjeseci prije beogradske predstave, kada je tiha diplomacija Franje Tuđmana i Mladena Vedriša, kao predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, izvojevala važnu pobjedu te osigurala dolazak nacionalne momčadi SAD-a u Zagreb.”

Ponovo je, uoči polufinalne utakmice na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, zaiskrilo između Ćire Blaževića i Roberta Prosinečkog.

Izbornik je uveo Prosinečkog u igru tek u 90. minuti, pri vodstvu Francuske 2-1: “Godinama poslije ovaj će se detalj provlačiti kao lajtmotiv priče o jednoj nedovršenoj misiji briljantne generacije. Hrvatska je bila u naletu i mogla je lako odletjeti do samog kraja. (...) Ćiru Blaževića je već iste večeri zapekla savjest zbog krupnog previda, čim je u utakmici za 3. mjesto Prosinečkog vratio u početnu momčad.” Prosinečki je odigrao veliku utakmicu donijevši Hrvatskoj brončanu medalju. “Nije sad bitno tko je i na koji način postigao golove, ni tko je na prvenstvu više ili manje igrao. (...) Velika je stvar biti treći na svijetu, ovaj rezultat ćemo pamtiti godinama”, izjavio je Prosinečki nakon utakmice. Mnogo godina kasnije, Prosinečki se osvrnuo na famoznu polufinalnu utakmicu: “A kaj sam trebao? Jasno je da me peklo i boljelo, ali nije mi bilo ni na kraj pameti narušavati atmosferu u momčadi.”

Na foto kolažu na zidu službene Facebook stranice Diega Maradone nalazi se ukupno 25 nogometaša, koje je Maradona izdvojio kao uzore i posebno cijenjene suparnike, među kojima se nalazi i Prosinečki. U prvom redu nalaze se Roberto Baggio, Marco van Basten, Carlos Valderrama, Lothar Matthäus i Gheorghe Hagi, a red ispod Paulo Futre, Ruud Gullit i Enzo Scifo. Između njih Hristo Stoičkov, Michael Laudrup, Romario i Robert Prosinečki. “Taj njegov kolaž”, izjavio je jednom Prosinečki, “to mi jedno od najdražih priznanja u karijeri.”