Da moramo izdvojiti tri najslavnija pisca hard-boiled krimića koji su zauvijek izmijenili taj žanr vjerojatno bismo bez puno razmišljanja naveli Dashiella Hammetta, Raymonda Chandlera i Jamesa M. Caina. Žanr se rodio 20-ih godina prošlog stoljeća, a detektivi iz priča dvoje od navedenih autora su momci iz urbanih predjela koji se na svoj način, daleko od policijskih sirena, bore s korupcijom i nasiljem. Ima tu zgodnih i karizmatičnih dama u nevolji, cigaretnog dima, noćnih klubova, pištolja, tajnovitih nakana i uhođenja. Upravo zbog svog nesentimentalnog tona, brze dinamike i ogoljenosti situacija ovakvi krimi romani sjajno su prolazili kod čitatelja. Jedno od imena koje nije steklo ni približnu slavu kao ova poznata trojka je Ed Lacy, pravoga imena Leonard Zinberg, koji je za svoj roman „Mračna prekretnica“ (Room to Swing) 1958. godine osvojio nagradu Edgar Allan Poe. Ono po čemu je ovaj roman posebno interesantan je to što među prvima u žanr uvodi crnog detektiva. Lacy čitatelja vrlo spretno uvodi u život detektiva Toussainta Moore koji obavlja sitne posliće koji su mrski njegovim bijelim kolegama. Učini mu se da mu se sreća nasmiješila kad ga lijepa TV producentica Kay angažira da za njezinu novu emisiju o ubojstvima uhodi jednog problematičnog tipa. No vrlo brzo netko ubije muškarca kojeg Toussaint slijedi i čini se da je on jedini sumnjivac. Kako je crnac, ne vidi izlaz da se spasi iz kaosa u koji je lakovjerno upao, osim da otputuje u Bingston u Ohiju, rodni grad ubijenog. Radnja balansira između urbanog i naprednog New Yorka gdje Moore čak ima bijele poznanike koji se zalažu za veća prava crnaca (no licemjerno, iz vlastite komforne pozicije) i malog Bingstona na jugu gdje su crnci još uvijek segregirani. Lacy tako, u malim situacijama u koje upada njegov lik, primjerice u kafeteriji ili dućanu, dočarava kako je to imati crno lice u Americi pedesetih. U ovom romanu koji se zaista čita u jednom dahu Lacy ne samo da pokazuje svoje pripovjedačko umijeće, nego je po pitanju socijalne problematike ispred svog vremena. Tako osim crnog detektiva u priču vrlo ležerno uvodi i dva homoseksualna lika (sa slutnjom ili bez nje da će borba za LGBT prava tek predstojati). Osim tipične zagonetne femme fatale, u priči imamo inteligentnu i poštenu djevojku koja je spremna pomoći muškarcu u nevolji, dobrog prijatelja detektiva, a Lacy uvodi i lik Mooreove djevojke Sybil. Tu autor također oslikava kompleksnu vezu para kojem je vrlo ugodno u vezi, koji razmišljaju o braku, ali među njima nema ljubavi. I dok Lacy vodi naraciju vrlo uvjerljivo, u momentu kad radnja dođe klimaksa, kao da se sve zapetlja i ode u nekom besmislenom smjeru. U detektivskoj fikciji je tu uvijek neki blago poremećen lik s egoističnom vizijom vlastite budućnosti i ako mu se netko nađe na putu, spreman je ubiti. Ovdje također imamo tog lika, ali njegovi motivi, kao i taj uspjeh koji navodno proizlazi iz ubojstva, na su klimavim nogama. Lacyjevo portretiranje ženskog tijela je mačističko i banalno, ali svatko tko se lati ovakvog romana, zna da upravo to i može očekivati.