Prije 68 godina, 26.listopada 1961., Švedska akademija objavila je vijest da je dobitnik nagrade za tu godinu Ivo Andrić, prvi i zasad jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost s ovih prostora.

Na jednom bosanskohercegovačkom portalu (bljesak.info) nekolicini pisaca postavljeno je isto pitanje povodom Nobelove nagrade Peteru Handkeu: "Može li jedan književnik - nobelovac, kao što je Peter Handke, sačuvati svoje djelo neokaljanim, s obzirom na zaglušujući huk političkih osuda koje su se na njega obrušile nakon dobivanja nagrade?"

Zanimljivo je, s odmakom od više desetljeća, postaviti slično pitanje u vezi Ive Andrića, iako su ta dva slučaja teško usporediva. Što je ostalo od Andrića do danas? Postoje li nova čitanja njegovih djela? Nažalost, ako i postoje, onda su u funkciji političko-ideoloških prijepora, kao što je to bio slučaj s Andrićevom pripovijetkom "Pismo iz 1920." tijekom rata u Bosni i Hercegovini, a radi se o krivim, zlonamjernim čitanjima koja su trebala potvrditi unaprijed definirane i suprotstavljene teze.

Jednima, srpskoj strani, poslužila su kao izlika, kao opravdanje zločina koji su, onda, posljedica ne jedne politike već nekakve endemske mržnje koju je, navodno, opisao Andrić u toj pripovijetci, dok su drugi, bošnjačka strana, u Andriću vidjeli ni manje ni više već arhitektu zločina koje je počinila druga strana.

"A i to što čitaju, na krivi način čitaju", da parafraziram Johnnyja Štulića.

Nažalost, priča o Ivi Andriću više desetljeća nakon njegove smrti podsjeća pomalo na medijsku buku koja se podigla oko Petera Handkea, koja je u BiH naprosto zagušila javni prostor. U prvom planu je uglavnom Andrićev politički oportunizam, pogotovo njegova diplomatska misija u nacističkoj Njemačkoj. O tome je pisao i Krleža: "Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?"

Vedrana Rudan "Tito je svjetski lik, zato ga štakori iz politike mrze"

Dakle, Andrićev politički oportunizam je neosporan. Andrić je prešao dug put, od mladenačke fascinacije organizacijom Mlada Bosna, preko članstva u Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici Milana Stojadinovića pa do Josipa Broza Tita. To da je Andrić bio oportunist česta je tvrdnja kod njegovih osporavatelja, što ne bi bilo sporno da tom konstatacijom ne počinje i završava svaki razgovor o ovom piscu, gdje ta činjenica stoji sama za sebe, u zrakopraznom prostoru, sablasno gola i očišćena od bilo kakva smisla.

Može se, naravno, govoriti i o Andrićevu oportunizmu, ali je svaki sličan razgovor manjkav ako barem ne pokušamo proniknuti u njegove motive, kao što je to napravio jedan veliki pisac s ovih prostora, Danilo Kiš. On za Andrića u svojoj priči "Dug" kaže kako je "proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je muka i nevolja, nesnalaženje i dosada.

Svaka ga je životna odluka, ona izvan čistih ideja, izvan tišine i samoće, samo ranjavala, svaki mu je potez bio promašaj, svaki susret s ljudima poraz, svaki uspeh nova nevolja." Andrićeva veza s politikom je, dakle, u najvećoj mjeri bila formalna, a na koju je svaka od strana pristajala iz svojih, potpuno oprečnih razloga.

Andrić je svjesno od politike kupovao mir, beskompromisno štiteći svoje arhimedovske krugove, potpisujući svojevrsni ugovor s vragom, o kojemu je često pisao, nimalo laskavo, a sve to manje ili više zaklonjeno povijesnim maglama.

Andrićev oportunizam ne treba prenaglašavati, niti šutjeti o njemu, ali uvijek treba imati u vidu jedno: svako rješenje za Bosnu nakon stoljeća turske uprave bilo je svojevrsni napredak, osim, naravno, razdoblja fašizma. Tu ne treba smetnuti s uma da se Andrić nije želio prikloniti fašističkom režimu i njegovim kvislinškim balkanskim ispostavama.

Možda stoga jer su ti režimi bili degradacija i u odnosu na tursku upravu, i koji su u svojoj srži bili isključivo zločinački, što se za tursku upravu niti u primisli nije moglo reći? Je li se Andrić u svojim političkim lutanjima vodio logikom "manjeg zla", koja onda u cijeli ovaj rašomon uvodi određeni red i jasne vrijednosne kriterije, iako bi se i tu moglo govoriti o jednoj vrsti oportunizma? U prošlom članku, povodom Handkea, naveo sam jednu od najpoznatijih izjava Ive Andrića:

"Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo."

Majstor Jergović je opet Sarajevo stavio na književnu mapu svijeta

Međutim, postoji jedna druga Andrićeva izjava iz njegovih "Znakova pored puta" koja je na neki način u kontradikciji s ovom: "Takvi analizatori književnih dela, ne znaju jednu drugu činjenicu, mnogo zanimljiviju i mnogo bliže istini. A ta činjenica nam kazuje tačno obrnuto od onoga što kazuju i dokazuju oni. A to je: koliko pisac od onoga što piše, što posmatra i o čemu razmišlja – unosi u svoj život."

Postoji li u Andrićevu djelu amblematski lik preko kojega je ovaj pisac progovorio i o sebi po načelu da likovi utječu na njegova autora? Najbliži tome je nesumnjivo lik Omer-paše Latasa, lik siromašnog dječaka koji se s dna uspeo do vrha, napravivši blistavu vojnu karijeru.

O konvertitstvu Omer-paše Latasa, koje bismo mogli donekle usporediti s Andrićevim oportunizmom, Andrić piše hladno, bez ikakva moraliziranja: "Aliaga mu je jednog dana predložio da pređe na islam. Učinio je to nekako očinski i nimalo uvredljivo. Mladić je pristao posle kraćeg premišljanja." Ova hladnoća i objektivnost nije svojstvena Andriću jer on uvijek nastoji doprijeti do psihopatološkog kod svojih likova.

Je li razlog tome to da je Andrića ovaj Omer-pašin čin podsjećao na njegova politička lutanja, pa i na izvorište njihove geneze koje seže u dane djetinjstva, do siromaštva i beznađa? U jednoj od ponajboljih knjiga o Andriću, "Mladi Andrić" Miroslava Karaulca, Karaulac piše o teškom Andrićevu djetinjstvu. S druge strane, kao kontrapunkt, može poslužiti dio iz "Omer-paše Latasa": "Taj predeo popaljenih mostova, umrtvljenih uspomena i pustih godina počinjao je za Omerpašu kod one sumporaste svetlosne zavese prvog svitanja na turskoj granici.

Tu se i on, kao toliki stvarni i legendarni prebezi i poturčenjaci pre njega, napio one ‘vode zaboravne’ koja čoveka održava u životu, oslobađajući ga za neko vreme nepodnošljivih sećanja." Dakle, u tim lutanjima od Stojadinovića do Tita Andrić se također morao u određenoj mjeri napiti "vode zaboravne", kao bijeg od ružne stvarnosti i simbolički čin u nestalnom i mijenama podložnom okruženju koje ljude neprestano tjera iz kompromisa u kompromis.

Je li nesumnjiva Andrićeva genijalnost dovoljna izlika za "vodu zaboravnu"? Apsolutno, ako je to bio jedini način da se ta genijalnost razvije u svoj svojoj punini, a da s druge strane nitko od te preobrazbe nije bio na gubitku. A uz to, Andrić je bio teško narušena zdravlja kad je tijekom Prvog svjetskog rata interniran u Ovčarevo kod Travnika. Dakle, on tu nije imao mnogo izbora.

Nadalje, Ivo Andrić se nije javno oglasio kad je nakon Drugog svjetskog rata njegov svijet, bosansko-fratarski, kojemu toliko toga duguje, grcao pod teretom nesnošljive poratne represije koja je bila isključivo ideološki motivirana, proživljavajući tešku dramu u kojoj su stradali i neki ljudi koje je Andrić poznavao, primjerice nevjerojatno nadareni i talentirani pisac fra Ljubo Hrgić, koji je pod maglovitim optužbama osuđen na višegodišnju robiju, što se također može okarakterizirati nekom vrstom oportunizma.

Vedrana Rudan "Otac je Tita zvao svinja i kad on crkne bit će krvi do koljena"

Ivan Lovrenović u predgovoru knjige "Ratne zabilješke 1941.-1945." fra Josipa Markušića piše: "Po jednoj predaji za Hrgića se zalagao i Ivo Andrić. Kako bilo, Hrgić je pušten na slobodu 1954. nakon odležanih devet od dosuđenih dvadeset godina."

Bez obzira na autentičnost ove predaje koju spominje Lovrenović, to ne mijenja mnogo na stvari. U onoj usporedbi Ive Andrića i njegova Omer-paše Latasa možemo naći i odgovor na ovu dilemu, na Andrićevu vezu s fratarskim svijetom u poratnom razdoblju, u dijelu u kojem Andrić opisuje Latasa iz vremena kad se uspeo na vlast:

"Nije se više ni sećao onih obrazovanih i pobožnih ljudi sa kojima se družio prvih godina u Carigradu i od kojih je mnogo naučio, a još manje onog što je tome prethodilo. Sve je on to svukao sa sebe kao zmija košuljicu."

U odgovoru spomenutom portalu napisao sam kako će Handke najvjerojatnije ostati upamćen više kao apologet režima Slobodana Miloševića negoli kao književnik, pogotovo na našim prostorima. Najbolji primjer za to je Knut Hamsun, jedan od najvećih književnika 20. stoljeća, koji se danas češće spominje kao zagriženi pristalica njemačkog nacizma negoli kao veliki književnik čije je djelo obilježilo 20. stoljeće.

Slično se, nažalost, bez obzira što se radi o neusporedivim slučajevima, događa i s Andrićem, što ne govori toliko o ovom piscu koliko o vremenu u kojem živimo, u kojemu se sve vrijednosti nastoje devalvirati i urušiti. Koji je razlog tome? Krije li se on djelomično i u narcisoidnoj klimi koja danas prevladava i u kojoj sve, pa i književnost, uglavnom služi za bildanje vlastitog ega?