Proteklih je dana zagrebačka Akademija dramske umjetnosti bila u središtu pažnje cjelokupne javnosti zbog obnovljenog skandala vezanog uz seksualno zlostavljanje, suspenziju profesora, pobunu studenata… Koliko mi je poznato, nije zagrebačka Akademija specifična po takvim problemima, oni su bili ili su još prisutni i na nekim drugim akademijama i fakultetima. Senzibiliziranjem javnosti oko spomenute teme generiraju se nužno i ostali prijepori ili izazovi vezani uz školovanje kazališnih profesionalaca što vremenski sežu u daleku prošlost i očitavaju se istodobno kao iznimno recentni. I sama sam diplomirala na zagrebačkoj Akademiji, koja se tad nazivala Akademijom za kazalište, film i televiziju, te se suočavala s mnogim nedoumicama tog školovanja za koje ne znam jesu li ih oni što su o njemu odlučivali bili svjesni ili su im promaknuli. Naime, tijekom četverogodišnjeg studija dramaturgije rijetko sam ili gotovo nikad bila upitana pratim li kazališna zbivanja ili odlazim li u kazalište, a znanje koje sam tamo stekla ovisilo je gotovo isključivo o preferencijama profesora i njihovu angažmanu, a ne o sustavu ili planskom, promišljenome modelu školovanja.

Godinama poslije, kad sam bila primorana voditi politiku dvaju kazališta, osmišljavati repertoare te angažirati kazališne redatelje i ostale umjetnike, osjećala sam svoju ograničenost u (ne)mogućnosti izbora i vraćala se puno puta na temu školovanja i kazališne škole o kojoj je uvijek na određeni način, kroz cijelu noviju povijest, ovisila sudbina hrvatskog kazališta. Jer ona je oduvijek bila ishodište, početak svih teatarskih priča, nezaobilazni činitelj koji je određivao uspjehe ili rasulo hrvatskog teatra. Ona je bila i još je ono mjesto na kojemu se selektiraju svi budući kazališni (i filmski) umjetnici, obrazuje ih te usmjerava, nužno određuje njihove afinitete i senzibilitete, upućuje ih u onu praksu s kojom, nažalost, i nema neku izravnu vezu i čini ih (ne)spremnima za budući kazališni život u, moramo priznati, maloj sredini gdje svi o svima nešto znaju i gdje se teško išta može sakriti.

Poznata je dugogodišnja povijest, primjerice odsjeka kazališne režije, gdje su "osposobljeni redatelji" izlazili u nesimetričnim dekadama, pa je nakon generacije neformalnog redateljskog kartela koji su činili Kosta Spaić, Dino Radivojević, Božidar Violić i Georgij Paro, a koji su povezani zajedničkim interesom potisnuli u drugi plan svoje vršnjake Vladimira Gerića, Tomislava Durbešića, Vladana Švacova, Petra Šarčevića i Joška Juvančića, prošlo mnogo vremena do pojave Petra Večeka, Želimira Mesarića, Marina Carića... Sedamnaest godina je razlike između redateljskih prvijenaca Ivice Kunčevića i Krešimira Dolenčića, onda još desetak između Dolenčićevih kazališnih premijera i onih Dore Ruždjak Podolski i Franke Perković, nešto manje od deset godina do dolaska Olivera Frljića i Anice Tomić i tako redom. Kontinuitet svakako nije ključan element za razvoj suvremenoga hrvatskog kazališta. Priča se da se prošle godine na prijemnom za Odsjek režije na zagrebačkoj Akademiji nije prijavio ni jedan kandidat.

Posljednjih nekoliko tjedana intenzivno sam se družila s mladim glumicama i glumcima koji još studiraju, završili su Akademiju i traže posao ili su već zaposleni u hrvatskim kazalištima. Svi oni, pa čak i kazališni zaposlenici, ne osjećaju se sigurnima u našem teatru. Budućnost im se čini neizvjesnom, jaz između školovanja i praktičnog života u kazalištu je toliko očit da je teško, gotovo nemoguće predočiti simbolički most koji bi te iskustvene razlike uspio povezati. Akademija koja se ne povezuje s teatarskom praksom ne uspijeva osposobiti mlade umjetnike da se bez trauma prepuste svim izazovima realnog života u kazalištu. A s najvećim se izazovom suočavaju već na početku, kad shvate kako trenutačno u kazalištima za njih baš i nema slobodnog mjesta.

Na našim kazališnim školama, čiji se brojevi povećavaju, svake godine diplomira pedesetak glumaca, što bi bio problem i za države koje imaju više od 3,8 milijuna stanovnika, jer naši teatri nemaju kapaciteta da prime ni desetinu od tako velike ponude. Mladi se snalaze na najrazličitije načine, od nastupa u TV sapunicama do angažmana na nezavisnoj sceni. Sve to zapravo podrazumijeva neko individualno snalaženje, bolje ili lošije načine preživljavanja na ionako oskudnoj hrvatskoj kazališnoj sceni. Govori li im se o tome tijekom školovanja, otvaraju li im se neke nove perspektive, uči li ih se na koji način najbezbolnije prijeći granicu, ili u zagrebačkom slučaju samo ulicu, koja školu dijeli od kazališta? Bojim se da to nije tako te da mladi kazališni umjetnici iz generacije u generaciju, još iz vremena kad sam bila tako ponosna što završavam kazališnu Akademiju, sami iznalaze put, a vrijeme koje dolazi taj će put sigurno učiniti još neprohodnijim. Zato o školovanju kazališnih umjetnika ne treba govoriti samo u vrijeme kad se bilježe skandali, prijepori ili prosvjedi, nego puno dulje i puno dublje, u kontekstu cjelokupnog hrvatskog kazališta koje najvećim dijelom određuju i uspjesi i neuspjesi naših kazališnih akademija.