"Uspomene koje se prenose obiteljskim pričama izviru iz prošlosti poput šiljaka crne stijene u snijegu. Izranjaju iz nejasne bjeline zaborava i ocrtavaju krajolik sjećanja. Samo uspomene pretvorene u priče oblikuju ono što će se naknadno definirati kao 'način na koji se sve odigralo'". - "Promrzla stopala", Francesca Melandri, Fraktura, prev. Ana Badurina

Kako bi najlakše bilo opisati knjigu Francesce Melandri - punim imenom (što nije nevažno) Francesca Romana Alberta Elisabetta Amelia Felicissima Melandri? Možda kao dugačak razgovor s pokojnim ocem o svim onim stvarima koje je prešutio, izmislio da prebrodi šutnju, o kojima nikad nije razgovarao, prepravio da izgledaju ljepše i, važno je reći, da manje boli. Francesca Melandri na neki način razgovara sa svim našim očevima o svim prešućenim stvarima, popunjava tu prazninu i pokušava naći odgovore koji će ispuniti prazninu u našim šutnjama, zavaravanjima, vjerovanjima i prevarama samih sebe.

Ali i o tome kako je vrijeme zavaravanja prošlo. I iako odgovora koji će popuniti sve te praznine možda i nema, važno je postaviti ta pitanja. Ona to čini na najbolji način koji zna - pišući zatajene i prešućene, možda bolje namjerno zaboravljene, priče.

Puno ime Francesce Melandri jest važno. Ono sadržava imena njezinih predaka s obje strane obiteljskog stabla - lijep običaj koji je donedavno vladao u Italiji (sad Talijan/ka po zakonu može imati maksimalno tri imena) - s dodatkom koji je dao njezin otac Franco Melandri - Felicissima, najsretnija, presretna. Franco Melandri svim svojim kćerima dao je isto to posljednje ime - najsretnija, presretna. Kao zavjet, želju, poruku, zaštitu od uroka i života, otjelovljenje nečega što im najviše želi. Tim je imenom, na neki način, barem ja to tako tumačim pokušavajući se staviti u njegovu kožu, izrekao sve ono što će u obiteljskim pričama, sjećanjima, razgovorima i postupcima tijekom života prešutjeti, uljepšati, iskriviti ili u najgorem slučaju slagati. I ja ga, iako sam tek relativno nedavno postao otac, u potpunosti razumijem. Želiš da ti djeca imaju pravo na sreću, ne na istinu. Te dvije stvari, nažalost, u svijetu u kojem živimo često ne hodaju istom stranom ulice. Često jedu jedna drugu. I da, naši očevi, barem oni najbolji, a vjerujem da su takvi svi ili većina, prešućuju nam istine o samima sebi i svom svijetu, onom svijetu koji je bio prije nas, o onima koji su oni bili prije nas, jer nam žele sreću. Možemo im to zamjeriti, ne voljeti ih zbog toga, možemo ih optužiti i pribiti na stup srama, ali ne možemo reći da to nije opravdana, možda i najopravdanija želja (ma koliko nekad bila užasna prema onim nekim drugima) koju otac može imati - da mu dijete bude presretno. Najsretnije.

Otac Francesce Melandri bio je poručnik u talijanskim alpincima, u diviziji Julija. Ratovao je u Grčkoj, Rusiji koja je, kako to Francesca Melandri stalno naglašava, ustvari Ukrajina te na kraju u Jugoslaviji, iz koje se vratio u civilnom odijelu nakon kapitulacije. Odijelo mu je dala neka Slovenka koja je, kasnije, kako se čini završila na vješalima. Očito je bio šarmantan i zgodan te su mu žene, kako se čini, iako se to u tom dugom razgovoru ne objašnjava, nekako spasile glavu i u Rusiji koja je ustvari bila Ukrajina. Bio je i fašist. Onako kako su to bili Talijani njegove generacije odrasle u fašizmu. Ništa drugo, ako se nisu jako potrudili ili ako nisu bili na krivoj strani batine, nisu ni poznavali.

Francesca Melandri hrabro je, mora se priznati jako hrabro, ušla u taj neprohodni labirint razgovora sa svojim ocem kojega, bez obzira na sve, a vidi se to u svakom retku, beskrajno voli i koji je, i to se vidi u svakom njezinu retku, učinio sve koliko je u njegovoj slaboj očinskoj moći da bude Felicissima, najsretnija. Da piše i misli svojom glavom te da ne pristaje na kompromise. Učinio je to i prešućujući.

"Rat svi mrze, čak i oni koji ga vole. Zato te pitam: nauči me o ratu, tata. Nauči me upravo ti jer si bio na pogrešnoj strani i ne možeš ga zaogrnuti nikakvim idealom." - "Promrzla stopala", Francesca Melandri, Fraktura, prev. Ana Badurina

Franco Melandri iz rata u Rusiji, koja je ustvari Ukrajina, vratio se promrzlih, ali sačuvanih stopala. I još važnije glave. Priču o povratku zapisao je u, nezapaženom, romanu koji Francesca često spominje, a uz to je napisao dvije druge knjige, čije citate Francesca koristi u svakom poglavlju. Ali ona ne prepričava njegovu priču, već pokušava proniknuti u ono što nije ispričao, ono što je prešutio, ono preko čega je prešao ili što je slagao. Iako, svoju je jedinicu uspio dovesti, više-manje cijelu, iz rata u Rusiji, koji je ustvari bio u Ukrajini, i njegovi su mu alpinci kasnije sagradili kuću (doznat ćete to kasnije gdje i zašto baš tamo gdje su je sagradili) u znak zahvale.

"Ali ima i uspomena koje, kad se pojave na površini leda zaborava, sve dovedu u pitanje. U tom slučaju dobro poznati reljef, na kojem oduvijek živimo, poprimi nov izgled. Pretvore se u neviđen, pa čak i nečuven krajolik. I tad možda shvatimo da je osunčano polje na kojemu smo mislili da oduvijek živimo zapravo morsko dno." - "Promrzla stopala", Francesca Melandri, Fraktura, prev. Ana Badurina

Taj pothvat, povlačenje iz Rusije koja je ustvari Ukrajina bit će označen kao herojstvo. Začudo, to će čak biti proglašeno u parlamentu. Ali tu Francesca postavlja jako neugodno, ali sasvim logično pitanje - što ste radili tamo? Zašto ste išli tamo? S kime ste tamo bili? U čije ime? I zašto? Tu ona počinje propitivati stvari koje su namjerno zaboravljene i prešućene, otvara knjige koje su sakrivene na dno police ili odnesene na tavan. I tu počinje još neugodniji razgovor o svemu onom zanemarenom i ostavljenom sa strane u zapadnoj Europi koja prostor (ljude) između Beča i Moskve ili u najboljem slučaju Praga i Moskve gleda kao zemlje preko koje se prelijeće (da, uglavnom su to zemlje u kojima žive Slaveni). Počinje priča i o ratu u Ukrajini, ovom sad, koja je za mnoge Europljane i dalje Rusija, priča o zabludama i zaboravu. Sve te vrlo neugodne teme Francesca Melandri otvara vrlo hrabro ne štedeći ni sebe samu kao što ne štedi ni oca. Kao što ne štedi ni Europu, pogotovo onu zapadnu, i iluziju kako je dovoljno poželjeti mir i negirati rat da bi se to stvarno dogodilo. Pogrešno je reći počinje, jer ustvari ne postoji granica gdje razgovor s Francom Melandrijem prestaje, a počinje razgovor o Ukrajini, europskom zaboravu i prešućivanju, ruskom kolonijalizmu. Od početka "Promrzlih stopala" Franceska Melandri otvara sve te teme prožimajući neugodnu i prešućenu prošlost s jednako neugodnom i prešućenom sadašnjošću.

Njezin glas u "Promrzlim stopalima" jest usamljen, ali ona poziva na razgovor o temama o kojima većina ne želi razgovarati. O ružnim istinama koje su nam prešućene kako bismo bili sretni. A to su jako neugodne teme. Romani Francesce Melandri uvijek otvaraju neugodne, i zaboravljene ili namjerno zaboravljene teme. Svaki od tih romana - "Viši od mora", "Eva spava" i "Prava krv" - govori o nekoj od namjerno zaboravljenih talijanskih i europskih traumatičnih tema. Svaki od tih romana toplo preporučujem. U "Promrzlim stopalima" otišla je i korak dalje jer poziva na razgovor i na odgovore, postavlja krajnje neugodna pitanja koja ni ne nastoji prikriti u priči, već ih baca izravno u lice svima, pa i samoj sebi. Priznajem, cijelo vrijeme "Promrzla stopala" želim nazvati romanom, iako on to nije, a mogao bi biti te ga se može i tako čitati. A Francescu Melandri svakako trebate pročitati.

"Možda zato što pisac postaneš ne toliko iz uvjerenja da znaš objasniti svijet, nego više jer si svjestan da ga ne razumiješ previše pa pišeš u nadi da ćeš pišući - možda, tko zna - moći pokušati." - "Promrzla stopala", Francesca Melandri, Fraktura, prev. Ana Badurina