Domaće izdanje drugog romana nagrađivanog kanadskog pisca i performera rođenog u Montrealu 1976. upućuje na hvalevrijednu izdavačku ažurnost, zato što je djelo izvorno objavljeno početkom ove godine. Ako tome dodamo da je riječ o prijevodu romana obilježenog izvrsnošću na više razina, tad možemo govoriti o sretnom spoju ažurnosti i probranosti izdavačke kuće Leykam international te urednice knjige Eugenije Ehgartner i prevoditeljice Lee Kovács. Kao što su to za rečenu izdavačku kuću i povremeni izlasci iz srednjoeuropskih literarnih okvira koji, kad se dogode, plijene pozornost visokim izvedbenim dometom. Potonju opasku "Azbest" Sébastiena Duludea, koji je kao romanopisac debitirao svega dvije godine ranije nagrađivanim romanom "Amiante", nesumnjivo opravdava.
Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.
Posrijedi je fikcijsko djelo smješteno u realan prostorno-vremenski okvir: rudarski gradić Thetford Mines (nekoć od milja nazivan prijestolnicom azbesta), 1985./1986. i 1991. godine, mjesto je radnje čijem je pripovjedaču, ujedno i njezinu nosiocu, ime posudila stvarna osoba - Steve Dubois (što autor spominje u za prekooceanske pisce, može se reći, tradicionalnim zahvalama). O tome tko je u stvarnom životu Steve Dubois nemam pojma, no Steve Dubois koji rekonstruira (bolje reći dekonstruira) mitologiju osamdesetih - ako već nije autor (da time ne bismo uvrijedili uspomenu na Rolanda Barthesa) jest lik kompatibilan s autobiografičnom prirodom kojega je pripovjedač. A koji ne dekonstruira mitologiju osamdesetih tek time što podsjeća na sudbinu gradića koji je živio od iskapanja danas zloglasnog minerala (zbog azbestoze od koje boluje i protagonistov otac). Naime, dekonstrukciju možemo promatrati kroz ekonomsku prizmu: zdravstveno opravdano ugašena industrija, sva je prilika, nije zamijenjena zdravom egzistencijalnom perspektivom nego beznađem. Taj će aspekt dekonstrukcije nekoga podsjetiti na dokumentarne filmove Michaela Moorea (sudbina filmaševa rodnoga grada Flinta), a nekoga i na film "Billy Elliot" (2000.) r. Stephena Daldryja, naime u onom dijelu koji se tiče egzistencijalne ugroze rudarske populacije. Potonji film podsjeća nas i na aspekt odrastanja, u kojem pogledu Delude crpi iz pop-kulture osamdesetih, među kojima posebno mjesto zauzima film "Christine" r. Johna Carpentera (1983.), prema istoimenom romanu Stephena Kinga. I premda postoje izrijekom navedene reference i na seriju/roman "Ono", doima se da je na kanadskog pisca "kralj horora" ponajvećma utjecao u knjizi nespomenutim ostvarenjem - pričom "Tijelo" po kojoj je Rob Reiner 1986. režirao "Stand by Me", jedan od vjerojatno najboljih filmova o odrastanju ikad snimljenih.
Budući da je 1986. godina u kojoj se odvija veći dio radnje Duludeova romana, i da je 1986. godina u kojoj rečeni protagonist i prijatelj mu Charlélie "mali" Poulin vode album katastrofā koje će, međutim, biti zasjenjene privatnom tragedijom, može se reći da govorimo o pravoj poveznici: bilo da je riječ o suočavanju djeteta sa smrću (napose kao neposrednim iskustvom), bilo da je riječ o prokazivanju lažnog sjaja nostalgije kakvog u američkoj pop-kulturi, napose u kinematografiji, nije nedostajalo (sjetimo se samo filmova kao što su "Briljantin" ili "Američki grafiti"). Ako su King i Carpenter osamdesetih godina skinuli pozlatu s nostalgije prema tobože nevinim američkim pedesetima (nevinima koliko i senator Joseph McCarthy), tad možemo reći da to isto Delude čini, i to vrlo uspješno, s nostalgijom prema osamdesetima. Naime, prokazana decenija ostavila je nemjerljivo mnogo besmrtnih uspješnica zahvaljujući kojima u dogledno vrijeme neminovna smrt MTV-ja neće značiti smrt, jer medij je poruka, podsjeća nas Deludeov slavni sunarodnjak, profesor Marshall McLuhan. No prokazana je decenija također i vrijeme industrijskog kraha zapakiranog u iluziju preobilja postindustrijskog društva, zatim urušavanja socijalno osviještenih društava, slabljenja sindikalne scene, pa i uvertire u gdjegdje krvavi historijski interludij danas znan kao "kraj povijesti", a uslijed kojeg će posve nesmetano biti ostvarene pretpostavke za gotovo pa apokaliptičku, trumpovsku stvarnost koju danas živimo.
Gradić Thetford Mines romaneskno je transformiran u magijskog realizma lišena mjesta kao što su Márquezov Macondo i Rulfova Comala, transcendentalnosti lišen Lynchov Twin Peaks, pa i utopijske nepatvorenosti lišen Cicely Joshue Branda i Johna Falseyja. Stoga je možda i najbolja usporedba s industrijskim gradićem Clairton, također stvarnim mjestom, ovjekovječenim u filmskom remek-djelu Michaela Cimina ("Lovac na jelene", 1978.). Tamošnje je junake država doduše ubijala na drugi način, no za oba primjera stoji da je dominantno mjesto radnje "shithole" iz kojega Steve Dubois želi pošto-poto pobjeći. Posrijedi je i prostor traume unutar koje traumu, nasuprot nekim psihološkim stajalištima, nije moguće premostiti - nesreća koja će zadesiti Steveova prijatelja (s kojim je razotkrivao i vlastitu seksualnost) za pripovjedača predstavlja balast teži od bolesnih pluća njegova oca. Na sve to svjedočimo izvrsno prezentiranom sukobu klase i intelekta. Sa Cindy, s kojom se kao adolescent početkom devedesetih sprijateljuje, dijeli muzički ukus (ponajvećma se to odnosi na Nirvanin album "Nevermind"), no ona je i dobrostojeća kći odvjetnika koji "zatvara" rudnike te je samim tim Steveova klasna neprijateljica. Pozabavimo li se unutarklasnom kritikom - a ona nikad nije u potpunosti unutarklasna (jer poteže pitanje uzroka detektiranog stanja kritizirane klase) - nju ćemo iščitati iz opisanih odnosa u porodici Dubois, kojoj je glava kuće po svemu arhetipski ambivalentan tip muškarca - čovjek opterećen predrasudama i sklon nasilnim ispadima, ujedno i čovjek koji, unatoč rizicima s kojima je upoznat, poradi egzistencijalne dobrobiti porodice ne odustaje od rudarskog posla koji će ga koštati života. To što će njih troje zajedno pogledati Carpenterov "Christine", po nekima puki trash, a po nekima briljantnu kritiku društva profita, shodno rečenom ne može biti slučajno. Kao ni to što je Steve uslijed gledanja filma zaspao, prevrnuo šalicu s mlijekom i tako izazvao uobičajen ispad očeva bijesa.
Vama, međutim, ne bi trebalo biti mrsko posegnuti za knjigom čija će vas fragmentirana fabula povesti na nezaboravno putovanje cestama dekonstrukcije. Rupe na tim cestama obično djeluju spoznajno, stoga to putovanje možda i neće biti u svakom trenutku najugodnije, no katarza je zajamčena, a repozitorij sjećanja na katastrofe našega djetinjstva (i mladosti) obnovljen. Černobil je grunuo, učiteljica Christa McAuliffe umjesto u svemir odletjela je u paramparčad, a čitaoci "Azbesta" unatoč dekonstrukciji riskiraju da im na um padne nešto poput - sve je lako kad si mlad. (Azbest, Sébastien Delude, Leykam international. Prijevod: Lea Kovács).
