Nakon prošlogodišnje velike uspješnice "Tko pjeva zlo ne misli", redatelj Rene Medvešek vratio se u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, gdje već priprema sljedeću dramsku premijeru kojom će središnji nacionalni teatar 30. prosinca zaključiti kalendarsku godinu, dramu iz pera Mire Gavrana "Svaki tvoj rođendan".

Gavran je komad napisao posebno za HNK Zagreb, a riječ je o svojevrsnom dramskom kaleidoskopu zagrebačkoga građanskog života tijekom 60-godišnjeg razdoblja, od 1957. do danas, kojim nas autor provodi kroz jubilarne okrugle rođendanske proslave svojega glavnog lika na kojima se okuplja šarolika galerija međusobno različito povezanih članova njegove obitelji.

Medvešek je upravo s velikim uspjehom u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) postavio komad "Huddersfield" suvremenog srpskog dramatičara Uglješe Šajtinca, ranije ove godine uhvatio se u koštac s "Procesom" Franza Kafke, koji je postavio u Gavelli, pa razgovor s redateljem prirodno započinjemo upravo od pitanja njegova "redateljskog repertoara".

Gledajući unatrag samo godinu dana, vidljiv je širok dijapazon tema i dramskih žanrova kojih se prihvaćate u redateljskom poslu. Ako smatramo da bi teatar, osobito drama, trebao u današnjim turbulentnim vremenima stvarati neku vrstu umjetničke vertikale koja postavlja pitanja i pokreće dijalog sa svijetom u kojemu živimo, što je to što povezuje 'Tko pjeva zlo ne misli', 'Proces', 'Huddersfield' i 'Svaki tvoj rođendan'?

Prvenstveno kazalište, kazališna igra, odnos publike i glumca, živa riječ na sceni. Sam 'obred' kazališne igre, važnost i ljepota koji zapravo za mene nadilaze i sam sadržaj kojim se u njemu bavim. Nezadrživo me to privlači i, bez obzira na to što radim, u radu s glumcima - u radu na susretu s njima ili na njihovu susretu s publikom - prvenstveno u tome nalazim svu potrebnu motivaciju za rad. Mislim da se u toj obrednosti i zajedništvu igre krije ključni konkretni doprinos kazališta izgradnji umjetničke vertikale koja je pretpostavka za dijalog i konstruktivno otvaranje pitanja. Sam kazališni susret na neki je način odgovor na naše najdublje težnje, 'predokus' nekog utopijskog zajedništva u kojem, barem nakratko, dišemo kao jedno. Naravno, svaki od spomenutih tekstova uz to svojim sadržajem predstavlja izazov i pokušaj suočavanja s temama i pitanjima koja smatram važnima, a odgovarajući na njega stalo mi je do toga da omogući kompleksniji uvid u temu i potakne zdravi dijalog.

'Svaki tvoj rođendan' je prvo uprizorenje nekog Gavranova komada na pozornici HNK Zagreb, ali zapravo čak treća njegova premijera u Hrvatskoj samo ove jeseni, na što se nadovezuje i devet inozemnih u razdoblju od rujna do prosinca. Kako objašnjavate 'fenomen Gavran'? U svijetu koji sve učestalije optužujemo za površnost i banalizaciju sadržaja, u čemu se krije tajna Gavranova uspjeha?

Miro Gavran je vrlo vješt dramski pisac, dramaturg koji dobro poznaje mehaniku drame i iznimno spretno njome barata. U stanju je prihvatiti se odabrane teme i, komponirajući komad na temelju prepoznatljivih životnih situacija s kojima se može identificirati široka publika, gledateljima nudi obilje materijala za ono po što su u kazalište prvenstveno i došli, za suigru, za suosjećanje, za, kako je to Gavella lijepo definirao, to da kazališna igra u njima potakne buđenje paralelnih psihofizičkih reakcija. Takav materijal zahvalan je zadatak za glumca, lako ga je prilagoditi lokalnim specifičnostima svake sredine - dakle, ne zahtijeva posebna predznanja, ne zahtijeva od publike politički angažman ili opredjeljenje, ne zadire ni u kakve ozbiljnije provokacije koje se tiču društva, nego se poigrava s onim što zapravo u velikoj mjeri i čini naše živote, a to su naši osobni sukobi, nesporazumi i raspleti, frustracije, emocije i situacije koje nas svakodnevno zatiču, razveseljavaju ili rastužuju i tlače. Različiti pisci imaju različite motivacije, Gavran piše za publiku, i on je ima, to je tajna tog uspjeha. Ne treba zaboraviti da je on na neki način i producent, svojim pisanjem uspješno opslužuje i vlastito kazalište te tako svoj rukopis prilagođava i zakonima tržišta - kontinuirano puniti dvoranu i održavati hladni pogon takvog poduzeća samo svojim tekstovima iznimno je zahtjevno, a to svakako utječe i na stil.

Tekst zahvaća recentnu povijest Hrvatske, od 1957. do danas, dakle, jedno dugačko razdoblje puno ključnih političkih i društvenih promjena. No predstava je najavljena kao apolitična drama. Pretpostavljajući da tu nije riječ o trivijalnoj dramskoj literaturi, nego da je komad pisan s ciljem da bude nekakav intelektualni posrednik koji bi publiku nagnao na promišljanje o životu i svojemu mjestu unutar civilizacije - kakav prostor umjetničke, osobne, pa i kolektivne interpretacije i reinterpretacije takozvanih 'bolesti društva' otvara?

Nije jednostavno jedno toliko dugačko razdoblje pratiti na razinama svih pitanja koje potencijalno otvara. Na temelju onoga što sam apostrofirao kao glavne odlike Gavranova pisma, koje nosi i ovo njegovo djelo, mi se pokušavamo fokusirati na temu emotivne ranjivosti, prvenstveno kroz prizmu odnosa prema djetetu, ali i obitelji u cjelini. Ali prateći odnose unutar obitelji i njihove posljedice sagledane u perspektivi jednog duljeg razdoblja - pokušat ćemo naznačiti i poveznicu s različitim oblicima društvenog suživota. Jer, usporedimo li naše društvo s jednom velikom obitelji, mi i jesmo potomci jedne vrlo autoritarne, totalitarne obitelji, za kojom mnogi dijelom i žale jer je ona, u usporedbi s kaosom u kojem smo se zatekli, naizgled imala neke svoje prednosti. Ali imala ih je uz specifičan oblik vladanja, pa i strahovlade, te uz brojne druge uvjetovanosti na kojima je bila utemeljena. Posljedice takvoga života i danas otplaćujemo te se prilično nedozrelo s tim nosimo - još nismo u stanju otvoreno, jasno i objektivno progovoriti o prošlosti, a da se emotivno ne uspalimo i ne završimo u sukobu.

Možemo li se dotaknuti podjele - komad ima čak 23 lica. Tko su ona, tko ih utjelovljuje?

Podjela uključuje više od polovice HNK-ova dramskog ansambla. Središnji lik 'slavljenika' igra Luka Dragić, njegova oca Goran Grgić, sina Silvio Vovk, djeda Ivan Jončić, polubrata Krešo Mikić, vršnjake i prijatelje Mislav Čavajda i Ivan Glowatzky, Alen Šalinović, Ivan Colarić... Tu je i sjajna podjela ženskih likova, pet generacija žena, kćeri i ljubavnica koje glume Daria Lorenci Flatz, Ivana Boban, Ana Begić, Jadranka Đokić, Vanja Matujec, Vlasta Ramljak, Iva Mihalić, a s njima i mlade glumice Luce Anić, Iva Kraljević, Iva Jerković, Tesa Litvan... Komad je vrlo široko raspisan i u ovoj nam je fazi rada izazov pokušati sve te brojne silnice, likove i odnose svesti pod glavni nazivnik odnosa prema djetetu, odnosno utjecaja traume iz djetinjstva na razvoj osobe. Svi smo mi na ovaj ili onaj način, manje ili više, ranjena djeca, a dobar dio našeg ponašanja posljedica je postupaka prema nama. Tijekom odrastanja, bilo svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, obitelj, škola ili društvo dokidaju slobodu, otvorenost, spremnost da život percipiramo i prihvaćamo u njegovoj punini. U specifičnim, radikalnijim i manje sretnim okolnostima taj postupak iza sebe ostavlja ranjenike koji se vrlo teško nose sa životom, koji se bore s depresijom, nedostatkom samopouzdanja, pasivnošću...

Postavljajući 'Proces' naglasili ste osobnu, unutarnju dimenziju samosvijesti i svijesti pojedinca zarobljenog egzistencijalnim pitanjima. U 'Huddersfieldu' je također prisutan sraz unutarnjeg i vanjskog. Zanimljivo pitanje koje mi sad pada na pamet, a koje povezujem i s ovim o čemu upravo razgovaramo, pitanje je gubitka iluzija, koje posljedično vodi u gubitak ljudskosti. Kako sačuvati ljudskost u današnjem 'kompromitiranom' svijetu?

Za mene je upravo u tom tematiziranju ljudskosti bitna razlika između 'Procesa' i 'Huddersfielda'. Dok se u 'Huddersfieldu' na kraju kroz Racovu ispriku Ivanu probija tračak ljudskosti, koji pokazuje da je moguć iskorak prema drugome i ostavlja nadu u moguću promjenu matrica koje nas određuju i okamenjuju, Kafka s druge strane gotovo da ne dopušta nikakav prostor za ljudskost, nego se bavi okrutnošću mehanizma koji svijet prikazuje nalik na bezizlazni labirint koji traženjem izlaza samo raste. U 'Rođendanu', pak, glavni lik Marijan u jednom trenutku svojega života osvještava labirintnost uspomena i obzira u kojima se koprca te odlučuje svoj život uzeti u svoje ruke, boriti se za svoje pravo da živi punim plućima, da se izbori za svoj stav i mišljenje, što god drugi mislili o tome. To je na svoj način i hrvatska tema, jer smo mi društvo koje je naučilo šutjeti i koje teško javno progovara o svojim traumama, frustracijama i stavovima. To je postalo gotovo dijelom mentaliteta uvjetovanog godinama, čak stoljećima života pod tuđinskim vlastima, totalitarnim upravama, stranim jezicima, sa žrtvama i nepravdama o kojima se, ponekad i po cijenu života, nije smjelo javno govoriti. To su godine i godine neke čudne šutnje - koja je rujući po srcima iznjedrila mnogo straha, nepovjerenja, nesigurnosti, pa onda i mržnje koja se taložila među generacijama.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Čini mi se da je još nešto zajedničko protagonistima svih tih komada o kojima govorimo - svi su oni zapravo slučajne žrtve, bespomoćne izbjeći povijesnim i drugim silnicama. Koliko su uopće pojedinci u stanju birati u nenormalnim okolnostima? Ako nisu ni mogli donositi odluke drugačije od onih koje su donijeli, ako je njihova sudbina unaprijed predodređena situacijama u kojima su se našli, znači li to da smo svi mi na isti način unaprijed osuđeni?

Kazalište i život imaju puno dodirnih točaka pa ću pokušati odgovoriti primjerom iz rada u kazalištu. Kad se otvorite temi, a i ljudima s kojima radite, oko rada počnu titrati neke dobre frekvencije, koje sa sobom donose i dobra, ponekad nepredvidiva i naizgled posve slučajna, ali fantastična rješenja. To sam toliko puta doživio da mogu na temelju tog iskustva ustvrditi da samim svojim odnosom prema radu na neki način utječem na to kako se taj rad razvija i kakva se energija oko njega okuplja. U takvim uvjetima, ono što se jedan dan čini kao nepremostiva prepreka i problem, sutradan prerasta u neočekivanu prednost. Mislim da se nešto slično događa i u životu: svojim stavom i pogledom puno toga sami prizivamo. Ne želim reći da smo krojači svoje sudbine u doslovnom smislu, ali slobodnim titranjem, prihvaćanjem ljudi i okolnosti, pristajanjem na njih, oslobađamo frekvencije koje na okolinu utječu i takav pristup vodi, ponekad gotovo čudotvorno, prema većem skladu. Kad gledamo na ljude kao na svoje neprijatelje ili nesposobne, zapravo smo mi ti koji ih takvima činimo. Ili svakako doprinosimo da to ostanu. Duboko sam uvjeren da negdje u svima nama postoji sposobnost dječje otvorenosti, uspomena na 'pracrteže' kojima smo risali svijet oko sebe sve dok nas nije život sabio u okvire šablonskih vizura. Što više mi to dijete pokušamo vidjeti jedni u drugima, to smo korak bliže uzajamnom otpuštanju.

Hrvatska inačica 'Huddersfielda' je prilagođena i izmještena iz srpske u nekakvu hrvatsku realnost relativnog poraća; međutim, srpska i hrvatska perspektiva, kad je riječ o ratu na našim prostorima, nikako se ne mogu izjednačiti – a ti likovi govore o svojoj bezizlaznosti iz perspektive žrtve, koja je za Hrvatsku zapravo agresor. Jeste li postavljanjem tog teksta zapravo htjeli pokazati da je došlo vrijeme da neke stvari sagledamo iz drugačije, ljudskije perspektive? Jesmo li mi kao društvo dovoljno sazreli da prihvatimo da i agresor može biti žrtva?

Vaše posljednje pitanje odnosi se zapravo na pitanje optike. U takvom se stavu doista nalazi ključ za prevladavanje odnosa, jer dok god se o agresoru razmišlja isključivo kroz optiku agresije, ne ostavlja se mogućnost za bilo kakvo razrješenje. Naravno da je to pitanje sazrijevanja uvjetovano i stavom druge strane – to su odnosi koji se uzajamno reflektiraju. No dramaturgu Tomislavu Zajecu i meni baš zbog vrlo specifičnog odnosa naših dviju sredina bio je velik izazov pokušati prilagoditi taj izniman komad kako bi se istaknula njegova univerzalnost i pokazalo da je mnogo toga zajedničko. Nije nam bilo niti na kraj pameti izjednačavati strane nego upozoriti na to da i na jednoj i na drugoj strani žive ljudi i da ti ljudi imaju puno više zajedničkog nego onoga što ih dijeli. I da je spoznaja tog zajedničkog zapravo jedini teren na kojemu može doći do nekog pomaka u problematičnim i prošlošću opterećenim odnosima.

Spomenuli ste da su odluke zapravo uvijek na pojedincu. Bijeg iz agresorske vojske u 'srpskom Huddersfieldu' ima drukčiju konotaciju od bijega iz vojske koja brani svoju državu. No možda je to nešto što će zapeti za oko samo generacijama koje su Domovinski rat doista proživjele. Budući da predstava otvara i pitanja korištenja mitologije kao sredstva manipulacije, moram pitati mislite li da nas je zaborav malo prebrzo snašao? Dok gubimo vrijeme na prekrajanja povijesnih činjenica, povijest nam nestaje naočigled.

Slažem se, a usudio bih se i dodati da mi se čini da to i nije slučajno tako. Tema odnosa prema nedavnoj prošlosti koju 'Huddersfield' dotiče silno je intrigantna i na nju bih se volio vratiti jer zaslužuje malo dublju i višeslojniju analizu od uobičajene, prilično stereotipne i nerijetko tendenciozne. Mislim, primjerice, da bi bilo važno nekako razgraditi sliku branitelja i osloboditi je tipizacije i stereotipa koji se često nameće. Riječ je o vremenu koje je i mene intenzivno obilježilo, pa me se prekrajanje, zamagljivanje i selekcijsko prikazivanje, pa i procesuiranje, itekako tiče. Mislim da je ovo možda čak i jedinstven slučaj rata, na europskom tlu sigurno, koji je neposredno nakon svog svršetka bio toliko pod povećalom različitih, vrlo često i interesnih, interpretacija koje preskaču i prešućuju notorne i evidentne povijesne opće činjenice, a od pojedinosti i detalja prave medijske senzacije. Dosadašnja povijesna praksa u kojoj pobjednici pišu povijest kakva njima odgovara sigurno nije sretno rješenje – to se pokazalo bezbroj puta, pa i u slučaju kraja Drugog svjetskog rata. Međutim, ni ovakva učestala fragmentacija i instrumentalizacija prikaza ratnih događanja u svrhe društveno-povijesnog inženjeringa sigurno neće pridonijeti bržem razvoju zdravih odnosa.

Kad smo posljednji put razgovarali, dotaknuli smo se pitanja krivnje u kontekstu vremena koje se odreklo Boga a nije za njega pronašlo nadomjestak. Već ste tijekom razgovora spomenuli 'optiku'; vjera je, prema vašemu mišljenju, ta optika koja čovjeku pomaže da 'vidi' red u kaosu. No ona je za vas nešto osobno, privatno. Međutim, kod nas se u ime vjere, a putem Crkve i raznih udruga, nastoji utjecati na tu optiku. Čija je to onda odgovornost?

Ako možemo reći da je optika ta koja bitno doprinosi i našem raspoloženju i našem duševnom i duhovnom zdravlju, onda Crkva i jest na neki način ustanova koja bi se optikom trebala baviti i koja bi trebala pomagati čovjeku da stvari vidi u svjetlu koje mu omogućuje unutarnji mir i slobodu kakvu zapravo Crkva zagovara. Međutim, činjenica je da je i Crkva sastavljena od ljudi, od kojih neki imaju i vlastita viđenja toga kako se u tu optiku zadire i kako se ona 'liječi'. A ne radi se o tome da se ljudima nameće određeni pogled nego da im se otvore oči. Isus je ljudima otvarao uši i oči da ih oslobodi mrene koja ih sprečava da slobodno gledaju svijet u svjetlosti Božje, odnosno bezuvjetne ljubavi – a nije ljudima stavljao naočale koje su uvjetovale kako na svijet treba gledati. Bavljenje tuđom optikom vrlo je osjetljiva stvar. Nerijetko se, i u najboljoj namjeri, može napraviti šteta jer se u žaru borbe za neku stvar zaboravi da je bezuvjetno prihvaćanje drugog jedini put koji istinski otvara mogućnost dijaloga i promjene odnosa. No taj žar kojim se ponekad zastupaju stvari proizlazi i iz otpora prema nasilju koje nad našom optikom s druge strane svakodnevno vrše mediji i razni drugi oblici javnog života i komunikacija.

Kako objašnjavate zašto se toliko ljudi danas čak niti ne pretvara da vjeruje u demokratske vrijednosti, u jednakost, u ljudska prava? Zašto se smanjuje sposobnost ljudi za tu unutarnju širinu pogleda? U čemu je mogući izlaz i koja je u tome uloga umjetnosti?

Igre kojima svjedočimo na razini upravljanja društvom i političkih trgovina toliko su prešle sve granice da su već postale i smiješne. Zato je kultura silno važan segment društva jer i ona može biti sudionik kvarenja i izobličavanja optike, ona može poticati podjele i sukobe, a može biti i sredstvo oslobađanja i izlječenja koje ne bježi od traumatičnih tema, ne bježi od problema, ali koje zdravom artikulacijom problema i svojim stavom prema njima oplemenjuje zajedništvo i vodi ga u smjeru razumijevanja. Upravo zbog toga je afirmativnost za mene vrlo važno pokriće za bavljenje ovim poslom – pa na neki način i jedini smisleni pristup prema bilo kojoj od tema, kakvoga god se ona sadržaja prihvaćala.