U djetinjstvu nas iz moje generacije bilo je nostalgije posvuda i u svemu, ali najviše u prostoru, ili je tako bilo meni odrastajući u prostorima pomalo ili nešto više ispražnjenim, okrnjenim, prostorima gdje je uvijek nešto nedostajalo, do čega bi se moglo doći samo tuđim sjećanjima - tako su ljetovanja kasnih devedesetih ili ranih dvijetisućitih, u kratkim i povoljnim polupansion aranžmanima, ta su ljetovanja uvijek bila ponešto tužna, negdje oronula, bilo je tamo jedne patine, nedokučivog tuđeg sjećanja. Kasnije su i ona počela nedostajati.

Ove sam godine otišla na ljetovanje u svoju nostalgiju. Teško da se to zapravo i može nazvati ljetovanjem, to kako ja putujem, malo bi tko kupio takav aranžman, ali nostalgija je neupitna, lijepa ljetna žalost za sjećanjem na tuđa sjećanja. Nisam ipak ljetovala na našoj obali. Uplatila sam si nekoliko noći na Obali Crnog mora, u ljetovalištu Sunny Beach u Bugarskoj.

Na Crnome moru nikad nisam bila i nemam se čega sjećati. Ali za nostalgijom se ionako može i drugim putevima. Stvar je u tome da privatizacija i eksploatacija bugarske obale taman toliko zaostaje za onom koju imamo kod kuće da je tamo, koju tisuću kilometara daleko i sa suncem koje sivo nad pučinom zalazi za leđima umjesto u more, to sjećanje lakše dohvatljivo. Ljetovanje u Bugarskoj nalik je ljetovanju na hrvatskoj obali otprilike ranih dvijetisućitih.

Masovni turizam fenomen je 20. stoljeća. Tad je prvi put pristup moru omogućen širim društvenim slojevima, a pojavom socijalističkih radničkih pokreta u europskim državama i uvođenjem obveze minimalnog broja dana godišnjeg odmora polažu se temelji buduće turističke ekspanzije na globalnoj razini. Sve do početka 20. stoljeća na obalu se odlazi primarno u lječilišta i tamo odlazi tek aristokracija ili dobrostojeće građanstvo i taj boravak nije u naravi turistički. More se veže uz pomorstvo, ribarstvo i zdravstvenu skrb, to da je morski zrak blagotvoran, to se otkrilo, ali još ne i koliko je samo unosan. Napredak industrije i posljedično izgradnja infrastrukture, s naglaskom na sve složeniju željezničku mrežu te dostupnost putovanja na sve veće udaljenosti, otvara mogućnosti za intenzivnije i masovnije iskorištavanje te blagotvornosti. Tako SSSR 1919. godine nacionalizira nekadašnja ekskluzivna lječilišta na obali Crnog mora te ih prenamjenjuje u ustanove opće zdravstvene skrbi. Uskoro se donosi zakon koji svakom radniku jamči najmanje dva tjedna plaćenog godišnjeg odmora. Petogodišnjim planovima 1930-ih godina predviđena je izgradnja radničkih lječilišta duž obale Crnog mora - radi se i dalje primarno o zdravstvenoj, a ne turističkoj namjeni. Djeca ljeti borave u pionirskim kampovima uz obalu. Obiteljski odmor kakvog poznajemo još ne postoji. U nekim europskim državama, pak, postoje već programi državno subvencioniranog odmora. I Mussolinijeva Italija promovira svoj "Dopolavoro", a nacistička Njemačka "Kraft durch Freude". U duhu ideološke megalomanije grade se masivne strukture na obalama Mediterana i Baltičkog mora: poznat je golemi kompleks Prora na otoku Rügen, možda i najveća izgrađena kulisa nacističke propagande, iako je projekt dobio Grand Prix na Svjetskoj izložbi 1937. godine, naposljetku nije dovršen i nikad nije imao turističku namjenu. Prva zaista turistička naselja grade se i u Francuskoj te Velikoj Britaniji, gdje je turističku revoluciju pokrenuo poduzetnik Billy Butlin. Otvarajući zabavne parkove duž engleske obale, uz njih gradi i jednostavne smještajne jedinice, s cijenama noćenja pristupačnima radničkoj klasi. Stavka odmora i rekreacije kao neizostavnog dijela cjelovitog i dostojanstvenog života postaje temom 5. zasjedanja CIAM-a (Međunarodni kongres moderne arhitekture), održanog 1937. u Parizu, pa se tako na načelima modernizma razvija i turistička arhitektura, kojoj će razvoj ipak nešto odgoditi izbijanje Drugog svjetskog rata.

Tijekom rata dio izgrađenih turističkih kompleksa ostaje prazan ili nedovršen, dok se neki koriste u svrhe vojne obuke - primjer su upravo Butlinova naselja. Po završetku rata, u doba mira, prosperiteta i Hladnog rata, turizam postaje masovnim. Javni prijevoz sve je dostupniji i učinkovitiji, a zapadnjački konzumerizam pogurat će i danas poguban običaj putovanja na odmor osobnim automobilom. Razvija se turizam i u zemljama Istočnog bloka. SSSR potiče izgradnju planskih turističkih naselja na neizgrađenim dijelovima obala, a isti model, pa i arhitektonski pristup preuzimaju i ostale zemlje bloka, pa tako nastaju prvi hotelski kompleksi u Bugarskoj i Rumunjskoj, Mađarska prati kako već može, na obali Balatona. Arhitektura svojom pojavnosti i kvalitetom varira, od uspješnijih ostvarenja i stvaranja zaista izgrađenog krajolika, do bezličnih i ekonomičnih repeticija. Ipak je neodvojiva od urbanizma: ta su naselja planirana cjelovito, kao jedinstveni prostorni sklopovi hotela, pratećih ugostiteljskih sadržaja, s odgovarajućom infrastrukturom, parkovnim uređenjem i rekreacijskim površinama. Sve je svakako pod istom i jednom upravom.

Jedina autocesta kroz Bugarsku vodi iz Sofije do Burgasa na obali Crnog mora. I iz Sofije krećem u rano jutro, a jutro je vrelo i cesta je dovoljno prazna, automobila je manje nego tegljača, uokolo su suhonjava i taman pregledna polja. Nadomak Burgasa nebo se zacrnilo najednom i kao što nada mnom nikad nije, iz posve crnog neba je padala neprohodna kiša i činilo se da će padati dugo i da do mora neću stići prije večeri, ako i tad, ali razvedrilo se na vrijeme i kao da ničega nije bilo, i Crno more se ukazalo začas i gotovo spasenjski. More blijedo i staklasto kao i nebo, takvo je bilo s obale Nesebara. Povijesni grad nadomak Burgasa tad me ipak nije pretjerano zanimao, koliko god mu tepali da je biser, pa i crnomorski Dubrovnik, ja nisam mogla dočekati Sunny Beach.

Razvoj turizma na bugarskoj obali počinje sredinom 1950-ih, kad se na mahom neizgrađenoj i pjeskovitoj obali podižu prva hotelska naselja. Njima upravlja državna agencija Balkanturist - ustrojena prema modelu sovjetskog Inturista. Za projektiranje i izgradnju bili su zaduženi arhitekti državnog instituta Glavproekt. Hoteli se reklamiraju i domaćim i inozemnim turistima, pa tako i britanski Architectural Review objavljuje članke o turističkom zamahu na bugarskoj obali.

Predvečer parkiram pred hotelom. Duž glavne ulice, prijazna toplina neona, od 0 do 24. Lobby hotela mračan i pust do jeke. Recepcionarka slabo govori engleski, ali silno mi se veseli, vodi me do dizala hodnicima praznim i širokim kao da su bespuća. U tim se hodnicima ništa nije promijenilo otkako je hotel sagrađen, to je sigurno, ali ima toga što nedostaje. S balkona vidim more, sad je tamno, ali osjećaj spasenja i dalje je tu, čujem dječju pjesmu s neke terase, prepoznajem je, ni to se eto nije promijenilo.

Naselje Sunny Beach osnovano je na početku turističkog zamaha u socijalističkoj Bugarskoj, krajem 1950-ih i istovremeno s druga dva rana naselja, Druzhba (kasnije preimenovano u Sveti Konstantin i Helena) te Golden Sands, smještena sjevernije uz obalu, u blizini Varne. Ravna i pusta čistina sjeverno od Nesebara bila je pogodna za graditeljsku ekspanziju, a dostupnost cestovnim, željezničkim i zrakoplovnim prometom učinila je Sunny Beach najisplativijim državnim turističkim projektom. Do sredine sedamdesetih izgrađen je potez hotela uz samu obalu, duž središnje prometnice i na udaljenostima takvima da se iz svakoga vidjelo more, a između su bili pijesci i šaš nalik močvarnom, kakav i danas raste na obali Crnog mora ako nađe mjesta za rasti. Hotelski kompleks koji je nosio ime upravo tog mora izgrađen je krajem šezdesetih kao sklop od osam hotela u nizu, međusobno povezanih pješačkim potezom, "unutarnjom ulicom" iz koje se pristupa u restorane, lokale, dućane, na vanjske bazene, natkrivenim pješačkim mostovima - pročelje se isticalo fasadnom opekom, čime više podsjeća na kakav stambeni kompleks. Ta ideja svjedoči o uplivu međunarodnih modernističkih tendencija, to kako se istovremeno s omasovljenjem turizma stvaralo prostore usitnjene po mjeri svakodnevice. Danas su svi lokali u prizemlju prazni, u toj ulici pod ostakljenim mostovima uglavnom se može sresti tek osoblje na puš-pauzi. Bijeli stolnjaci i staklene soljenke u restoranima su i dalje na svome mjestu. Konobari u svojim odijelima. Na prvom katu jednog od tih hotela je moja soba, more se jednako vidi.

Nakon poraza Socijalističke partije na izborima 1997. godine, uslijed golemog i sveopćeg ekonomskog kolapsa, dolazi i do privatizacije hotelskih naselja koja su dotad bila u državnom vlasništvu. Restrukturiranje uprave odvijalo se netransparentno, a pojedinačni su hoteli rasprodani bez javne dražbe. Do početka dvijetisućitih čitavo je naselje bilo privatizirano, a investitori, među kojima su bile i strane korporacije (TUI, Neckermann, ITS...), nisu dugo čekali da izgrade svaku od praznih parcela. Postojeća infrastruktura omogućavala je lako i neometano širenje, povećavao se broj inozemnih gostiju, čime je samo rasla potreba za smještajnim kapacitetima. Oni su nastajali, pak, nekontroliranom izgradnjom, unutar investitorskog, stihijski nastalog urbanizma, bez propisanih uvjeta i regulacija. Lako je prepoznati nakupine novogradnji i apartmanskog smještaja, koji pri tome neće za kojih šezdesetak godina, makar dotrajali, i dalje moći služiti svojoj funkciji. Sunny Beach danas utjelovljuje mehanizam bezočnog iskorištavanja obale u svrhu kratkoročne zarade. Dok su lokali u prizemljima hotela iz doba socijalizma prazni, duž ulica je onaj neon od kockarnica, noćnih klubova, marketa koji rade danonoćno i trgovina s vazda istom robom slobodnog globalnog tržišta. Ništa bez lunaparka, duž čitave obale štandovi koji nude uvijek isto: umjetne pletenice u neon-bojama, kana tetovaže i tretman stopala dok ih grickaju male ribe, tome stvarno ne znam naziv. Ujutro ne idem na plažu, idem u dugu šetnju, rano je jutro i posvuda je već vrelo, među nagruvanim hotelima, vrelo je od betona, od stakla, vrelo je uz more od pijeska, ima nešto malo zaostalog šaša i to je otprilike sve.

Nije potvrđeno, ali postoji mogućnost da sam u tom trenutku jedina Hrvatica u ljetovalištu. Automobilske tablice su uglavnom bugarske i rumunjske, manje je turskih i ponešto ruskih. Ono u što sam još više uvjerena, to je da sam jedina koja u tom mjestu ljetuje sama. Ovdje se dolazi s malom djecom ili na prva samostalna putovanja s prijateljima, o takvom se mjestu radi i to je okosnica bugarskog obalnog turizma. Hrvatskih tablica i Hrvata nema, ali ja kao da sam u domovini i kao da me mama negdje čeka - na jednom od štandova kupujem si ogrlicu sa svojim imenom. U jednom od silnih beach barova moj jezik napokon razumije konobar, Nemanja iz Niša. Tu je već deset godina kaže, bio je svuda po svijetu, radio je u Grčkoj, u Amsterdamu, u Londonu, na kruzerima, na Jadranskom moru nije nikad bio, pita me kako je? Umalo da mu kažem kako je skupo, ali moram priznati da ni ovdje nije tako jeftino - Bugarska je jeftina u unutrašnjosti, barem za naše pojmove, ali obala im više ne namjerava puno kaskati za našom. Nekontroliranu apartmanizaciju cijene hotelskog smještaja niže kategorije naprosto ne mogu pratiti: činjenica je suvremenog turizma da je jeftinije unajmiti apartman u novoizgrađenoj dvokatnici s kakvim-takvim parkingom u nekoj uličici, s doduše novim Ikea ili kakvim god iveral namještajem, nego smještaj u hotelu poput recimo ovoga gdje sam se odlučila "istrošiti" za nekoliko noći - gdje ništa nije posve novo, sobe su moram priznati svakako pristojne i obnovljene početkom dvijetisućitih, ali platila sam nešto više za dotrajalost, pustoš lobija i kontinentalni doručak koji ionako ne jedem. Ali sasvim svjesno nisam uložila ni u što od toga, već u koncept hotelskog smještaja - u arhitekturu koja je imala mogućnost promišljati odnos prema moru, prema ulici, stvoriti jedan pješački pasaž i vezati na njega dodatne sadržaje, u uslugu zaposlenika koji su u ovom hotelu čitav svoj radni vijek, u infrastrukturu koja je nastala planski, a ne kako se kojem investitoru snilo. Privatizacija i investitorski turizam doveli su i do gašenja jednog potpuno predivnog oblika turističkog smještaja, a to su hoteli niže kategorizacije, onaj osjećaj taman dovoljnog u hotelu s dvije ili tri zvjezdice i čistim plahtama, zasitnim doručkom. Hotelski smještaj danas je privilegija, a oni s manjom kupovnom moći, da ne kažem niža klasa, tako se prisiljavaju biti odgovornima za devastaciju prostora neplanskom gradnjom. U to kratko razdoblje turističke ekspanzije sredinom i tijekom druge polovine 20. stoljeća dogodilo se nešto uistinu divno, a to je prostorna manifestacija činjenice da hotel u svojoj ideji ne znači luksuzni, već cjeloviti smještaj - okrupnjavanje smještajnih kapaciteta na jednome mjestu, standardizirano dimenzioniranih, poželjno pametno projektiranih, uz sve prateće sadržaje kojih organski na datoj lokaciji nema, dakle sadržaja takvih da ne dovode do gašenja lokalnih radnji i djelatnosti, na taj se način turizam nadovezuje na zatečeno i isto oplemenjuje. Element tobožnjeg luksuza u tom je slučaju samo neobvezni dodatak za one koji mogu i žele izdvojiti više. Kad bi u svim onim lokalima duž šetnice u hotelskom kompleksu u kojem odsjedam i dalje bili dućani i barovi, recimo da bi se tamo išlo po luftmadrace, plastične igračke za pijesak, ručnike i maske za ronjenje, suvenire, razglednice i sve drugo što sad svijetli pod neonom posvuda samo ne tamo, tog neona posvuda dakle ne bi bilo - bilo bi možda pogleda na krajolik u unutrašnjosti, šaša, prirodnog hlada.

Na sličan je način provedena privatizacija i u prvom od tada podignutih naselja, onome što se izvorno zvalo Druzhba, a kad više nisu imali s kime prijateljevati, preimenovanom prema manastiru sv. Konstantina i Helene. Smješteno je sjeverno od Varne, drugog većega grada na obali, tamo me vodi cesta vijugava i strmovita, u ljeto i čisto jutro, lijepa za vožnju i sjećanje.

Krajem pedesetih godina Druzhba je svojom arhitekturom bila utjelovljenje prijelaza iz staljinističke, monumentalne izgradnje s kvazi-neoklasicističkim elementima u nešto racionalniju prostornu manifestaciju socijalizma iz doba Nikite Hruščova, čija se doktrina prelijevala i u druge zemlje bloka, pa i u Bugarsku. Možda vrijedi spomenuti jedan podatak - u izvornim projektima tek je manji dio hotelskih soba, i to onih višeg standarda, uključivao i en suite kupaonicu - zajedničke kupaonice bile su, smatralo se, sasvim adekvatne, kad se gosti već kupaju u moru po cijele dane.

Još dalje, na sjever, jedna je posve drugačija priča o tranziciji i privatizaciji. Albena je treće najveće ljetovalište na bugarskoj obali, dovršeno početkom sedamdesetih godina. Poznato je po terasastim, piramidalnim strukturama hotela, gdje se katnost snižava prema obali, a ponavljajuće teksture sjenila na balkonima i galerijama, prefabricirane, a gotovo skulpturalne, stvaraju svojevrstan pejzaž sam po sebi. Kompleks je planiran kao jedinstvena cjelina, gdje je isti tim arhitekata osmišljavao i prostornu logiku, funkcionalnu dispoziciju svakog od hotela, uzorke na fasadama, pa i namještaj i kvake u sobama. Na analogan je način i provedena privatizacija 1997. godine, gdje je cijela Albena ostala pod jedinstvenom upravom. Danas su hoteli uglavnom obnovljeni - neki više, neki manje - nadograđeni su minimalno i tamo gdje je bilo nužno, no među njima su parkovi, dječja igrališta, sportski tereni i cvjetnjaci - nema neona, nema reklama, nema tržišne utrke. Nema ni puno barova uz plažu. Sjedam u jedan od onih kojih ima, svakog popodneva i bez iznimke, Crno more šalje valove nemile i glasne na pjeskovite obale. Nakratko poželi biti bez kupača, ali to mu ne daju, bacaju se u val da ih ošamari.

U vijugavom i strmovitom povratku prema Sunny Beachu gledam novoizgrađene hotele, a ovdje su, vjerujte, nalik upravo zabavnim parkovima, ovdje nema mjere ni bojazni od lošeg ukusa, to su kule dvoraca i zupčasti vrhovi obrambenih tornjeva, evo netom ožbukani, kule i kulice, a tek Rima i rimskih stupova i silnih balustrada i odljeva Cezara i svakojakih anđelaka... Divnog je ovdje kiča. Upravo kao da je netko odlučio fino se igrati s tom nakalemljenom tržišnom igrom, oprati pare ne na fingiranju nečijih tuđih trendova i kvalitete, nego na raskoš suludosti, ovi ljudi grade kao što bi djeca i meni se to nekako neobično sviđa.

To da sam boravak produžila za jednu noć možda je suvišno reći, ali eto jesam.