Max Emanuel Cenčić, nekadašnji solist Bečkih dječaka, a danas jedan od najtraženijih kontratenora svijeta, specijaliziran za baroknu glazbu, koji je nastupao u najprestižnijim dvoranama svijeta, od Bečke državne opere i Barbican Centrea u Londonu do Carnegie Halla u New Yorku, u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu upravo završava režiju Rossinijevu opere "Žena s jezera".

To će biti prvo uprizorenje te opere u Hrvatskoj, a premijera je u petak, 12. travnja, kad će u ulozi Malcolma nastupiti sam Cenčić. Cenčić je rođen u Zagrebu u obitelji operne pjevačice Silvije Peurčar i dirigenta Maksimilijana Cenčića, a prvi je put nastupio sa šest godina u TV emisiji, nakon čega je proglašen "čudom od djeteta". Školovao se u Downsideu, jednoj od najstarijih benediktinskih katoličkih škola u Engleskoj, a zatim je studirao na američkom Sveučilištu Michigan.

Samostalnu karijeru započeo je 1992., a svjetsku slavu stekao je tehnički briljantnim i emocionalno snažnim izvedbama barokne glazbe. Nastupio je u brojnim opernim produkcijama, od Gluckova "Orfeja" i Händelova "Kserksa" pa do Hasseove opere "Siroe" i Vivaldijeva "Orlanda furiosa". Također je snimio više od 20 albuma i dobio nebrojene nagrade, poput nekoliko Grammyja, a uz to u sklopu svoje agencije Parnassus Art Production bavi se produkcijom i organizacijom te promocijom barokne glazbe. Prije dvije godine obilježio je upravo u HNK 35. godišnjicu svojega rada.

Kako je došlo do ove suradnje sa zagrebačkim Hrvatskim narodnim kazalištem u kojemu režirate Rossinijevu operu 'Žena s jezera', u kojoj i pjevate Malcolma?

Tu produkciju sam radio prošle godine u Švicarskoj, u Lausanne, gdje već godinama radim. Predložio sam zagrebačkom HNK da budu koproducenti na tom projektu i intendantica Dubravka Vrgoč je prihvatila tu ideju, to se baš poklopilo s njezinom vizijom zagrebačke Opere. Naime, ona želi ostvariti jaču suradnju s opernim kućama i pjevačima iz svijeta. S druge strane, ja i moja agencija Parnassus Art Productions otvorili smo zagrebačkoj Operi mogućnost da s tom produkcijom gostuje u svibnju na međunarodnom festivalu Maifestspiele u Wiesbadenu.

Što vama znači ta Rossinijeva opera koja je praizvedena u Napulju 1819., kad nije bila najbolje prihvaćena, no kasnije je postala popularna, a zatim je pala u zaborav?

Rossini je najpoznatiji po svojim operama buffo, primjerice +Seviljskom brijaču+ i +Talijanki u Alžiru+. No Rossini ima veliki, ali manje poznat opus serioznih opera, koje se ne izvode često jer su vokalno teške i zahtijevaju pjevače specijalnih glasovnih mogućnosti. No to ne znači da muzika u toj operi nije lijepa, dapače, vrlo je romantična. To je prva opera koju je Rossini napisao na temu iz Škotske, naime, ona je nastala na temelju poeme "Žena s jezera" škotskog pisca Sir Waltera Scotta, koja se smatra remek-djelom 19. stoljeća i koje je utjecalo na umjetnost, posebno slikarstva, iz razdoblja rane romantike. U radovima njemačkog slikara Caspara Davida Friedricha ili Švicarca Johanna Füsslija možemo prepoznati novi romantizam u likovnoj umjetnosti jednako kao i romantizam u operi "Žena s jezera". Ta Rossinijeva opera ima sasvim novi melos, tu se vidi tranzicija između klasike i početaka Donizettija, Belllinija i sličnih autora. Dakle, ta opera ima povijesnu i kulturološku važnost za umjetnost Europe početkom 19. stoljeća, a utjecala je, pored toga, i na političke stavove.

 

S obzirom na to da se ta opera prvi put izvodi u Hrvatskoj, možete li nam reći u kakvom se društvenom i političkom kontekstu događa ta ljubavna priča između Adele i Malcolma?

U 18. stoljeću su masoni, kao i razne druge udruge intelektualaca, stavili u prvi plan pitanje humanizma, slobode i ljudskog digniteta. Ta filozofska pitanja vezana uz društvene promjene našla su svoj odraz i na političkom planu tako da su se ljudi zalagali za ukidanje ropstva i apsolutističkih monarhija, te za slobodu govora i mišljenja. U 19. stoljeću u centar dolazi pitanje prava žena, koje su u to vrijeme bile važan dio umjetničkih i političkih pokreta. Sir Walter Scott je napisao tekst i za Donizettijevu operu 'Lucia di Lammermoor', koja govori o potčinjenom položaju žena u tadašnjem vremenu, kad su bile taoci sistema jer su bile prisiljene slušati očeve i udavati se za muškarce koje nisu voljele. Nisu imale drugog izbora, odnosno mogle su još postati opatice ili prostitutke. Sve intelektualke i umjetnice 19. stoljeća razvile su svoje talente samo zato što su imale sreću da su potjecale iz bogatih buržoaskih obitelji, koje su tolerirale i podržavale njihove želje. To su, primjerice, bile sestre Bronte ili Mary Shelley, čija se majka Mary Wollstonecraft, kao jedna od prvih sufražetkinja u Engleskoj, borila za prava žena. Te ideje počele su se razvijati u sklopu humanističkog pokreta, koji se jako odražavao i u operi. Ako pogledate djela 19. stoljeća, kao što je Dumasova 'Dama s kamelijama' i Verdijeva 'Traviata', vidjet ćete da se teme vrte oko socijalnih pitanja, kad žena zbog društvene situacije doživljava nesretnu i tragičnu sudbinu. Dakle, umjetnost je u 19. stoljeću bila fokusirana na nove socijalne ideje. U 'Ženi s jezera' riječ je o priči koja je idealizirana i nije realna. Elena je gotička heroina, koja je dobra kći i dobra buduća majka, ocu stalno potvrdno klima glavom i nikad ni jednome muškarcu ne iznosi svoje mišljenje. Opera prikazuje patrijarhalan svijet u kojemu muškarci odlučuju o svemu, a žene se tome moraju podvrgnuti.

Kako ste kao redatelj postavili, odnosno ispričali tu priču?

Iz potpuno drugog kuta. Naime, Sir Walter Scott je u 'Ženi s jezera' toliko idealizirao i njezin lik i cijelu situaciju da možemo reći da je više cinična nego pravedna. Zbog toga sam cijelu priču prikazao na tragu Baudelairea. Nisam mijenjao libreto Andree Leonea Tottole, nego sam se u režiji približio madam De Bovary: Elena je bogata žena iz buržoaske obitelji, koja je prisiljena živjeti sekludirani život - ne smije hodati ulicom bez pratnje muškarca, dakle slično kao danas u Saudijskoj Arabiji, živi u salonima i jedini izraz njezine slobode je umjetnost. Moja junakinja je žena iz buržoazije koja u svojem salonu čita 'Ženu s jezera', odjednom pada u san i postaje Elena, zamišljajući salon u nekom bordelu, u kojemu vizije polugolih tijela upućuju na potisnutu seksualnost. Ženska histerija je ranije bila definirana kao bolest, no Freud je 1931. godine u svojim prvim analizama sna upozorio na uzročno-posljedičnu vezu između histerije i društvenog pritiska. Zato sam 'Ženu s jezera' postavio u okruženje nadrealnog sna u kojem se izražavaju ta Elenina potisnuta seksualnost i tzv. ljubavi s tri muškarca, koje nemaju nikakvog smisla ni konteksta.

Jedan od ta tri muškarca je i Malcolm. U zagrebačkoj verziji tu će ulogu prvi put pjevati muškarac, a ne žena. Što time poručujete?

Apsolutno ništa. U to vrijeme, kad je Rossini pisao, nije postojalo pravilo treba li neku ulogu pjevati pjevač ili pjevačica. Talijanska opera je oduvijek bila umjetnička forma u kojoj nije bio važan spol - nego glasovi. U talijanskoj operi možete naći puno rola u kojima su žene interpretirale muške uloge, i obratno. Dakle, spolno pitanje nije u to vrijeme bilo toliko aktualno kao danas niti je to bio neki politički stav, nego pitanje praktičnosti.

 

Održavate koncerte i recitale u cijelom svijetu, pjevate u najvećim opernim kućama svijeta, a prije nekoliko dana imali ste premijeru Vivaldijeve opere 'Orlando furioso' u Theater an der Wien u Beču. Kako je prošla?

Bili smo rasprodani dva mjeseca unaprijed. U Beču imam vjernu publiku, tamo održim dva puta godišnje koncert u Theatru an der Wien. Evo, sljedeća produkcija bit će Hasseova 'Irene'. Ja sam se inače specijalizirao za raritetne opere, to je moj glavni interes. Najviše se bavim talijanskom operom između 1700. i 1750. godine, a u taj period uključujem i Händela, koji je radio opere serie. Radim i opere od Porpore, Hassea, Vivaldija, Glücka... Zbog toga svoj posao doživljavam i kao prosvjetiteljski te promotorski, jer upoznajem publiku s manje poznatim operama iz tog razdoblja

Osim što pjevate, sve češće i režirate opere tako da vam je 'Žena s jezera' već četvrta režija. Što je vas ponukalo da se okušate i kao redatelj?

To se dogodilo slučajno. Prije četiri godine redatelji su mahom otkazivali pozive da režiraju Hasseovu operu 'Siroe' jer su se bojali raditi prema libretu Pietra Metastasija. I tad sam odlučio da ja režiram tu operu. Kod tog projekta dogodio mi se taj 'klik', kad sam shvatio da mogu jako dobro obavljati i taj dio operne produkcije. Ja sam, osim pjevanja, studirao i povijest te povijest umjetnosti, a kako govorim pet jezika, imam pristup različitim kulturama. A kad učite neki jezik, tad se upoznajete i s kulturom i identitetom te nacije. Taj moj background daje mi puno širi i intelektualniji pristup operama, primjerice, odmah prepoznam kad se u nekom djelu upućuje na Aristotela ili interpretira sv. Augustin. Dakle, jako me je fascinirala ta širina i simbolika opere 'Siroe', te kulturno blago koje je zakopano u Metastasijevu libretu. Doživio sam 'aha efekt' te od tada i režiram opere. Nakon opere 'Seroe' režirao sam i Händelove opere 'Arminio' i 'Serso', s kojom sam doživio golemi uspjeh u Karlsruheu. Imali smo odlične pjevače i uvjete za rad, i bilo je sjajno.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kako pomirujete istodobno ta dva postupka - režiranje i pjevanje? Isključuje li jedno drugo ili se nadopunjuje? Redatelj je ipak kao svojevrsni supervizor i glavni meštar parade, a pjevač je uronjen u interpretaciju...

Gledajte, opera je za mene timski posao. U operi nema šefa, nego svatko pridonosi u svojem dijelu posla. Ja dolazim s idejom i konceptom, ali imam i asistente, dirigenta i pjevače sa svojim iskustvima, što znači da mogu pjevačima pokazati kako da nešto otpjevaju i odglume, ali ishod će ovisiti o njihovu znanju, školovanju, iskustvu i odgovornosti da daju svoj maksimum. Ja radim vrlo intenzivno, ali znam da se zapravo ništa ne može kontrolirati. Dva tjedna prije premijere pustim ljude da rade, pa ako su dobri, uspjet će, a ako nisu - neće. I zato ne preuzimam nikakvu odgovornost. A operu 'Žena s jezera' postavio sam za dva tjedna. Sve je išlo savršeno glatko.

Prije dvije godine obilježili ste 35 godina rada. Kako iz današnje perspektive gledate na svoj put od debija u ulozi ulozi Momčeta u operi 'Ero s onoga svijeta' u zagrebačkom HNK- do današnjeg statusa priznatog i cijenjenog kontratenora?

Moj put je bio jako težak i s puno odricanja. Sve sam u životu morao sam stvoriti. Nudio sam svoje CD-ove i ploče raznim agentima i kompanijama, no svi su me odbijali. Zašto? Jer se prezivam Cenčić i dolazim iz male, siromašne države, koja nije veliko tržište niti je neka velesila i koja svoje umjetnike financijski ne podržava. Morao sam se boriti za sebe i svoju karijeru bez ikakve podrške. Osnovao sam vlastitu agenciju Parnassus Art Production sa sjedištem u Beču i od tada sâm produciram svoje ploče, dakle od 2002. godine, kad je izašla moja prva ploča u izdanju Capriccio. Znači, ja sam stvorio svoju karijeru i nisam zbog toga nezadovoljan. Osim pjevanjem, bavim se produkcijom, organizacijom, režijom i promocijom. U svijetu glazbe stekao sam ugled i utjecaj tako da Parnassus danas ima ugovore s 35 vrhunskih pjevača, od wagnerijanaca i verista do pjevača specijaliziranih za baroknu operu, od kojih neki pjevaju u Metropolitanu. Zadnjih godina preko mojega stola prelaze ugovori s Deutsche Gramophonom, Sonyjem i Warnerom, producirali smo više od 40 ploča za velike diskografske kuće, a naši pjevači dobili su nekoliko nagrada Grammy, dok smo za operne produkcije primili nekoliko nagrada Echo Klassik. Baš sad za moj zadnji CD - Händelov 'Ottone' - dobivam Međunarodnu opernu nagradu u Londonu. Također, predlažem soliste i sastavljam ansamble za Ljetni glazbeni festival u Salzburgu, a u sklopu Parnassusa produciramo opere od Moskve do New Yorka te surađujemo s velikim agencijama i opernim kućama. Dakle, ja sam sam sebi stvorio svoju malu velesilu. Ne treba sjediti i plakati, nego treba stvarati nove uvjete. To je oduvijek bila moja deviza. Kad to ne bih radio, bilo bi mi dosadno.

 

Neki kažu da je operu pregazilo vrijeme. Kako vi vidite budućnost opere?

Svaka forma umjetnosti ima budućnost ako je dobro napravljena. Mi smo sav namještaj rađen prije 40 godina bacili u smeće, a danas je taj isti namještaj, koji je vrlo kvalitetan i lijep, apsolutno 'in'. Danas je popularan i danski namještaj, i to ne samo zbog lijepog dizajna, nego i zbog visoke kvalitete. Zbog toga smo mi umjetnici odgovorni da svakog dana potvrđujemo tu kvalitetu. Ako se nekome njegov posao ne sviđa, neka radi nešto drugo. Nitko nikoga ne prisiljava da radi posao koji ne voli. Nasreću, više ne živimo u robovlasništvu pa ljudi mogu birati što će i gdje će raditi.

No neoliberalni kapitalizam i njegov odnos prema zaposlenicima možda nije daleko od robovlasničkog odnosa, jedino se ne zove tim nazivom.

To ovisi o tome kako gledate na to. U Americi se dosta žestoko diskutira o tim temama, pa je tako postavljeno pitanje bi li Amerika trebala prihvatiti više socijalističkih pogleda u vezi socijalnog osiguranja, prava radnika itd. No političarka Alexandria Ocasio-Cortez kaže da mi ne trebamo razgovarati o socijalizmu, nego o slobodi. Kad govorimo o slobodnom tržištu, onda moramo sagledati sve što donosi ta sloboda, ne samo njezine dobre, nego i njezine negativne strane. To znači da sloboda donosi mogućnost izbora, ali traži i odgovornost za taj izbor. Sam pojedinac odlučuje kako će se uklopiti unutar društva. Čak i u najgorim diktaturama naći ćete ljude koji imaju snage da se odupru i kažu: 'Ne!', odu ili naprave nešto drugo. Svaki pojedinac ima mogućnost za djelovanje, neovisno o različitim društvenim sistemima i sklopovima.

To načelno stoji, no čini mi se da govorite iz privilegirane pozicije vrhunskog umjetnika iz čije perspektive stvarnost izgleda drukčije nego iz pozicije običnog puka, barem u Hrvatskoj, koji je prisiljen na preživljavanje i kompromise. Slažete li se s time?

Ne baš. Vi možete izaći na scenu i biti umjetnik, no bit je u tome da trebate u svojem srcu osjećati slobodu i radost te znati da proizvodite nešto što vas i one oko vas čini sretnim. A do toga je dug put i ni jedan umjetnik to ne može postići preko noći. Bez obzira na to što radite i jeste li umjetnik ili radnik u nekom poduzeću, morate biti zadovoljni s onim što radite. Umjetnici, jednako kao i svi ostali ljudi, imaju bolje i lošije dane, povremeno ih boli glava i nemaju volje ni za što, a onda sve savršeno teče i publika je zadovoljna. Dakle, nema razlike između umjetnika i ostalih ljudi.

Nastupate diljem Europe i vjerujem da vrlo dobro poznajete situaciju u mnogim europskim zemljama. Kako vidite budućnost Europe s obzirom na Brexit, jačanje desnice u Mađarskoj i Poljskoj te emigrantski val? Razmišljate li o tome ili se kao umjetnik distancirate od surove realnosti?

To su preveliki zalogaji na koje mi umjetnici iz opere i klasične glazbe iz čisto praktičnih razloga možemo vrlo slabo utjecati. Kad recimo Madonna, koju sluša 20 ili 30 milijuna ljudi, kaže nešto o situaciji u svijetu, onda to ima neku težinu, ali izjave nekog opernog pjevača, za kojeg se zanima 20 tisuća ljudi, nikome nisu važne. Dakle, moje mišljenje kao umjetnika na političkoj razini zaista nije relevantno.

To nije točno. Svi oni koji su na javnoj sceni mogu utjecati!

Ne, jedino milijarderi mogu utjecati. Ako pogledate političke pokrete u Europi, bez obzira na to jesu li stranački ili izvanstranački, vidjet ćete da ih financiraju milijarderi. Netko tko ima deset milijardi dolara može neku demokraciju dovesti do sloma, jer nakon jake medijske kampanje, koju financira, narod odjednom bira nešto sasvim drugo. To je prava moć. Mi ćemo se uskoro suočiti s vrlo važnim pitanjem: koliko moći zapravo mogu imati ti ljudi koji imaju moć te jesu li ti koji imaju moć moralno odgovorni ljudi? U Francuskoj, gdje postoji pokret 'žutih prsluka', sigurno se postavljaju pitanja o utjecaju moćnika, moralu i elita te o tome gdje su njihove granice. Treba shvatiti da milijarderi, dakle oni koji imaju moć, trebaju biti moralno odgovorni prema društvu koje im je pružilo tu mogućnost da se obogate, jer su moralni stavovi jedini garant dobre kohezije unutar društva i nekog fair dogovora pomoću kojeg se mogu stvarati razne forme društva. Danas nema apsolutizma, ali ako ste Bill Gates i imate 100 milijardi na računu, onda imate apsolutnu moć. To nitko otvoreno ne govori, ali to je istina. Pitanje je koliko takve osobe poput Billa Gatesa žele pomoći društvu, a koliko će ga uništiti u slučaju nemoralnog djelovanja? To je bit. Mislim da bi se u Hrvatskoj moralo više razgovarati o tome koliko odgovornosti zapravo imaju bogati ljudi prema društvu.

Koliko ti milijarderi potpomažu operu?

Jako malo. Najlakše je ispisati pet čekova - kulturnoj ustanovi, školi, vrtiću, SOS selu za nezbrinutu djecu i beskućnicima, te misliti da je time sve riješeno. Ali to nije dovoljno! Trebamo razgovarati o tome zarađuju li bogataši novac na moralan način, koliko je fair plaćati porez i što je zapravo porez. I to pitanje morala nema nikakve veze s vjerom niti političkim stavovima, nego s humanističkim pitanjem što je ispravno, a što neispravno, te kakve posljedice može imati takvo neispravno djelovanje. To je prvi i najvažniji zadatak ljudi u 21. stoljeću u koje mi još nismo ni stigli jer još visimo u 20. ili čak 19. stoljeću, što se vidi iz načina kako razmišljamo, živimo i politički djelujemo.

Kakvi su vam planovi?


Na ljetnom glazbenom festivalu u Salzburgu u Felsenreischule režirat ću Porporina 'Polifema' što će biti prva scenska izvedba tog djela nakon 300 godina. U toj operi pjevat ću i Ullissea. U rujnu u Njemačkoj otvaramo naš novi glazbeni festival, specijaliziran za baroknu operu, no zasad vam ne mogu ništa više otkriti. Sljedeće godine pjevat ću s mezzosopranisticom Cecilijom Bartoli u milanskoj Scali, a također ću režirati Porporinu operu 'Carlo il Calvo'. Pripremam i Hasseovu operu 'Cajo Fabricio', te novu snimku Händelove opere 'Flavio' za Erato.