Max Emanuel Cenčić, nekadašnji solist Bečkih dječaka, a danas jedan od najtraženijih kontratenora svijeta, specijaliziran za baroknu glazbu, koji je nastupao u najprestižnijim dvoranama svijeta, od Bečke državne opere i Barbican Centrea u Londonu do Carnegie Halla u New Yorku, u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu upravo završava režiju Rossinijevu opere "Žena s jezera".
To će biti prvo uprizorenje te opere u Hrvatskoj, a premijera je u petak, 12. travnja, kad će u ulozi Malcolma nastupiti sam Cenčić. Cenčić je rođen u Zagrebu u obitelji operne pjevačice Silvije Peurčar i dirigenta Maksimilijana Cenčića, a prvi je put nastupio sa šest godina u TV emisiji, nakon čega je proglašen "čudom od djeteta". Školovao se u Downsideu, jednoj od najstarijih benediktinskih katoličkih škola u Engleskoj, a zatim je studirao na američkom Sveučilištu Michigan.
Samostalnu karijeru započeo je 1992., a svjetsku slavu stekao je tehnički briljantnim i emocionalno snažnim izvedbama barokne glazbe. Nastupio je u brojnim opernim produkcijama, od Gluckova "Orfeja" i Händelova "Kserksa" pa do Hasseove opere "Siroe" i Vivaldijeva "Orlanda furiosa". Također je snimio više od 20 albuma i dobio nebrojene nagrade, poput nekoliko Grammyja, a uz to u sklopu svoje agencije Parnassus Art Production bavi se produkcijom i organizacijom te promocijom barokne glazbe. Prije dvije godine obilježio je upravo u HNK 35. godišnjicu svojega rada.
Kako je došlo do ove suradnje sa zagrebačkim Hrvatskim narodnim kazalištem u kojemu režirate Rossinijevu operu 'Žena s jezera', u kojoj i pjevate Malcolma?
Tu produkciju sam radio prošle godine u Švicarskoj, u Lausanne, gdje već godinama radim. Predložio sam zagrebačkom HNK da budu koproducenti na tom projektu i intendantica Dubravka Vrgoč je prihvatila tu ideju, to se baš poklopilo s njezinom vizijom zagrebačke Opere. Naime, ona želi ostvariti jaču suradnju s opernim kućama i pjevačima iz svijeta. S druge strane, ja i moja agencija Parnassus Art Productions otvorili smo zagrebačkoj Operi mogućnost da s tom produkcijom gostuje u svibnju na međunarodnom festivalu Maifestspiele u Wiesbadenu.
Što vama znači ta Rossinijeva opera koja je praizvedena u Napulju 1819., kad nije bila najbolje prihvaćena, no kasnije je postala popularna, a zatim je pala u zaborav?
Rossini je najpoznatiji po svojim operama buffo, primjerice +Seviljskom brijaču+ i +Talijanki u Alžiru+. No Rossini ima veliki, ali manje poznat opus serioznih opera, koje se ne izvode često jer su vokalno teške i zahtijevaju pjevače specijalnih glasovnih mogućnosti. No to ne znači da muzika u toj operi nije lijepa, dapače, vrlo je romantična. To je prva opera koju je Rossini napisao na temu iz Škotske, naime, ona je nastala na temelju poeme "Žena s jezera" škotskog pisca Sir Waltera Scotta, koja se smatra remek-djelom 19. stoljeća i koje je utjecalo na umjetnost, posebno slikarstva, iz razdoblja rane romantike. U radovima njemačkog slikara Caspara Davida Friedricha ili Švicarca Johanna Füsslija možemo prepoznati novi romantizam u likovnoj umjetnosti jednako kao i romantizam u operi "Žena s jezera". Ta Rossinijeva opera ima sasvim novi melos, tu se vidi tranzicija između klasike i početaka Donizettija, Belllinija i sličnih autora. Dakle, ta opera ima povijesnu i kulturološku važnost za umjetnost Europe početkom 19. stoljeća, a utjecala je, pored toga, i na političke stavove.
S obzirom na to da se ta opera prvi put izvodi u Hrvatskoj, možete li nam reći u kakvom se društvenom i političkom kontekstu događa ta ljubavna priča između Adele i Malcolma?
U 18. stoljeću su masoni, kao i razne druge udruge intelektualaca, stavili u prvi plan pitanje humanizma, slobode i ljudskog digniteta. Ta filozofska pitanja vezana uz društvene promjene našla su svoj odraz i na političkom planu tako da su se ljudi zalagali za ukidanje ropstva i apsolutističkih monarhija, te za slobodu govora i mišljenja. U 19. stoljeću u centar dolazi pitanje prava žena, koje su u to vrijeme bile važan dio umjetničkih i političkih pokreta. Sir Walter Scott je napisao tekst i za Donizettijevu operu 'Lucia di Lammermoor', koja govori o potčinjenom položaju žena u tadašnjem vremenu, kad su bile taoci sistema jer su bile prisiljene slušati očeve i udavati se za muškarce koje nisu voljele. Nisu imale drugog izbora, odnosno mogle su još postati opatice ili prostitutke. Sve intelektualke i umjetnice 19. stoljeća razvile su svoje talente samo zato što su imale sreću da su potjecale iz bogatih buržoaskih obitelji, koje su tolerirale i podržavale njihove želje. To su, primjerice, bile sestre Bronte ili Mary Shelley, čija se majka Mary Wollstonecraft, kao jedna od prvih sufražetkinja u Engleskoj, borila za prava žena. Te ideje počele su se razvijati u sklopu humanističkog pokreta, koji se jako odražavao i u operi. Ako pogledate djela 19. stoljeća, kao što je Dumasova 'Dama s kamelijama' i Verdijeva 'Traviata', vidjet ćete da se teme vrte oko socijalnih pitanja, kad žena zbog društvene situacije doživljava nesretnu i tragičnu sudbinu. Dakle, umjetnost je u 19. stoljeću bila fokusirana na nove socijalne ideje. U 'Ženi s jezera' riječ je o priči koja je idealizirana i nije realna. Elena je gotička heroina, koja je dobra kći i dobra buduća majka, ocu stalno potvrdno klima glavom i nikad ni jednome muškarcu ne iznosi svoje mišljenje. Opera prikazuje patrijarhalan svijet u kojemu muškarci odlučuju o svemu, a žene se tome moraju podvrgnuti.
Kako ste kao redatelj postavili, odnosno ispričali tu priču?
Iz potpuno drugog kuta. Naime, Sir Walter Scott je u 'Ženi s jezera' toliko idealizirao i njezin lik i cijelu situaciju da možemo reći da je više cinična nego pravedna. Zbog toga sam cijelu priču prikazao na tragu Baudelairea. Nisam mijenjao libreto Andree Leonea Tottole, nego sam se u režiji približio madam De Bovary: Elena je bogata žena iz buržoaske obitelji, koja je prisiljena živjeti sekludirani život - ne smije hodati ulicom bez pratnje muškarca, dakle slično kao danas u Saudijskoj Arabiji, živi u salonima i jedini izraz njezine slobode je umjetnost. Moja junakinja je žena iz buržoazije koja u svojem salonu čita 'Ženu s jezera', odjednom pada u san i postaje Elena, zamišljajući salon u nekom bordelu, u kojemu vizije polugolih tijela upućuju na potisnutu seksualnost. Ženska histerija je ranije bila definirana kao bolest, no Freud je 1931. godine u svojim prvim analizama sna upozorio na uzročno-posljedičnu vezu između histerije i društvenog pritiska. Zato sam 'Ženu s jezera' postavio u okruženje nadrealnog sna u kojem se izražavaju ta Elenina potisnuta seksualnost i tzv. ljubavi s tri muškarca, koje nemaju nikakvog smisla ni konteksta.
Jedan od ta tri muškarca je i Malcolm. U zagrebačkoj verziji tu će ulogu prvi put pjevati muškarac, a ne žena. Što time poručujete?
Apsolutno ništa. U to vrijeme, kad je Rossini pisao, nije postojalo pravilo treba li neku ulogu pjevati pjevač ili pjevačica. Talijanska opera je oduvijek bila umjetnička forma u kojoj nije bio važan spol - nego glasovi. U talijanskoj operi možete naći puno rola u kojima su žene interpretirale muške uloge, i obratno. Dakle, spolno pitanje nije u to vrijeme bilo toliko aktualno kao danas niti je to bio neki politički stav, nego pitanje praktičnosti.
Održavate koncerte i recitale u cijelom svijetu, pjevate u najvećim opernim kućama svijeta, a prije nekoliko dana imali ste premijeru Vivaldijeve opere 'Orlando furioso' u Theater an der Wien u Beču. Kako je prošla?
Bili smo rasprodani dva mjeseca unaprijed. U Beču imam vjernu publiku, tamo održim dva puta godišnje koncert u Theatru an der Wien. Evo, sljedeća produkcija bit će Hasseova 'Irene'. Ja sam se inače specijalizirao za raritetne opere, to je moj glavni interes. Najviše se bavim talijanskom operom između 1700. i 1750. godine, a u taj period uključujem i Händela, koji je radio opere serie. Radim i opere od Porpore, Hassea, Vivaldija, Glücka... Zbog toga svoj posao doživljavam i kao prosvjetiteljski te promotorski, jer upoznajem publiku s manje poznatim operama iz tog razdoblja
Osim što pjevate, sve češće i režirate opere tako da vam je 'Žena s jezera' već četvrta režija. Što je vas ponukalo da se okušate i kao redatelj?
To se dogodilo slučajno. Prije četiri godine redatelji su mahom otkazivali pozive da režiraju Hasseovu operu 'Siroe' jer su se bojali raditi prema libretu Pietra Metastasija. I tad sam odlučio da ja režiram tu operu. Kod tog projekta dogodio mi se taj 'klik', kad sam shvatio da mogu jako dobro obavljati i taj dio operne produkcije. Ja sam, osim pjevanja, studirao i povijest te povijest umjetnosti, a kako govorim pet jezika, imam pristup različitim kulturama. A kad učite neki jezik, tad se upoznajete i s kulturom i identitetom te nacije. Taj moj background daje mi puno širi i intelektualniji pristup operama, primjerice, odmah prepoznam kad se u nekom djelu upućuje na Aristotela ili interpretira sv. Augustin. Dakle, jako me je fascinirala ta širina i simbolika opere 'Siroe', te kulturno blago koje je zakopano u Metastasijevu libretu. Doživio sam 'aha efekt' te od tada i režiram opere. Nakon opere 'Seroe' režirao sam i Händelove opere 'Arminio' i 'Serso', s kojom sam doživio golemi uspjeh u Karlsruheu. Imali smo odlične pjevače i uvjete za rad, i bilo je sjajno.
Nastavak na sljedećoj stranici...
