Od Zagreba do Graza nešto više je od dva sata vožnje, nekoć smo pripadali istom carstvu te u jednom segmentu dijelili isto povijesno sjećanje. U vrijeme komunizma Graz je poput Trsta bio čeznutljivo mjesto našeg nikad do kraja dosanjanog konzumerizma. Potom smo hrlili u Kunsthause na Muri u vrijeme kad je Graz bio Europskom prijestolnicom kulture s početka 21. stoljeća. Izgleda da smo ga nakon toga gotovo potpuno zaboravili. Danas je Graz simpatičan srednjoeuropski gradić koji najčešće na putu prema Beču ili ostalim naizgled atraktivnijim destinacijama zapadne Europe zaobilazimo i pri tome zaboravljamo na njegov šarm i na njegovu još, iz naše perspektive, zanimljivu baštinsku, ali i suvremenu kulturnu ostavštinu.

U Graz sam prije nekoliko dana otišla na europski debi naše, u hrvatskom kontekstu već proslavljene i nagrađivane, redateljice Anice Tomić, koja je u Schauspielhausu postavila "Zur schönen Aussicht" ("Lijep pogled") Ödöna von Horvátha, jedan od prvih njegovih dramskih tekstova koji je praizveden u istom tom teatru u Grazu, davno nakon autorove smrti, godine 1969. Komedija, kako je žanrovski određuju, napisana 1926. godine, uvodi gledatelje u zapušteni hotel pred bankrotom, čiji gosti sumnjive prošlosti u potpunosti dijele sudbinu hotela nostalgično se prisjećajući boljeg života, istodobno strahujući pred posve neizvjesnom budućnošću. Njihov je svijet, svijet poraženih i izgubljenih smutljivaca, tranzicijskih nesretnika s lažnim putovnicama, gubitnika s ruba koji se nisu uspjeli pomiriti s konačnim gubitkom. Stoga će im dolazak mlade Christine, prošlogodišnje ljetne ljubavi direktora hotela, koja tvrdi kako je rodila dijete i naslijedila golemi novac pomutiti nepostojeće planove. Hotel se s lakoćom može prevesti u današnju Europu, Horváthovi likovi u naše suvremenike, a Christina u onu iracionalnu nadu s kojom se trenutačno svi zanosimo, vjerujući kako će se jednoga jutra sve promijeniti i ponuditi nam neki ako ne bolji, onda svakako drugačiji život.

Ödön voni Horváth sigurno je jedan i od najneobičnijih likova u galeriji svjetske književnosti 20. stoljeća. "Rođen sam 9. prosinca 1901., i to u Rijeci, na Jadranskome moru, poslijepodne u tričetvrt pet (prema jednoj drugoj verziji u pola pet). Kad sam imao trideset i dvije funte (16 kg), napustio sam Rijeku...", sam je opisao svoje rođenje.

A Danilo Kiš u svojoj hvaljenoj pripovijetki "Apatrid", koju posvećuje upravo Ödönu von Horváthu piše: "Njegov otac Aladar fon Nemet započeo je svoju 'diplomatsku' karijeru sasvim skromno, kao ataše za plovidbu pri peštanskom Lojdu, a prva mu je služba bila u Rijeci (Fiume). Putovanje u Fiume poklopilo se sa medenim mesecom mladog diplomate koji se upravo bio oženio izvesnom Zofijom, rođenom Dvoržak. U tom konsulskom i diplomatskom gradu ugledao je dana budući 'apatrid', koji će sačuvati u sebi za ceo život sećanje na more i jednu palmu pred prozorom koja se povija pod udarcima bure...".

Nastavljajući pisati o Horváthu, Kiš ga citira: "Ja sam tipična mešavina blaženopočivše Austrougarske monarhije: istovremeno Mađar, Hrvat, Slovak, Nemac, Čeh, a kad bih počeo da čeprkam po svojim precima i da stavljam pod analizu svoju krv - nauka danas vrlo u modi među nacionalistima - našao bih tu, kao u rečnom koritu, tragove cincarske, jermenske, a možda i ciganske i jevrejske krvi. No ja ne priznajem tu nauku spektralne analize krvi, nauku uostalom sasvim sumnjive vrednosti, opasnu i nehumanu, pogotovu za ovo vreme i za ove naše krajeve - gde ta opasna teorija tla i krvi stvara samo podozrivost i mržnju i gde se ta 'spektralna analiza krvi i porekla' vrši najrađe vrlo spektakularno i primitivno - nožem i revolverom. Ja sam bilingvalan od rođenja, i pisao sam na mađarskom i na nemačkom do svoje 18 godine, kad sam se, prepevavši zbirku jednog mađarskog pesnika, opredelio za nemački jezik, pošto mi je najbliži. Ja sam, gospodo, nemački pisac, svet je moja otadžbina".

U enciklopedijama ga spominju kao dramatičara i pripovjedača s izrazitom socijalno-kritičkom tendencijom, pisca koji se sam nazivao apatridom i koji je pisao pučke komade kako bi u njima ismijavao zloćudne oblike malograđanštine i krajnjeg provincijalizma o kojemu je svjedočio u vremenu suočenom s poratnom društvenom bijedom, ekonomskom krizom i razvojem fašizma. Najpoznatiji su mu romani "Vječiti malograđanin" (1930.), "Mladež bez Boga" (1938.), "Dijete našega doba" (1938.) te dramska djela "Priče iz Bečke šume" (1931.), "Vjera, ljubav, nada" (1932.), "Figarova rastava" (1934.)... Uspješan oko 1930. godine, poslije rata gotovo posve zaboravljen, otkriven 60-ih godina prošlog stoljeća, kad je očit njegov utjecaj na neke od mlađih autora kao što su Franz Xaver Kroetz i Peter Handke, Ödön von Horváth danas je jedan od najizvođenijih njemačkih autora.

Pišu kako njegov teatar podsjeća na rendgensku snimku jer "oštrim zapažanjima prividno beznačajnih, ali i vrlo simptomatičnih pojedinosti, otkriva ravnodušnost, egoizam, kukavičluk i političko slijepilo, iza fasade malograđanskog morala, laž koja se krije iza ideološkog kiča, brutalnost koja vreba iza skladne površine". Za sebe kaže: "Pojam domovine, nacionalistički krivotvoren, meni je stran... Moja generacija je zloupotrijebljena i formirala se tako da nije mogla imati iluzija. Mi smo danas u sretnom položaju da znamo da se može živjeti bez iluzija i to je vjerojatno naša posljednja iluzija". Život mu je završio jednako tako neobično kao što ga je i živio. U Amsterdamu mu je neki "extra-mag", gospodin Gotlib, preporučio Pariz kao njegovu najveću priliku, mjesto koje će mu definitivno izmijeniti život. Iz Amsterdama je tako hitro otputovao u Parizu, gdje je 1. lipnja 1938. iznenada prekinut njegov život kad mu je usred oluje na glavu pala grana kestena. Imao je tad 37 godina.

"Oprostite, mogu li vam ispričati...?" prva je predstava Anice Tomić i Jelene Kovačić u mom prvome mandatu ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih. Bio je to zbir naših osobnih priča koje na pozornici pokušavaju ispričati neki drugi, našim govorom, našim žudnjama i strahovima, našim uzaludnim pokušajima da se odredimo prema nemogućoj prošlosti, nesnošljivoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti. Potom su uslijedile i druge predstave - "Gospođica Julija" u suradnji s CDU-om, "Ovo bi mogla biti moja ulica" kao prva predstava koja je u nas progovorila o nasilju među mladima, posvećena zagrebačkom maturantu Luki Ritzu, "Janje" kao dio trilogije "Povijest jedne obitelji" i dio europskog projekta povodom 100. godišnjice Prvog svjetskog rata te Schnitzlerova "Daleka zemlja" u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, koje sam tad već vodila. Svaki put bio je to novi izazov i novo hrabro traganje za teatrom koji ulazi u izravan dijalog s vremenom u kojemu živimo i ne pristaje na nikakve kompromise. Po tome pamtim Anicu Tomić.

Tako je pristupila Ödönu von Horváthu ovoga proljeća u Grazu, iščitavajući njegovu tragikomediju kao materijal koji ispisuje naše vrijeme traumatičnim rukopisom ove stvarnosti u kojoj nam epizodisti određuju sudbinu, a laž s lakoćom u repetitivno manipulativnim nizovima poprima snagu istine. Zamijenivši simbolički na pozornici Horváthovo svratište lijepog pogleda današnjom Europom opterećenom ne samo ekonomskom krizom, tragovima pandemije i ratom na vratima, nego i hipokrizijom, licemjerjem, rastućom korupcijom i krajnjim nemoralom, ona je sugestivno ocrtala svijet naše nemoći, u kojemu se ne snalazimo, ali iz kojega, nažalost, ne možemo pobjeći. Njezini prigušeni teatarski tonovi predočavaju prizore lažnih predstavljanja, pogrešnih obećanja, iznevjerenih očekivanja i očajničkih nada likova koje gotovo svakodnevno susrećemo te se ponekad s njima uspijevamo i identificirati, i to u povijesnom rasponu od 1926. godine do današnjih dana.

Radeći prvi put na jeziku koji joj je nepoznat, s glumcima s kojima do sada ne samo da nije radila, nego ih nije ni poznavala, Anica Tomić dokazala se u Grazu kao redateljica koja kazališni prostor Europe doživljava jedinstvenim. Uz svoju ekipu, dramaturginju Jelenu Kovačić, scenografa Igora Vasiljeva, kostimografkinju Dinu Krlić, koreografkinju Ladu Petrovski Ternovšek i autora glazbe Nenada Kovačića, ona je nama posve nepoznatu dramu austrijskog klasika, na kojeg je publika u Grazu iznimno ponosna, suptilno prevela u naše vrijeme učinivši je iznova dopadljivom i razumljivom tranzicijskom svijetu pogrešaka i promašaja, s ruba Europe koja još snatri o boljoj prošlosti. A s tom je predstavom sigurno osigurala sebi europsku kazališnu budućnost.