Ivan Grlić (Zagreb, 2002.) mladi je glumac koji iza sebe već ima zavidne rezultate. Nakon završene XV. gimnazije upisao je studij glume na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je trenutno na završnoj godini, a uz to je stipendist Drame HNK u Zagrebu. Uoči premijere ‘Trilogije o Agamemnonu 2.0’, u kojoj tumači ulogu Oresta, razgovarali smo s njim o samoj predstavi, pripremama za ulogu, o svevremenosti antičkih tragedija u suvremenom svijetu, ali i o tome što za njega predstavlja kazalište i što misli o uvjetima za umjetnički rad u Hrvatskoj.

Express: U predstavi ‘Trilogija o Agamemnonu 2.0’ tumačite lik Oresta, koji se ubraja među najkompleksnije likove iz grčke mitologije. Kako ste se pripremali za ulogu?

Orest je zasigurno vrlo poznato lice grčke mitologije i drame, s razlogom. Nosi na svojim leđima strašnu sudbinu. No strašne su sudbine predodređene i mnogim drugim licima, kako u našoj predstavi, tako i u mitologiji općenito. Orestova je priča svakako specifična kada se uzme u obzir njegova dob, on je tinejdžer pred kojega je stavljen težak odabir između ispunjenja nečega što misli da je pravo i njegove savjesti koja mu govori da čini zlo. Upravo sam na tu poziciju između pravde i savjesti pokušao staviti naglasak u svojoj pripremi i izvedbi te mi se čini da je ta pozicija prepoznatljiva gotovo svakom čovjeku. Velik dio pripreme odvijao se na samim probama, gdje smo detaljno secirali fizičko i psihičko “ludilo” koje proizlazi iz Orestove pat-pozicije šesti dan nakon ubojstva majke. Tu mi je, uz redateljicu Liviju Pandur, velika pomoć bila i koreografkinja Tanja Zgonc.

Express: Orest i Elektra likovi su koji predstavljaju posljednju kariku u lancu osvete u priči o Agamemnonu te istovremeno svjedoče o bezvremenskom duhu antičke tragedije. Na koji ste način lik Oresta prilagodili suvremenom tumačenju mitova?

Nekako mislim da je Orestov problem dovoljno svevremen da prilagodba današnjici nije ni potrebna. Važno je samo shvatiti i duboko povjerovati da nije riječ o arhaičnom tekstu, nego o tekstu koji uvijek i ponovno govori o svima nama. S tim u srcu, kontekst postaje sekundaran iskrenom problemu tih mladih ljudi. Također, jezik ove predstave osjeća se kao izrazito suvremeni, što je velika zasluga novog čitanja Lade Kaštelan.

Express: Maturirali ste u XV. gimnaziji, a trenutno ste na završnoj godini diplomskog studija glume. Kada se vama javila želja za glumom? Što vas je privuklo tom studiju?

Vjerujem da se neka ideja o mogućnosti bavljenja glumom rodila pred kraj srednje škole. Ne sjećam se što me točno privuklo studiju, ali znam da se moj odnos prema kazalištu i ovom poslu uvelike promijenio od početka studija.

Express: Osim u ‘Trilogiji o Agamemnonu 2.0’ glumili ste i u ‘Zločinu i kazni’, predstavi u kojoj nije bilo klasičnih podjela uloga. Koliko su se pripreme za tu predstavu razlikovale od priprema za ‘Agamemnona’?

Probe su se drastično razlikovale, što je i logično s obzirom na različite stilove ovih dviju predstava. “Agamemnon” je predstava s klasičnom podjelom po dramskim licima, naglasak je na svakoj od sudbina, ali i na velikoj mitološkoj liniji. Velik je rad uložen u iščitavanje i poosobljivanje likova, odnosa i priče. “Zločin i kazna”, s druge strane, polazi od zajedničkog čitanja klasika te mi izvođači samo okrznemo živote lica. Sve što supostoji na sceni, zajedno s publikom u gledalištu, postaje Raskoljnikov, Sonja, Marmeladov… Tako da je u toj predstavi moj fokus na slušanju atmosfere, priče i glazbe koju stvaramo i živimo u tih nekoliko sati nas šestotinjak u kazalištu.

Express: S obzirom na to da je izvorna trilogija duboko uronjena u neposredno iskustvo rata, na koji se način, po vašem mišljenju, danas očituje njezina aktualnost?

Nisam si u procesu htio suviše definirati aktualnost ove teme u odnosu na Domovinski rat, ali ona se nekako sama nameće. Od početka Trojanskog rata prošlo je osamnaest godina, Orest je tada bio još malo dijete, oca Agamemnona od tada nije vidio i sada osjeća duboku potrebu za osvetom i pravdom. To je sudbina koju živi nemali broj ljudi na našim prostorima. Vjerujem da je ona duboko ukorijenjena u naš senzibilitet te da možemo suosjećati bez da suviše jasno povučemo logične paralele.

Express: Još jedna od izuzetno važnih tema u ‘Agamemnonu’, ali i u brojnim drugim antičkim mitovima, jesu i transgeneracijski prijenosi traume, zločina i tako dalje. Kako gledate na to? Je li takvo nešto prisutno i u današnjem društvu? Kako se osloboditi nečega takvoga, kako prekinuti taj lanac?

Lanac osvete, traume i zločina prenosi se kroz misao: “Ako si je netko prije mene mogao dopustiti to učiniti, onda mora biti dopušteno i meni”. To je evidentno kroz maksime poput “oko za oko, zub za zub”. Mi se ljudi teško oslobađamo ove jednostavne računice. U rijetkim smo slučajevima dovoljno hrabri da se ipak povedemo mišlju: “Tko sam da sudim i prvi bacim kamen?” Lica ove tragedije zapletena su u lance istine i laži i ne vide dalje od vlastitih ideala i potreba. Ona su tu da odigraju sudbinu koja im je dodijeljena, a na publici je da osjeti kako prepuštanje i nepropitivanje dovodi do sloma, zla i smrti. Prekinuti lance kojima smo vezani za svoj tragični usud možemo jedino ako smo dovoljno hrabri ne biti licemjerni. Dotada smo poput Edipa – slijepo bježimo od istine, kojoj tako padamo upravo u naručje.

Express: Osim katarze, jedna od najvažnijih karakteristika antičkih grčkih tragedija jest i poticanje publike na duboka promišljanja o svijetu u kojem živimo. Na kakva će promišljanja publiku potaknuti ‘Trilogija o Agamemnonu 2.0’ i svi njezini likovi?

Teško mi je odgovoriti. Ali kakva god promišljanja bila, želim samo da ih bude. Ravnodušje publike znak je da smo previdjeli nešto krucijalno.

Express: Još ste mladi, a iza sebe već imate zavidna ostvarenja u karijeri. Što mislite, što bi trebala biti osnovna nit vodilja za mlade glumce tijekom studija i na početku karijere?

Ne znam što bi trebala biti, ali ono što mi se trenutno čini, a ne garantiram da se neće promijeniti, jest to da gluma mora počivati na nekoj snažnoj potrebi, društvenoj i ljudskoj. Često se zadovoljim s time da mi je zabavno, da je publici zanimljivo, dobro zvuči i izgleda te se moram podsjećati da mora postojati nešto puno dublje od tih estetskih i površinskih zaključaka. Želim u prvom redu sebe, a zatim i svoje kolege, potaknuti na pokušaj pronalaska odgovora na pitanje: “Čemu sve to?” Proplamsaji odgovora na to pitanje i njihovo dijeljenje s publikom, to je nešto što, često neuspješno, tražim.

Express: Vječito slušamo o tome kako je posao u umjetnosti nesiguran, kako su prihodi nesigurni, a da ne spominjemo one stravične izjave o tome kako bi bilo bolje pronaći ‘pravi posao’. Kakvi su, prema vašem mišljenju, uvjeti za umjetnički rad u Hrvatskoj? Postoji li nešto za što smatrate da bi se trebalo poboljšati?

Moram reći da sam imao puno sreće što mi je aktualna Uprava HNK ponudila stipendiju. To me svakako na neko vrijeme oslobodilo borbe za pronalaskom posla u uvjetima koji su za sve nas nedvojbeno nesigurni. A i pružilo mi je mogućnost učenja i rada u visokim produkcijskim i umjetničkim uvjetima. Daleko je to od stvarnosti koju mnogi umjetnici žive, posebice na nezavisnoj sceni. Pokazuje se nemogućim posvetiti se samo jednom projektu ako se od ovog rada želi preživjeti. Mnogi tako paralelno rade dvije, tri predstave, što je iscrpljujuće do krajnjih granica te ograničava prostor za kvalitetan umjetnički izraz. Također, kao veliki problem nameće se debela centralizacija kazališne scene u Hrvatskoj. Razvoj kazališta i publike mora se početi događati daleko van granica Zagreba i ostalih urbanih sredina. Mislim da ćemo jedino tako stvoriti prostor za sve nas koji želimo i volimo raditi ovaj posao, a da ne govorim koliko je važno da se mladi u svim dijelovima Hrvatske susretnu s kazalištem i umjetnošću.

Express: Kakvi su vam planovi za budućnost? Pripremate li se za neke nove predstave?

Želio bih, prije svega, dovršiti svoje putovanje na Akademiji, na način da s ponosom mogu stati iza svih ispita u kojima ću ove godine sudjelovati. Ovo je trenutno posljednja predstava koju pripremam van Akademije u ovoj godini, ali nam uskoro slijedi selidba sa “Zločinom i kaznom” na novu scenu HNK2, što me izvođački nanovo veseli i plaši. Ali vjerujem da će upravo u HNK2 “Zločin” odjeknuti u svoj svojoj punini. Također nam predstoje izvedbe predstave “Budi uvijek kao zmaj” Espija Tomičića i redateljice Olje Lozice koja sada također nastavlja svoj put na sceni HNK2. Nadam se svakako malo odmoriti i stići pogledati sve predstave koje sam zbog gustog rasporeda morao preskočiti.

Express: I za kraj – što za vas predstavlja kazalište?

Kazalište je prostor susreta s čovjekom i sa samim sobom. Dijeljenje nutrine i traženje problema. A i vrijeme kada smo, bar na nekoliko sati, lišeni potrebe da imamo odgovor. Čudesno je imati prostor gdje je nekoliko stotina ljudi dovoljno hrabro da se prepusti tišini i pokloni svoju pozornost šačici ljudi, u nadi da će zajedno stvoriti neko novo pitanje.