Riječ je o izložbi koja okuplja radove posvećene temi poimanja ili istraživanja ženskog tijela, odnosno temi koja je uvijek aktualna, bez obzira na povijesne prilike i okolnosti. Na izložbi su tako prikazana djela iz fundusa Muzeja grada Koprivnice koja okupljaju više generacija hrvatskih umjetnika i prikazuju na koji su način umjetnici u svojim djelima istraživali prikaz i značenje ženskog tijela te razmatrali pitanja dostojanstva, identiteta, ravnopravnosti i uloge žena u društvu.
“Tema žene i ženskog tijela nekako je uvijek aktualna, a danas, nažalost, sve više. Kada su nam se javili kolege iz Muzeja za umjetnost i obrt s idejom da bi predstavili neku našu izložbu, odlučili smo da bi možda bilo dobro predstaviti dio fundusa Muzeja grada Koprivnice vezan uz prikaze žena, odnosno ženskog tijela, a sve to htjeli smo prikazati kroz autore koji su na neki način vezani uz Koprivnicu i okolicu ili Podravinu, odnosno autore koji su u njoj rođeni, koji u njoj djeluju ili koji su na bilo koji drugi način s njom povezani, a sve to kako bismo ih jače istaknuli u nekoj drugoj sredini i kako bismo pokazali njihovo djelovanje. A onda smo tijekom proučavanja našeg fundusa shvatili da tu možemo predstaviti neka imena hrvatske likovne scene koja su već etablirana i vjerojatno široko poznata, ali i neka imena za koja određeni broj ljudi nije čuo ili neke umjetnike mlađe generacije koji još uvijek rade i djeluju u Koprivnici”, rekla nam je Helena Kušenić, kustosica iz Muzeja grada Koprivnice te autorica ove izložbe.
Na izložbi se tako mogu vidjeti djela etabliranih umjetnika hrvatske likovne scene, poput Zlatka Kauzlarića Atača, koji u svojim radovima prikazuje susrete žena i naglašava važnost međusobne podrške kroz jasne plohe i titrave poteze kista, Tomislava Kolombara, koji stilizacijama i napetim linijama naglašava snagu i izražajnost ekspresionizma, Ivana Obsiegera, koji pak tamnom paletom gradi emotivno nabijene i nadrealne prizore. Tu su isto tako i djela Ignaca Vizvarija, čija apstrakcija obrađuje temu cikličnosti prirode i čovjeka, zatim djela Darka Bakliže, koji istražuje formu, medij i odnos površine i bjeline, i djela Vlade Marteka, koji spaja riječ i sliku te propituje značenje i slobodu strukture. Sloboda je osnovni motiv i u radovima Vlaste Delimar, koja svojim tijelom kritizira patrijarhalne strukture i progovara o pravima i životnim ciklusima žena, a izdvajaju se i umjetnici mlađe i srednje generacije koje zastupaju Iva Stanko i Zvonimir Haramija, koji u svojim radovima, uz pomoć žive i energične vizualnosti inspirirane popularnom kulturom, istražuju suvremene teme identiteta, komunikacije i društvenog položaja žena.
“S obzirom na to da smo se odlučili baviti pitanjem tijela i koprivničkih autora te proučiti pitanja prihvaćanja, sloboda, zabrana, dozvola, ali i muško-ženskih odnosa, jedan od najpoznatijih autora tu je svakako Zlatko Kauzlarić Atač koji se predstavlja jednim svojim vrlo ranim radom, gdje zapravo vidimo dvije žene u svakodnevnoj komunikaciji u jednom slučajnom susretu. On je, kao što znamo, kasnije prepoznat i kao jedan vrlo figurativni slikar koji je u cijelom svojem stvaralaštvu okrenut figuri žene. Tu je isto tako i njegov, možemo reći, učenik Darko Bakliža koji se, osim što je slikar, scenograf i grafički dizajner, bavi videom i animacijom, a također stavlja ljudsku figuru u središte svojeg stvaralaštva te propituje mogućnosti prikaza tijela putem različitih tehnika i medija, no isto tako propituje i odnos neke površine i podloge kojom se bavi”, kaže nam gospođa Kušenić.
Od svih se imena svakako najviše izdvaja Vlasta Delimar, likovna umjetnica i najznačajnija hrvatska performerica koja je svoju karijeru započela još kasnih 70-ih. Dobitnica je brojnih nagrada, a od 2005. godine do 2015. godine bila je voditeljica umjetničke organizacije “Moja zemlja, Štaglinec” i međunarodnog performans festivala koji se održavao u Štaglincu kraj Koprivnice. U svojim radovima beskompromisna je u kritikama ideologija te je postala jedna od ključnih figura koje su definirale suvremeni performans kroz prizmu vlastitog tijela kao medija i sadržaja. U svom radu tako istražuje feminitet, muško-ženske odnose i stadije životnog ciklusa žene, odnosno mladost, žudnju, partnerstvo, majčinstvo te naposljetku i starenje.
“Najpoznatije je ime možda Vlasta Delimar, koja ne samo da se bavi tijelom nego i vlastito tijelo koristi kao medij kako bi u čitavom stvaralaštvu upozorila na neodrživost patrijarhalnih struktura u doživljavanju i tretiranju žena, a pritom se bavi pitanjem ženskih životnih ciklusa, pravom žene na izbor, na odmor i na uživanje. Upravo je ova zadnja tema ona kojom se mi bavimo na ovoj izložbi. Njezin rad problematizira žensko zadovoljstvo putem vlastitog pogleda na drugoga, kao i putem vlastitog i tuđeg dodira. Dodala bih još i da je zanimljivo kako je baš njezin rad korišten i kao jedan od glavnih vizuala ove izložbe, odnosno, to je rad gdje se sučeljavaju muški i ženski pogled, a to nam otvara i neka nova pitanja u današnje vrijeme kada svjedočimo pokušaju ukidanja nekih ženskih sloboda i dodatnoj marginalizaciji. Zbog toga smo, na neki način, odlučili i reagirati na trenutak u kojem se nalazimo”, ispričala nam je gospođa Kušenić.
Umjetnica i performerica Vlasta Delimar na otvorenju izložbe
Umjetnički rad Vlaste Delimar tijekom više od 40 godina njezine karijere realizirao se u obliku brojnih performansa, a čitavo to vrijeme za sebe je isticala kako ne podržava identifikaciju ili pripadnost bilo kojoj ideologiji, religiji, političkoj opciji ili državi, već kako se zalaže za ljudska prava, poštivanje različitosti i individualnu slobodu, kako u umjetnosti, tako i u životu.
“U početku karijere, imala sam osjećaj da sam izmislila samu sebe. Onda sam shvatila da ona JA koju prezentiram nije izmišljena, nego da uvijek kao takva postoji. I to me je beskrajno ohrabrilo. Kao i seksualnost, koja oduvijek postoji, samo je treba pokazati. Kao mlađa umjetnica, po povratku iz inozemstva često sam doživljavala kulturološke šokove. No kad sam vidjela koliko taj čarobni Zapad proizvodi puno loše umjetnosti unatoč većoj financijskoj potpori, počela sam biti zadovoljnija sa svojim statusom u socijalističkom erotizmu. I sve one frustracije i pomanjkanje financija uvijek sam okretala u svoju korist. Zato je konceptualna umjetnost odigrala važnu ulogu na Balkanu, na kojem je nastalo puno fantastičnih konceptualnih radova uz minimalno sredstava te uz bezbroj improvizacija i genijalnih ideja i misli. Mnogo sam radila na Zapadu, većinom performans, i zaista je bilo ugodno raditi u uvjetima dobre organizacije i dobrih budžeta. Često je znalo biti gotovo nestvarno, kao jedan prostor sigurnosti, bez neizvjesnosti, gdje sve štima”, istaknula je svojedobno sama Vlasta Delimar u razgovoru za Express iz 2023. godine.
Tada se osvrnula i na to kako ona kao umjetnica doživljava golo tijelo, odnosno potpuno izlaganje vlastitog tijela pogledu javnosti:
“Kao likovnoj i performans umjetnici estetika mi je isto važna jer istina je lijepa. Kad bih se pojavila pred publikom i svoje tijelo izložila pogledima drugih, uvijek sam se osjećala ispunjeno, jer davala sam potpunu sebe. To je etička ispunjenost koju bi svaki umjetnik trebao ostvariti. Isto tako, bila sam svjesna da moje iskreno obraćanje publici može na neki način izazvati neželjenu provokaciju kod nekih, isprovocirati čak nasilno ponašanje prema meni. Ali to je bila cijena koju sam prihvatila. No i nadalje stojim iza toga da tijelo bez odjeće ne laže. Čim stavimo na sebe neki odjevni predmet, pokrivamo ili maskiramo dio istine.”
Ipak, upravo su njezini radovi u kojima se koristi vlastitim tijelom kao medijem nekoliko puta izazvali određeni oblik cenzure, no, kako je i sama istaknula, to je nije sputavalo u daljnjem radu u kojem je prvenstveno nastojala biti iskrena:
“Uvijek sam pokušavala biti iskrena, pa ako se iskrenost može gledati i kao hrabrost, onda sam iskreno hrabra. Nisam dopuštala nikome da me sputava. Nekoliko puta doživjela sam cenzuru, ali ništa senzacionalno ili nešto što me je moglo prestrašiti ili sputati u radu. Performans ‘Lady Godiva’ doživio je prekršajnu prijavu, a performans ‘Marička’ kaznenu prijavu. Pravu cenzuru doživjela sam s radom ‘Kurac volim’ 1984. još u bivšoj Jugi, u Beogradu. Poznavajući sebe, gdje god da me smjestite, uvijek bih radila na isti način s onom količinom prkosa koji je potreban za dobru umjetnost.”
U tom intervjuu za Express dotaknula se i teme starenja, također jedne od izuzetno važnih tema koju na različite načine istražuje u svojim radovima:
“Promatranje procesa starenja kao završnice egzistencijalnog doživljavam kao osvajanje još jednog prostora slobode. Kao što sam se u mladosti na početku karijere trebala izboriti za tadašnji prostor slobode, tako sad pokušavam uputiti na to da put prema starosti mora zauzeti čvrstu poziciju dostojanstva ili, kako bi rekla Nataša Govedić, neprihvaćanja pozicije dobne izbrisanosti. To sam jako dobro pokazala u performans/predstavi ‘Vesna i Vlasta’, zajedno sa slijepom glumicom Vesnom Stilinović. Do spoznaje o starenju kao prirodnom procesu te odnosu društva prema starosti i starenju dolazila sam kroz razna istraživanja i došla do poražavajućih otkrića da društvena zajednica još starost doživljava više kao teret, a ne kao sastavni dio zajedničke egzistencije.”
Ženska pojavnost u umjetnosti je prisutna još od najranijih razdoblja, no najčešće je riječ o prikazima žena iz muške perspektive, odnosno iz muškog pogleda, što samo po sebi u većini slučajeva podrazumijeva određenu razinu objektivizacije.
“Doživljaj ženskog tijela sigurno se mijenja, no ono što ova izložba pokazuje, nažalost, jest to da se žensko tijelo u 90 posto slučajeva, ako ne i više, još uvijek prikazuje iz muškog kuta. I na ovoj su našoj izložbi većina autora muškarci, izuzev spomenute Vlaste Delimar i Ive Stanko, koja je pripadnica mlađe generacije slikarica, tako da je to dosta značajno, to da se ženu još uvijek promatra kroz muški pogled. To je onda često i jedan objektivizirani pogled koji je određen muškim načinom gledanja, muškim načinom funkcioniranja, to je još uvijek to patrijarhalno shvaćanje koje i dalje prednjači, ali možemo reći da se mijenja. Nije da nema ženskih umjetnica, možda je samo stvar u našem fundusu koji trenutno ima ovakvo stanje, ali to ne znači da se to neće i ne može promijeniti. Treba ipak reći da smo se mi fokusirali na jedan uski krug umjetnika, na one s našeg područja, tako da to možda nije opće stanje, ali sigurno prikazuje neku vrstu stanja našeg društva nekad, ali i danas”, kaže nam gospođa Kušenić.
Iako i na ovoj izložbi prevladava prikaz žene iz muškog pogleda, prisutnost djela Vlaste Delimar i Ive Stanko ukazuje na to da je i takav prikaz podložan promjenama, odnosno na to da ipak postoje umjetnice koje u svojim radovima nastoje revolucionarizirati prikaz žene u umjetnosti i pokazati kako dominanto patrijarhalno shvaćanje žena nije jedino koje postoji, već samo jedno od nekoliko njih koja se tijekom godina mijenjaju i reinterpretiraju te koje će u nekome trenutku zamijeniti neka nova i drugačija perspektiva.
