Roman “Krađa” spisateljice i novinarke Ann-Helén Laestadius (1971.) izvorno je objavljen početkom 2021. u Švedskoj i postao je bestseler. Početkom ove godine Laestadius je objavila roman “Kazna”, drugi iz najavljene trilogije, a roman se u kratko vrijeme našao na nacionalnim ljestvicama najčitanijih naslova. Autorica, podrijetlom iz etničkih manjina Saami i Tornedali, zaokupljena je identitetskim temama koje uključuju i egzistencijalne probleme autohtonih naroda. Knjiga o kojoj je riječ dobila je 2024. filmsku adaptaciju, što također može poslužiti kao pozivnica čitateljima. A kad već spominjemo film, ne mogu ne prisjetiti se uratka Amande Kernell “Krv Saamija” iz 2016. “Coming-of-age” faza, asimilacija i suočavanje s rasistički motiviranim podsmijehom većine, dodirne su točke ovih dvaju po svemu impresivnih ostvarenja, uz napomenu da rasizam zabilježen u knjizi sadržava elemente fizičkog nasilja nad sobovima, životinjama bez čijih je stada samska opstojnost na sjeveru Skandinavije nezamisliva.

Roman je podijeljen u tri dijela, koji pokrivaju vremenske isječke triju godina: 2008., 2018. i 2019., a počinje susretom tad malene Samkinje Else s Robertom Isakssonom, koji ubija njenu sobicu Nástegallu, čiji će odsječeni komadić uha ona zatim čuvati. Strah uvjetovan Isakssonovom neverbalnom prijetnjom spriječit će djevojčicu da posvjedoči o kome je riječ. Susret s inspektorom Martinom Henrikssonom i pripadnicima švedske policije bit će tek jedan od mnogih koji slijede.

Otimačina i brutalna ubojstva sobova postaju sve češća, a njihove stalne prijave, kojih će u desetak godina biti više od stotinu, uzaludne. Policija će se svaki put pravdati nedostatkom ljudskih resursa, prioritetima i klasificiranjem počinjenih zlodjela kao krađe, ne kao ubojstva životinja motiviranih mržnjom prema domicilnom stanovništvu. Kad se ostaci sobova prethodno donesenih u policijsku postaju kao dokazni materijal ponovno pojave u šumi, postaje jasno da institucionalna participacija u rasno motiviranom divljaštvu nadilazi poslovičnu nezainteresiranost za prijavljene slučajeve. Djevojčica Elsa, u drugom i trećem dijelu odrasla osoba, preuzima inicijativu i pritom se suočava s mnogim, obično anonimnim, prijetnjama te uvredama.

Pokazat će se da u rasno motiviranoj mržnji Isaksson nije usamljen: mnogo je onih, uključujući pojedine radnike u seoskoj školi, koji optužuju Saame da upravo oni ubijaju sobove ne bi li od države iskamčili odštetu. Dakako, nazivaju ih Laponci, što je pejorativan, rasno motiviran i, nažalost, u mnogim jezicima usvojen naziv za Saame. Za usporedbu, slično je s Inuitima, koje diljem svijeta, obično bez trunke svijesti o rasističkoj konotaciji, nazivaju Eskimima. O tome smo ponešto mogli doznati i iz ovdje predstavljene Lindqvistove knjige “Istrijebiti svu gamad”, u nas objavljene 2022., a izvorno 1992.

Ono što možda nije inicijalno zamišljeno kao objekt recepcijskog prioriteta pitanje je položaja žene u patrijarhalnom društvu autohtonog, tradiciji vjernog naroda. Jedan od razloga zbog kojih je Elsa praktički zatomila svijest o počinitelju gnjusnog ubojstva njene sobice, pored straha za sebe i obitelj, set je vrijednosti zajednice kojoj pripada, a prema kojem ženski glas, pogotovo kad je o sobovima riječ, nije ravnopravno uvažavan. Naime, biti gonič sobova, poglavito u svijesti starijih Saama, primarno je muška odgovornost i privilegij. Njena borba za sobove, osim što je samim tim borba za opstojnost naroda kojem pripada, tako postaje i gesta emancipacije koja sugerira postupne promjene. Ne čudi što u romanu jake likove čine žene. Pored Else, to je buduća odvjetnica Minna, majka Marika, sestrična Hanna, Anna-Stina, čak i švedska novinarka Lovisa Wikberg ili svećenica Carin Gustavsson. Wikberg je tako, premda zadužena za praćenje kulturnih sadržaja, spomenute slučajeve prva učinila medijski vidljivima. Carin Gustavsson, odvažna u interpretiranju kršćanske dogme, odigrala je jednokratnu ali važnu ulogu u Elsinu formiranju ličnosti. Njima nasuprot stoje muškarci koji su zli (Robert Isaksson, Petri Stålnake), emocionalno nestabilni (Elsin ujak Lasse ili brat Mattias) ili inertni (inspektor Henriksson). Naravno da, sukladno uvjerljivoj mimetičnosti romana, valja računati na manja odstupanja od spomenute klasifikacije (školska kuharica Astrid Johansson, mladi policajac Ljungblad).

Važan je aspekt romana i moguća transpozicija žrtve zločina u mogućeg zločinca, ovdje prikazana kao rezultat dvostrukog nečinjenja: onog institucionalnog i onog žrtve u poziciji da spasi zlostavljača. Mattias, Elsin stariji brat, čija labilnost podsjeća na ujaka Lassea, čija će sudbina u velikoj mjeri odrediti njihov daljnji život, pritom nije kadar suočiti se s reakcionarnim posljedicama savjesti. Elsa, jak i središnji ženski lik, za takav iskorak naposljetku pronalazi snagu, što u konačnici rezultira prividom normalizacije odnosa, kako unutar samske zajednice tako i u njihovoj interakciji (u nas nesretno zvanoj suživotom) s većinskim stanovništvom. Sposobnost za dugotrajnu i ustrajnu borbu Elsa dijelom duguje Áhkku, kako već svoju baku naziva cijelo vrijeme. Posrijedi je sjevernosamska riječ za baku i nju, kao i npr. riječ áddjá (djed), prevoditeljica Željka Černok s razlogom zadržava u izvornom obliku, tako poštujući leksički inventar sjevernosamskog jezika kao stileme koji utječu i na estetsku vrijednost djela, ali i na značenjski okvir. Primjera radi, svako je poglavlje nazvano sjevernosamskom riječju koja označava njegov broj (okta, guokte, golbma, njeallje itd.). Značenjski okvir mogli bismo interpretirati idejom brojenja na jeziku naroda koji polako nestaje sa svojom tradicijom. Brojenje sugerira kretanje, a ono je narodu Saami ograničeno zakonskim rješenjima koja su plod ignoriranja i nerazumijevanja većine prema manjini. Áhkku se tako sjeća vremena u kojem je pohađala tzv. nomadsku školu, što je Elsinoj generaciji nezamislivo.

Naposljetku, važno je upozoriti na sijaset potresnih opisa u kojima Laestadius briljira. Jedan se odnosi na scenu u kojoj se Robert i Petri sadistički iživljavaju nad nesretnom životinjom i tako, pored materijalne koristi (trgovina mesom), projiciraju nepatvorenu mržnju prema, kako je švedski dječak u školi rekao, Laponcima koji uvijek prvi počinju i redom su svinje. Drugi se odnosi na ponašanje Áhkku, koja će oboljeti od demencije. Siguran sam, međutim, da osvrt na “Krađu” valja zaključiti spomenutom dječakovom reprodukcijom šovinizma svojih predaka, a zatim se osvrnuti na diskurs domaće mladosti i pitati se jesmo li išta drukčiji. Među protagonistima ovdašnjih forumskih ratova, naime, glavnu riječ obično vode djeca kojoj smo u naslijeđe ostavili doživotno poraće. Sva sreća pa se preostali Srbi u Hrvatskoj, koliko znam, ne bave uzgojem sobova.