''Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam. To uključuje primanje očijukanja, poljubaca, zagrljaja i proste šale bez uvrede. Ova strana obično leži u iščekivanju i gura u stranu onu drugu koja je mnogo bolja, dublja i čišća. Moraš shvatiti da nitko ne pozna Anneinu bolju stranu i zbog toga me većina ljudi smatra tako nesnošljivom.''
Riječi su to koje je u utorak, 1. kolovoza 1944. godine u svoj dnevnik zapisala 15-godišnja židovska djevojčica Anne Frank, u Tajnom skloništu u središtu Amsterdama, u kojem se s obitelji i prijateljima skrivala od nacista. Bio je to njezin posljednji dnevnički zapis. Samo tri dana kasnije nizozemska Zelena policija pronašla je skrovište i uhitila sve stanare, nakon čega su poslani u koncentracijske logore u Nizozemskoj i Njemačkoj. U jednom od njih, Bergen-Belsenu, Anne će umrijeti u ožujku 1945., samo dva mjeseca prije oslobođenja i tri mjeseca prije svog šesnaestog rođendana.
U Tajnom skrovištu, među stvarima koje je nakon pretresa i pljačke za sobom u neredu ostavio Gestapo, kasnije je pronađen Annein dnevnik koji je pisala od lipnja 1942. do 1. kolovoza 1944. Preuzeo ga je njezin otac koji ga je uredio te prvi put objavio 1947. godine. Dnevnik je ubrzo postao jedno od najpoznatijih svjedočanstava o progonu Židova tijekom Drugoga svjetskog rata. Preveden je na desetke jezika, čitale su ga generacije učenika, a Anne je postala simbol milijuna ljudi ubijenih u holokaustu.
Međutim, je li objavljeni tekst vjerni prikaz onoga što je Anne zaista zapisivala tijekom spomenute dvije godine? Gotovo otkako je objavljeno prvo od mnogih izdanja, u javnosti se lome koplja oko toga u kojoj mjeri su Anneini izvorni zapisi mijenjani i cenzurirani te zbog čega je do toga došlo.
Pojedine dijelove, otkriva History Extra, najprije je preradila sama Anne, pripremajući dnevnik za buduću objavu, dok je druge nakon njezine smrti uklonio njezin otac Otto Frank.
Nakon uhićenja obitelji Frank 4. kolovoza 1944. godine, nacistička policija opljačkala je prostorije u kojima su se skrivali, no na podu su ostale razbacane bilježnice i listovi Anneina dnevnika. Spasile su ih Miep Gies i Bep Voskuijl, zaposlenice Ottove tvrtke koje su obitelji tijekom skrivanja donosile hranu i druge potrepštine. Papire su zaključale u ladicu, vjerujući da će ih jednoga dana vratiti Anne.
To se nikada nije dogodilo. Anne i njezina sestra Margot umrle su od tifusa u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen, a Otto Frank bio je jedini od osmero ljudi iz skrovišta koji je preživio rat. Nakon što je doznao da su mu kćeri mrtve, Miep Gies predala mu je Anneine zapise. Otto je poslije priznao da ga je iznenadila dubina kćerinih razmišljanja. Znao je da vodi dnevnik, ali nije bio svjestan njezinih strahova, unutarnjih sukoba, kritičnosti i emocionalne zrelosti. Čitanje rukopisa navelo ga je na bolan zaključak da roditelji često ne poznaju svoju djecu onoliko dobro koliko misle.
Dnevnik nije bio samo niz spontanih bilježaka. Nakon što je na radiju čula poziv nizozemskog ministra da građani sačuvaju dnevnike i druge dokumente o životu tijekom okupacije, Anne je počela prepisivati i uređivati svoje ranije zapise. Nadala se da bi ih nakon rata mogla objaviti kao knjigu pa je mijenjala imena pojedinih osoba, izbacivala dijelove i poboljšavala stil.
Otto Frank prilikom pripreme knjige djelomično je slijedio njezine odluke, ali je napravio i vlastite rezove. Uklonio je dijelove u kojima je Anne oštro pisala o odnosu svojih roditelja, osobito o njihovu braku, kao i zapise o seksualnosti, menstruaciji i vlastitome tijelu. Izostavljeni su i brojni neugodni, ponekad vrlo grubi opisi prijatelja, školskih kolega i ostalih ljudi iz njezine okoline.
Takvim je uređivanjem stvorena blaža i prihvatljivija slika Anne kao osjećajne, ozbiljne i optimistične djevojke koja je vjerovala u dobrotu ljudi. Istodobno je prikriven dio njezine osobnosti: njezina britkost, znatiželja, humor, seksualno sazrijevanje, ljutnja i složen odnos prema roditeljima.
Prikaz sobe u kojoj se skrivala i dnevnik pisala Anne Frank, u muzeju Madame Tussaud u Amsterdamu
Prvo nizozemsko izdanje, naslovljeno ''Het Achterhuis'', odnosno ''Stražnja kuća'', objavljeno je 1947. godine. Iako su izdavači u početku bili oprezni jer su smatrali da je publika zasićena ratnim temama, knjiga je brzo postigla uspjeh u Europi. Izdanje na engleskom objavljeno je 1952. godine, uz predgovor bivše američke prve dame Eleanor Roosevelt, nakon čega je dnevnik stekao svjetsku slavu.
Kako je knjiga postajala poznatija, tako je sve češće bila meta poricatelja holokausta. Tvrdili su da je dnevnik krivotvoren, da ga nije napisala tinejdžerica ili čak da je njegov stvarni autor bio Otto Frank. Dio njih pozivao se upravo na uređivanje rukopisa, pokušavajući dokazati da je cijelo djelo izmišljeno. Takve su tvrdnje opovrgnute opsežnim forenzičkim analizama. Nizozemski stručnjaci početkom 1980-ih proučavali su rukopis, papir, tintu i druge pojedinosti te zaključili da je zapise doista napisala Anne Frank. Rezultati su objavljeni 1989. godine u kritičkom izdanju, zajedno s različitim verzijama teksta i ranije izostavljenim materijalima.
Javnost je poslije doznala i za pet stranica koje je Otto Frank povjerio na čuvanje Coru Suijku, nekadašnjem zaposleniku Kuće Anne Frank. Na njima je Anne pisala o braku svojih roditelja, koji je smatrala hladnim i bez stvarne bliskosti. Stranice su u izvornom obliku objavljene tek 2003. godine.
Dodatni dijelovi postupno su izlazili na vidjelo. Prošireno izdanje iz 1995. sadržavalo je Annein opis vlastitih genitalija, a stručnjaci su 2016. godine otkrili da je smeđim papirom prelijepila dvije stranice na kojima je zapisala nepristojne šale i informacije o spolnosti. Ti su tekstovi pokazali da je bila obična tinejdžerica koja je pokušavala razumjeti tijelo, privlačnost, odnose i odrastanje u krajnje neobičnim okolnostima.
Najpoznatija rečenica iz dnevnika, u kojoj Anne piše da unatoč svemu još vjeruje kako su ljudi u srcu dobri, često se navodi kao univerzalna poruka nade. Međutim, ona je dio mnogo mračnijeg zapisa o strahu, usamljenosti, kaosu, patnji i smrti. U istome tekstu Anne opisuje svijet koji se pretvara u pustoš i približavanje uništenja koje će na kraju zahvatiti i njezinu obitelj.
''Jednostavno ne mogu graditi svoje nade na temeljima, što ih čine pometnja, bijeda i smrt. Vidim kako se svijet postupno pretvara u divljinu, čujem stalno približavanje groma koji će i nas uništiti, mogu osjetiti patnje milijuna, a ipak, ako pogledam u nebo, mislim da će se sve pravedno riješiti, da će i ova okrutnost završiti, da će se opet vratiti mir i spokojstvo'', piše Anne 15. srpnja 1944. godine.
Samo dvadesetak dana poslije toga zapisa obitelj je uhićena. Anne je razdvojena od roditelja, premještana kroz logore da bi umrla prije završetka rata, u dobi od 15 godina.
Njezina svjetska slava pomogla je milijunima čitatelja razumjeti holokaust kroz iskustvo jedne djevojčice. Ipak, istodobno mnogi su godinama upozoravali na mogućnost da njezina priča zasjeni sudbine približno milijun i pol druge židovske djece ubijene tijekom genocida. Posebice jer se u prvim izdanjima dnevnika Anne prikazivala kao savršena, gotovo sveta djevojka, lišena proturječja i osobnih mana.
Međutim, cjeloviti dnevnik otkrio je drukčiju osobu koja je duhovita, nemirna, kritična, ponekad okrutna, nesigurna, znatiželjna i izrazito samosvjesna. A upravo se s takvom nesavršenom, složenom i stvarnom Anne mogu mnogi poistovjetiti i možda je baš takva puno snažnija od simbola koji je od nje svojedobno stvoren. Na tome su tragu i posljednje riječi koje je Anne zapisala u svoj dnevnik:
''…To ne mogu izdržati: ako sam toliko promatrana, počinjem bivati žalosna, zatim nesretna i naposljetku ponovno okrenem svoje srce tako da je ono loše izvana, a dobro iznutra i nastavljam pokušavati da otkrijem na koji bih način postala onakva kakva bih toliko rado bila i kakva bih mogla biti kad … na svijetu ne bi živjeli drugi ljudi.''
