U ožujku J. je postradao u prometnoj nesreći. Umalo je poginuo, a okolnosti njegove nesreće, kojih su se zapisničari ove povijesti nekad dobro sjećali, ali su ih u međuvremenu pozaboravljali, i o kojima je naš pjesnik sa Sepetarevca zaneseno pisao u reportaži za splitske novine, ali nam više ni novinske arhive nisu tako lako dostupne, te okolnosti neka u ovoj priči ostanu zatajene, jer nisu ni važne i samo bi nam priču mogle skrenuti s njezina puta u smrt. Uglavnom, u toj prometnoj je nesreći J. jedva ostao živ, s otvorenim prijelomima noge, tako da je početak rata dočekao u gipsu iz kojeg su virili metalni fiksatori.
Prvih tjedana aprila vidimo ga kao gnjevnog heroja obrane grada, dok naokolo poskakuje u maskirnoj uniformi nepoznatog porijekla, sa zlatnim širitima i zvjezdicama još uvijek nedefiniranog čina. Još uvijek ima struje i vode, na ponekim benzinskim pumpama i benzina se nađe preko veze, ubrzano se prazne police u samoposlugama koje također još uvijek rade, samo su banke već zatvorene. Na radiju se govori o zastoju u platnom prometu, koji bi mogao potrajati još nekoliko dana, cijeli tjedan ili naprosto još neizvjesno dugo. Postoje poteškoće u deviznom poslovanju, fiskalna je situacija skroz nejasna. Sarajevski bankari i lopovi prvi su shvatili da država ustvari više ne postoji, pa su reagirali na predvidljive načine. Bankari su se, skupa s novcem, izgubili u nepoznatom pravcu, tako da se nikad više ne pojave, jer će prije nego što stane rat oni već napraviti karijere u nekom drugom gradu, u nekoj drugoj zemlji, a razbojnici i lopovi hrabro su stali na imaginarni branik domovine. Kada je nestalo države, grad se pretvorio u njihovo privatno razbojište. A posao kojim su se bavili od ranije je podrazumijevao stanoviti rizik, koji je s ratom samo promijenio formu.
Pukovnik J. - pukovnikom će se prozvati već u svibnju, nakon 2. svibnja i krvavog povlačenja JNA iz kasarni u centru grada - poskakivat će naokolo na štakama, a njegov vjerni ađutant S. K. zvani K. će iza njega nastupati s tompsonom u šakama i koltom za pojasom, zvjerajući naokolo gnjevno, željan slave i dokazivanja. U Sutjesci bila im je baza, i u bazi vojna formacija koju su najprije, u skladu s rječnikom sarajevske javne intime, nazivali - rajom. Ili, preciznije govoreći, J.-ovom rajom! Ubrzo će se interno vojno nazivlje transformirati, u skladu s terminologijom iz onih američkih filmova koji su se prikazivali u kinima Sutjeska, Igman i Prvi maj, ali nikad ne bi stigli na repertoar Romanije i Dubrovnika, tih elitnih kina u centru grada. Raju su činili mladići iz ulice, kvarta i mahale. Studenti i besposličari, maturanti iz obližnje gimnazije, lopovi i lopovčići, socijalni slučajevi, djeca iz dobrih kuća, muškadija s koca i konopca, koju je povezivao rat i taj novospoznati osjećaj prijeteće nesreće i blizine neke otužne smrti, stradanja jaganjaca predviđenih za klanje, koji se miješao s izazovima životne avanture, zamamnoga muškog iskušenja, ponovnoga (ili čak i prvog!) gubitka nevinosti. Za mnoge od tih dječaka rat se na svojim počecima prikazao kao najljepša djevojka u gradu. Takvi će prvi ginuti.
Vojna hijerarhija u toj neobičnoj jedinici izgledala je ovako: J. je komandant, S. K. zvani K. zamjenik je komandanta, a među dvojicom-trojicom nižih zapovjednika bio je i barem jedan razduženi, demobilizirani niži oficir JNA, koji je tražio priliku za izvanredno napredovanje u ratu, ili je bio nečiji špijun. Njegovo viđenje vojnih vještina razlikovalo se od onog što je J. predstavio kao vlastitu viziju ratovanja. To što je naučio na akademiji naprosto nije imalo nikakve veze s filmskom maštom jednoga sarajevskog gangstera, što je onda dovodilo do određenih nesporazuma. Oni će se rješavati tako što će se pristigli oficiri i podoficiri redom disciplinirano podčiniti autoritetu vođe, da bi onda s vremenom shvatili kako između toga što su učili na vojnim školama i toga kako je ratovanje zamišljao J. zapravo bitne razlike nema. Ginu oni koji su predodređeni za stradanje, dobri, hrabri i naivni, ginu oni koji nemaju sreće i oni koje filmska mašta pukovnika J. povede u smrt, i tu se, zapravo, ne može ništa. Rat je.
Grad se mijenjao i preobražavao do duboko u ljeto te razdjelne godine u pet stoljeća dugoj njegovoj povijesti. Svi su izlozi već bili porazbijani, roba iz svih gradskih radnji i dućana bila je raznesena, pokradena, negdje sklonjena, nije više bilo ni struje ni vode, snajperi su zobali ljude po izloženim gradskim ulicama, raskrižjima i trgovima, mine i granate sipale su iz vedra neba i komadale čeljad koja bi pošla po vodu i kruh ili, po navici, na pijacu na kojoj više ničega nije bilo, a na radiju, kojeg se slušalo preko automobilskih akomulatora, emitirane su patriotske pjesme posvećene braniteljima grada, koji je, kako su vjerovali njegovi stanovnici, junački odolijevao priređenoj mu sudbini. Nisu znali, a nikad možda neće ni saznati, da neprijatelj nije nakanio
zaposjesti grad, nego će gradskom svijetu mijenjati, preoblikovati i prerađivati duše i karaktere, sve dok ga ne učini onakvim kakvog su ga unaprijed omrznuli. Nekom stranom svijetu to će biti nerazumljivo, mučit će se s tim pisci i filmski redatelji, ali stvar je zapravo jednostavna, borhesovska: zamrzili su te ljude dolje u kotlini, onakvima kakvima će ih svojom mržnjom načiniti.
J. je u pratnji svog vjernog štitonoše S. K. zvanog K. pristupio pretresima sumnjivih stanova u mahali. Sumnjivost se utvrđivala sazvučjima prezimena na kućnim ulazima i po haustorima. Učio je razlikovati srpska od hrvatskih imena - što nikad, i nikom, nije bilo lako! - pa bi onda pozvonio, otvorila bi uplašena starica, muškarac srednjih godina, žena, dijete, umirovljeni oficir JNA, ugledni profesor za kojeg, međutim, J. nikad nije čuo, pa bi J. i S. K. zvani K. ulazili u stan, pitali za oružje, rovili po kredencima i ormarima, i svaki put ponešto odnosili. Ali to što bi odnijeli ukućanima bi bilo manje dragocjeno od sačuvanih života. Vidiš kako je naša vojska dobra i plemenita, za razliku od - gluho bilo, zlo i naopako! - četnika, niti te tuče, niti ponižava, možda malo prijeti, ali takve su prilike, takva situacija, valja obraniti Sarajevo od neprijatelja, a ne mogu oni znati da ti nisi neprijatelj, a to što se po njihovom odlasku negdje zametnula kutijica sa zlatninom slučajna je koincidencija, već ćemo je negdje pronađi, danas, sutra, ili jednom kad prođe rat, tako su se u prvi mah tješili ljudi, da bi ih onda hvatala neka čudna, nezaustavljiva napast, koja ih je tjerala da sve to ostave, i svoj stan, i sve što je u njemu, sve što je sačinjavalo njihove živote, i da s dvije torbe u rukama i sa tristo njemačkih maraka sakrivenih u donjem vešu, bježe iz vlastitih života. Katkad bi, istina, J. i S. K. zvani K. pri pretresu pronalazili oružje koje bi im vlasnik stana zatajio, premda su ga već na ulazu lijepo upitali. Pištolji s urednim dozvolama, pištolji bez dozvola, pištolji plašljivci, startni pištolji za atletska natjecanja, lovačke i zračne puške, a jednom prilikom čak i živi kalašnjikov, s dva rezervna okvira. Tada bi njih dvojica znali i udariti, naročito K. On je tukao jako, da se istakne, tukao je nemilosrdno, onako kako su možda i njega tukli, tukao je za domovinu Bosnu i Hercegovinu i za šeher Saraj'vo, tukao je nalazeći tako neki smisao u svoj ovoj zbrci, prevelikoj za njegovu pamet, tukao je jer se plašio, i jer bi svaki put kad dođe kući, ženici svojoj Ameli, plakao kad bi mu ona govorila da je pizda, jer da je čovjek, jamio bi nju i to dvoje jetima, i poveo bih tamo gdje se ne puca, u Makarsku.
