Jesam li ja zapravo jako velika hulja?

Bock je imao tupe, vodnjikavoplave oči. - Kako... hulja? pitao je. - Pa zašto hulja, gospodine Höfgen? Vi samo imate uspjeha.

Ja samo imam uspjeha - ponavljao je Hendrik i blistajući gledao u pokrivač.

Razbludno se protezao. - Samo uspjeha... Ja ću ga dobro iskoristiti. Činit ću dobro. Jarčiću, vjeruješ li mi to? - I jarčić mu je vjerovao.

Klaus Mann, "Mefisto"

Je li Hendrik Höfgen stvarno velika hulja? Ili tek obična hulja koja s vremena na vrijeme radi kompromise kako bi uspio, stekao slavu, pokazao raskoš glumačkog talenta, zasjao na velikoj pozornici? Odgovor na to pitanje, danas, 90 godina nakon što je roman napisan, čini se lagan - svatko tko radi kompromise s nacistima jest velika hulja. Ali malo tko bi prošao na tom testu 1936. godine, kad je roman napisan. Čisto da podsjetim - kompromise s nacistima radili su svi - od Britanaca do Staljina, od američkih tvorničara do francuskih kraljeva mode - a Hendrik Höfgen je, kako sam kaže u romanu, samo glumac. Samo običan glumac, što hoćete od njega?

Klaus Mann napisao je "Mefista" u progonstvu u koje je, nasreću, "dobrovoljno" otišao nakon što su nacisti došli na vlast. Roman je izašao 1936. godine, kad su se užasi koji slijede mogli naslutiti, ali malo tko je uspijevao uopće pojmiti veličinu tih užasa. Važno je to reći za iščitavanje priče o Hendriku Höfgenu. Da nije tako, roman bi se mogao iščitavati jednoznačno i vjerojatno ne bi preživio test vremena, a "Mefisto" se definitivno može iščitavati u svakom vremenu. Jer nije tu riječ o jednoznačnoj osudi kolaboracije s najstrašnijim zločincima koji su hodali zemljom, uostalom kolaboracija nije ni prava riječ za to što Hofgen radi, nego o činjenju kompromisa sa savješću, svjetonazorom, karijerom, talentom i znanjem. A tu stvari nisu tako jednostavne. Ponavljam, 1936. godine nacisti su bili jednako užasni krvoloci kao što su i danas, ljudi koji su na vlast došli krvavim nasiljem i lažima, ali većina njihovih zločina još nije počinjena. Iako bi sve ono što su učinili do 1936. godine bilo dovoljno da ih se, po današnjim standardima, odnosno po bilo kojim standardima, osudi kao prevarante, rasiste i ubojice. Ali ih i njihovi budući protivnici priznaju kao legitimnu vlast, rade s njima kompromise, surađuju. Klaus Mann zato, barem se tako čini sad, i ne osuđuje Hendrika Höfgena, nego priča njegovu priču, a prepušta čitatelju da sam donese presudu. Ono što Mann čini, u trenutku kad to uopće nije popularno, a može značiti i gubitak glave jer ruka Gestapa je okrutna i duga, jest da beskompromisno opisuje i osuđuje nacistički režim.

"O, nebo se nad ovom zemljom smračilo. Bog je okrenuo leđa ovoj zemlji, rijeke krvi i suza slijevaju se ulicama svih njezinih gradova.

O, ova je zemlja ukaljana, i nitko ne zna kad će opet biti čista - kakvom će se pokorom i kakvim velikim ulogom za sreću čovječanstva ona moći iskupiti od tako velike sramote? S krvlju i suzama prska i blato sa svih ulica svih njezinih gradova? Što je bilo lijepo, oskvrnuto je, što je bilo istinito, nadvikala je laž.

Prljava laž prisvaja vlast u ovoj zemlji. Ona vrišti u dvoranama gdje se održavaju zborovi, preko glasnogovornika i, novinskih stupaca, filmskog platna. Ona širi usta, a iz ždrijela joj izbija smrad gnoja i kuge, koji mnoge ljude progoni iz ove zemlje, a onima koji su primorani ostati, ova je zemlja zatvor, smrdljiva tamnica.

O, jahači Apokalipse su krenuli, ovdje su se nastanili i uspostavili strašnu vladavinu. Odavde su nakanili osvojiti svijet: tako daleko smjeraju. Oni hoće zavladati zemljama i morima. Posvuda bi se ljudi trebali klanjati i diviti toj nemani. Njihovoj ružnoći valjalo bi se diviti kao nekoj novoj ljepoti. Gdje im se danas još smiju, sutra će pred njima puzati potrbuške. Oni su odlučili napasti svijet svojim ratom. Kako bi ga potom ponizili i upropastili - kao što već danas ponižavaju i upropašćuju zemlju kojom vladaju: našu domovinu, nad kojom se nebo smračilo, i od koje je Bog gnjevno odvratio svoje lice. Noć vlada u našoj domovini. Zli gospodari putuju njezinim oblastima - u velikim automobilima, avionima i specijalnim vlakovima. Marljivo putuju naokolo. Na svim trgovima blebeću samo svoje sljeparije. Na svakome mjestu, gdje se pojave oni ili njihovi niži pomagači, gasi se svjetlo razuma, smrkava se.

"Mefisto", Klaus Mann, Petrine knjige, Zagreb 2024.

Hendrik Höfgen ustvari nije počinio nikakav zločin, nije se upisao u nacističku stranku, nije denuncirao druge, nije palio knjige... Ali je pristao da bude najslavnije glumačko lice u toj Njemačkoj i protege neimenovanog drugog čovjeka Reicha, za kojeg je jasno da je riječ o Göringu. Ali nije ni činio dobro, nije spašavao nikoga, osim jednog neuspješnog pokušaja, nije protestirao, odrekao se svojih ljevičarskih, komunističkih (da li glumljenih jer je takav bio trend) uvjerenja, svoje crne ljubavnice, svoje zakonite liberalne supruge. Odrekao se svega radi svjetala pozornice. I pritom, treba to reći, ta svjetla pozornice je zaslužio svojim talentom i radom (doduše i ponekoj glumačkoj spletki, ali ništa većoj nego što to čine i drugi). Njegov je grijeh, ako to možemo tako reći, u tome što se nije odrekao, otišao, protestirao... Ali taj grijeh može se pripisati i svim onim drugim Nijemcima koji nisu bili nacisti i koji su ostali u Njemačkoj. I po čemu je on to od njih različit i što hoće svi od njega, pa zaboga, kao što se sam pita, on je samo glumac. U svakom slučaju nije zločinac, nego ono što bi se na ovim prostorima reklo - pizda.

Međutim, veličina "Mefista", a to je ujedno i razlog što je roman sa svakim novim iščitavanjem podjednako svjež i odgovara vremenu u kojemu se čita, jest u tome što će se i najpovršniji čitatelj zapitati koliko je Hendrika Hofgena u njemu ili njoj. Koliko je sitnih i beznačajnih kompromisa napravio i čini li ga to huljom? I vode li svi ti kompromisi prema gubitku duše? Prodaji duše vragu? Te fine nijanse, taj put u kojem nije počinjeno nijedno veliko zlo, a opet vodi izravno u pakao, snaga je romana Klausa Manna i funkcionira u bilo kojem vremenu i bilo kojem sistemu.

Roman se u Hrvatskoj, ako sam dobro izračunao, objavljuje u pravilnom ritmu od nekih tridesetak godina, a prvo izdanje objavljeno je krajem pedesetih. Ono je prilično zaboravljeno, ali drugo izdanje iz 80-ih ostalo je upamćeno, ako ni zbog čega drugoga, zbog odličnog filma Istvana Szabe s Klausom Marijom Brandauerom u glavnoj ulozi. I film i roman svakako treba pogledati i pročitati. Navodno je Klaus Mann imao, pišući roman, na umu njemačkoga glumca Heinza Ruhmanna, koji je, kao i Hendrik, bio jedno od najjačih glumačkih imena i pristao glumiti na pozornicama nacističke Njemačke, ali nije bio član nacističke stranke, a nakon Drugog svjetskog rata nastavio je glumiti i bio je jedan od najistaknutijih glumačkih imena u Njemačkoj.

Je li Hendrik, odnosno Heinz sklopio ugovor s vragom? I ako jest, je li taj ugovor mnogo različitiji od raznih ugovora, kompromisa, koji ljudi sklapaju gotovo pa svakodnevno diljem svijeta?