“Ja i danas vjerujem da je Dragiša Vasić tog dana spasio Belin i moj život”, govorio je Krleža kratko pred smrt svome Eckermannu, dopisniku sarajevskog Oslobođenja u Beogradu Enesu Čengiću. “A to što su se nakon toga naši putevi sasvim razišli i što je on zastranio do krajnje mjere do koje je mudar, osjećajan i obrazovan čovjek u našemu drugoratnom klanju mogao zastraniti, to s mojom stvari nema osobite veze. Dragiša je bio moj prijatelj, jedan od malobrojnih u životu a da se pokazao odanim tom prijateljstvu. Pa onda laka i žalosna srca, ali bez imalo grižnje savjesti, prihvaćam da je u moju sudbinu, točnije da je u moje preživljavanje, upisan element Vasićeva zastranjenja. Prihvaćam, i to sam prihvaćanje pošteno odrobijao, da je u moj maleni golubji život upisan svaki mogući zločin i grijeh moga mrtvog prijatelja. Uključujući, da se i to razumijemo, i samu prijetnju nestankom i protjerivanjem mom hrvatskom narodu. Za Dragišu, u njegovom konačnom tragičnom samoostvarenju, Hrvati su imali nestati. A za mene je, istodobno, bio spreman postradati. Prijateljstvo je u svome krajnjem metafizičkom i duhovnom smislu vazda pakt anđela s đavolima. Mučno je o tome misliti, ali je potrebno”, govorio je Krleža Čengiću u posljednjoj, naknadno objavljenoj knjizi ispovijesti “S Krležom iz dana u dan”.

Četiri mjeseca kasnije, u selu Brajići, podno Ravne gore, u seoskoj krčmi susreli su se četnički vođa Draža Mihailović i vođa jugoslavenskih partizana Tito. U Dražinoj delegaciji su potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić, te Dražin politički savjetnik i ideolog, prijeratni odvjetnik, koji je pristajao braniti i komunističke atentatore i teroriste, talentirani književnik Dragiša Vasić. U Titovoj delegaciji su Mitar Bakić i Sreten Žujović. Osnovu za pregovore čini dvanaest tačaka o suradnji, što ih je partizanski vođa prethodno uputio četničkom suparniku. Pregovori su u znatnojmjeri iznuđeni, jer na njima insistiraju britanski saveznici.

Ni jedna ni druga strana u njih ne vjeruje, ali se čini da je Tito mnogo vještiji u pregovaranju. Recimo, on je predložio da pregovorima nazoči, te na neki način u njima i sudjeluje Bill Hudson, zvani Marko, šef savezničke vojne misije, koji se prije dva dana, tačnije 25. listopada, pojavio u Dražinom štabu, nakon što je kod Petrovca, na crnogorskim obalama, izronio s britanskom podmornicom, odakle su dopješačili sve do Ravne gore. Naravno da je računao na to da će pukovnik Mihailović ovo odbiti, i da će iz tog odbijanja i Hudson, kao ozbiljan obavještajni oficir, donositi svoje zaključke, jer zamislite, Tito, sovjetski čovjek, fanatički komunist, vjeruje britanskim saveznicima pa će ih rado prihvatiti za supregovarače, a Draža, profesionalni oficir, na glasu kao antikomunist i pobornik svih vrijednosti zapadnoga svijeta, naročito onih koje su oličene u britanskoj kruni, ne dopušta da šef prve savezničke misije pri pokretu otpora u Jugoslaviji prisustvuje pregovorima.

KNJIŽEVNA KRITIKA Smrt je Paulu Austeru prilazila nenaoružana, ali on je pisao svoje, o oružju

Razgovori u Brajićima završili su propašću i šumadijskim čajem. Od dvanaest, precizno sročenih Titovih teza, drugoj su strani neprihvatljivi bili zajednička oružana borba protiv neprijatelja, formiranje narodnih vlasti na oslobođenim teritorijima, modeli vojačenja novih boraca, te zajednička opskrba vojnim materijalom, hranom i opremom. Osnovno je, ustvari, bilo to što je partizanska strana bila za borbu do oslobođenja zemlje, po svaku cijenu i odmah, a pukovnik Mihailović je bio za taktiziranje, jer se plašio njemačke odmazde. Dragiša Vasić je uglavnom promatrao Tita, nastojao je dokučiti tko je taj čovjek i što je zapravo njegov cilj. Nije znao njegovo ime i prezime, niti njegovo podrijetlo. On nije mislio da je Tito Rus, kao što je sumnjala većina ljudi u štabu, ali je po njegovu naglasku i načinu govora zaključivao da je to čovjek koji je dugo živio u Rusiji. Jedna stvar mu, međutim, nikako nije bila jasna: kao netko tko ima, da tako kažemo, dobre veze u Moskvi, tko je sa Sovjetima na vezi, pa je, recimo, unaprijed znao sve o dolasku Mustafe Golubića u zemlju - istina, sumnjao je, čini se posve krivo, da Staljin šalje Golubića da on povede gerilski rat u Jugoslaviji - a da o Titu ne zna ništa. Ili skoro ništa. Osim što zna, čuje, vidi, da se radi o opasnom i krajnje hladnokrvnom fanatiku, koji je spreman da žrtvuje narod za pobjedu.

Šta Tito vidi u onima koji su s druge strane stola? Kolebljivce, kalkulante i Velikosrbe. Buržoaske elemente, klasne neprijatelje, sitne duše proistekle iz duha neprincipijelne i nacional-šovinizmom duboko prožete svađe i prepirke u beogradskom parlamentu, koju je mogao prekinuti samo kralj, svojom diktaturom. Vidio je one koji će se uspješno boriti protiv vlastitoga naroda, po šumadijskim i bosanskim selima, ali za borbu s neprijateljem potpuno su nespremni, jer ga ni ne doživljavaju kao neprijatelja. Vidio je one koje će, bude li to potrebno, lako nadmudriti, ali tragovi će im biti krvavi. I dugo će, dugo potrajati dok saveznici ne shvate s kime imaju posla. Bio je zabrinut, ali nije bio iznenađen.

JERGOVIĆ O NOBELOVCU László Krasznahorkai: Jezik samoće

Ali onda je, na kraju sastanka, možda i da razgali sumorne duhove i popravi atmosferu, Dragiša Vasić ponudio Titu da na čas pređe u susjednu prostoriju - tamo gdje se u krčmi karta i kocka - i upozna šefa savezničke vojne misije Bila Hudsona. Tu je Tita zateklo jedno od većih iznenađenja u životu. Hudson nije bio sam.

“Fric, što ti tu radiš?”, podviknuo je.

“Ništa, Joža, spašavam glavu pred beogradskom policijom i onim hercegovačkim killerom kojeg ste mi vi poslali da me davi glasovirskom žicom.”

“Nikoga mi tebi nismo poslali”, odgovorio je tiho i okrenuo se Hudsonu.

Za Krležu kao da je izgubio svaki interes. Neko vrijeme je s nogu, formalno razgovarao s Englezom, koji je dobro govorio naš jezik, Tito s ruskim naglaskom i intonacijama, a on s naglascima glumaca u beogradskim bulevarskim komedijama kad glume ujaka iz Londona. Potom se još jednom s njim rukovao, osvrnuo se, da vidi gdje su njegovi iz delegacije. Pozdravio se s Dragišom Vasićem, i s njime se rukovao, ali Miroslava Krležu nije ni pogledao. Njega je, pak, Krležu tad podišla samoća kakvu nikad prije u životu nije osjetio.

Ivo Andrić 1941. u Zagrebu provodi mirno. Živi u Dugoj ulici, na broju 18, u onoj neobičnoj neorenesansnoj zgradi na uglu s Krvavim mostom, na prvome katu, u stanu koji je za njega svakako prevelik, ali tu su ga smjestili prijatelji, pa tu neka i bude. Budak je bio voljan da mu on riješi “stambeno pitanje”, ali je Andrić takve ponude uspješno izvrdao te dovoljno odlučno odbio.

Grozio se useljenja u napuštene židovske ili srpske stanove, općenito u stanove u kojima je netko već stanovao, budući da je malo vjerojatno da je taj otišao svojom voljom.

Držao se toga da prema Budaku ne smije iskazivati neraspoloženje, ali da istodobno prema njemu ne smije imati nikakvih dugova.

“Nisam želio da me ustaše udome.”, jednom je kratko, za boravka u Počitelju, kazao Ljubi Jandriću, i to je općenito sve što će na ovu temu poslije rata reći.

Zagreb je poznavao iz nekih ranijih vremena. Mnogo toga se promijenilo otkada njega nije bilo tu. Ljudi pred kojima je 1921. umakao u Beograd više nisu živi, ili nisu važni, ili se sakrili pred zlom koje je nastupilo, jer mu, za razliku od njega, nemaju što pokazati da bi mu makar toliko umilili da im poštedi život. Kao što je Poglavnik njemu poštedio život i počastio ga položajem osobne svoje Šeherezade. Doista, što je Ivo Andrić u Zagrebu 1941, do li Šeherezada krvavome Šahrijaru?

Presahne li mu jednom priča, ili postane li njegova priča Anti Paveliću dosadna, iščezne li iz nje one Bosne i onih mračnih bosanskih junaka i razbojnika, poput Đerzeleza i Mustafe Madžara, on će ga skratiti za glavu. Smaknut će ga onako kako je smaknuo nesretnog i naivnog Augusta Cesarca, trajno uplakanog nad sudbinom svjetskoga radništva, ali i nad sudbinom hrvatskoga narodnog plemena. Jednostavno govoreći, on je glavom platio Pavelićev književni ukus, premda Josip Horvat, stari anglofil i čudak, ali briljantan novinar, takav kakvih po Beogradu nije sretao, govori da Cesarec jednostavno nije imao sreće i da bi bio živ i danas, samo da je preživio prva tri tjedna ustaškog terora. “Ali zar se to za svakoga smaknutog ne bi moglo reći?”, čudi se Andrić Horvatu, s kojim se barem jednom tjedno nalazi u šetnji po opustjelom Rokovom perivoju. “Čim krvnik žrtvu u oči pogleda, ili žrtva uz njega neko vrijeme živi životom koji krvnika podsjeti na njegov život i na živote njegovih bližnjih, on ga više ne može pogubiti.

U tome je ponekad najveće lukavstvo preživljavanja.” Tako je govorio Horvatu, ali čim bi se malo osamio, već bi drukčije mislio. Recimo, mislio je kako će ga pogubiti kao što su pogubili Cesarca, i da je ovo dovlačenje njegovo u Hrvatsku samo igra. Kao kad mačka na prevaru ščepa miša, ne ubije ga odmah, nego se neko vrijeme sa njim igra.