László Krasznahorkai: Jezik samoće

U godinama u kojima se život više ne započinje ispočetka arhivist György Korin rasprodaje sve što ima, a nema mnogo, kupuje avionsku kartu i praznih ruku, samo s novcem ušivenim u postavu kaputa, odlazi u New York. Tamo nikoga nema, a engleski ne zna, niti bilo koji drugi jezik koji bi aerodromski i carinski službenici mogli znati, a odmah im postaje sumnjiv, jer putuje bez ikakve prtljage, samo s madžarskim pasošem. Korin im, ni uz pomoć prevoditelja, ne može objasniti zašto dolazi u Ameriku, ili nitko među njima nije u stanju shvatiti njegova vrlo razložna i logična objašnjenja, ali ga, ipak, puštaju da pređe granicu. Misle da je čovjek lud, Korin vjerojatno i jest lud, i čitatelj tako misli, ali ga pomalo zbunjuje, možda i zabrinjava, što su mu Korinovi nazori, pogledi na svijet, pa i postupci, vrlo bliski. Nakon nekoliko prvih epizoda, već u zrakoplovu ili na aerodromu, pred policajcima i carinskim službenicima, čitatelj je posve identificiran s glavnim likom romana "Rat i rat", i tako se veže za Krasznahorkaijevu priču da je može čitati na svakom mjestu u kući, dok se vozi autobusom ili dok hoda, dok je svud okolo buka i dok ga uznemiravaju u čitanju. Jedna je to od onih priča za koje nije potreban mir ni čitateljska koncentracija. Ustvari, tu koncentraciju stvara sam tekst, obuzimajući i osvajajući čitatelja na način nekoga opasnog i netestiranog psihofarmaka.