Umjetnički paviljon u Zagrebu u prostorima Arheološkog muzeja predstavio je izbor radova poznate irske umjetnice Dorothy Cross, objedinjenih pod naslovom ‘Kinship/Srodstvo’. Riječ je o izložbi koja okuplja umjetničine radove nastale tijekom posljednjih 30 godina, a sam naslov potječe od njezina projekta ‘Kinship/Home’, u kojem se Dorothy posvetila vraćanju neidentificiranog mumificiranog tijela iz Irske u Egipat, odnosno iz Corka u Kairo.

“Na tom sam projektu radila posljednjih pet godina i ideja je bila vraćanje mumificiranog tijela iz Corka u Kairo. Inače nastojim raditi u studiju i galerijama, a svako toliko onda napravim neki ludi, veliki, akcijski projekt koji može trajati godinama.

Teta mi je još kada sam imala 20 godina ispričala o tom mumificiranom čovjeku koji je bio pohranjen na Sveučilištu u Corku otprilike 100 godina i onda sam se, nešto kasnije, odlučila tome posvetiti. Mislila sam da će vraćanje tog tijela biti jednostavan zadatak, no trajalo je pet godina. On nije bio čovjek visokog ranga, ne znamo mu ime, došao je u sarkofagu koji je bio 300 godina stariji od njega, dakle u sarkofagu nekog drugog čovjeka i na kraju je, za naše potrebe, on imao savršenu ulogu nepoznatog vojnika. Da je bio vrijedan, nalazio bi se na listi artefakata, kao Tutankamon, ali nije bio takav i toga je taj projekt zapravo bio usredotočen na čin restitucije, a ne repatrijacije, što je riječ o kojoj danas ima puno rasprava i koju nastojim izbjegavati. A restitucija se ovdje odnosi na ostatke osobe koja je pokopana prije dvije tisuće godina i onda iskopana u ranim godinama prošlog stoljeća. Takve ostatke tada je bilo legalno transportirati tako da je ovaj čovjek u Cork stigao kao dar”, rekla nam je Dorothy.

Sam naslov ‘Kinship/Home’ Dorothy je izabrala kako bi odgovarao naslovima njezinih ranijih radova – ‘Ghostship’, koji predstavlja posuđeni, deaktivirani brod-svjetionik obojen fosfornom bojom kako bi svijetlio u mraku, i ‘Heartship’, rad koji je nastao nakon što je u jednoj kripti u Corku pronašla ostatke ljudskog srca. U sklopu ovoga projekta Dorothy je snimila i istoimeni film, koji će također biti prikazan u na njezinoj izložbi u Zagrebu.

“U središtu izložbe u Zagrebu bit će film ‘Kinship’, koji će biti prikazan na najgornjem katu Arheološkog muzeja. Još nisam vidjela kako muzej izgleda, ali veselim se, posebno zato što je tamo jedna prostorija posvećena upravo egipatskim artefaktima. Film nije grandiozan, on samo prepričava priču, a čitava priča oko tog mumificiranog tijela iz Kaira bila je puna raznih preklapanja i čudnih slučajnosti. Kada sam počela tragati za tim tijelom, koje se inače nalazilo na jugu Corka, mislila sam da je na restauraciji u Dublinu, no ispostavilo se da je u restauracijskoj

zgradi koja se nalazi na pet minuta udaljenosti od mojeg doma, a ja živim na zapadu Corka. I to je jednostavno bilo toliko čudno da me gurnulo naprijed kroz šumu birokracije da ga pokušam vratiti. Čovjek započinje takve stvari misleći da su jednostavne, ali one nikada nisu jednostavne. Htjeli smo ga vratiti brodom, kao što je i došao, ali to nije bilo izvedivo tako da je prošloga prosinca egipatskim avionom odletio u Kairo. Sad se nalazi u starom muzeju u Kairu i možda nikada neće biti izložen, ali je tamo, u muzeju koji je predivan, prepun prašine i drevnih artefakata”, ispričala nam je Dorothy, otkrivajući nam sudbinu nepoznatog mumificiranog tijela.

Tijekom svojeg boravka u Hrvatskoj Dorothy je gostovala i na 31. Sa(n)jam knjige u Istri, gdje je održala predavanje o migracijama, što je tema koja je vrlo usko povezana s njezinim projektom ‘Kinship/Home’, ali i njezinim ranijim radovima, poput djela ‘Damascus Rose’, koje predstavlja mramorni blok iz Sirije na kojem su rezbarena ljudska stopala.

“Taj komad mramora pronašla sam u Italiji, a on je tamo došao iz Sirije. Rezbarila sam ga u Italiji i onda smo ga donijeli u London. Posebno je zanimljivo ono što se kasnije događalo s tim djelom. Naime, taj komad mramora teži više od pet tona te je bio pretežak za izlaganje u galeriji. Prvu je noć tako proveo ispred galerije, a zatim su ga prebacili u skladište. Drugim riječima, dogodilo mu se to da je bio nevoljen i neprihvaćen, prenosili su ga s jednog mjesta na drugo i nije se imao gdje odmoriti, što zapravo podsjeća na situacije kada su ljudi prisiljeni napustiti vlastite domove. Ovo što se danas događa u svijetu potpuno je nečuveno i ponekad se, kad gledamo vijesti, pitamo što mi možemo učiniti u takvim situacijama i mislim da je umjetnost ta koja se tu nekako može provući i doprijeti do ljudi na drugačiji način”, rekla nam je Dorothy, objašnjavajući što ju je inspiriralo da se u svojem predavanju posveti migracijama.

Njezini radovi najčešće spajaju dva gotovo nespojiva elementa – ljepotu i nelagodu. Čitava serija njezinih radova izrađena je od kravlje kože i kravljeg vimena, a eksperimentirala je i s nekim drugim elementima, poput kože morskog psa, zmijske kože i ljudskih kostiju, stvarajući pritom savršen balans između onoga što ljudskom oku djeluje lijepo i onoga što djeluje uznemirujuće.

“Na kravlje vime naišla sam u Norveškoj i to je potaknulo moje nadrealističke ideje i motiviralo me da krenem u istraživanje veze između životinja i ljudskog tijela jer smo, u konačnici, i mi sami životinje. To je nešto na što ne smijemo zaboraviti i od čega se ne smijemo odvojiti jer, ako to napravimo, nastupa faza okrutnosti i zlostavljanja životinja. Kasnije sam radila i s kožom morskog psa te sam stvorila jedan rad koji sam nazvala ‘Relic’. Naime, jedan moj prijatelj uzeo je meso

morskog psa za svoj restoran, a kožu smo onda ukiselili i osušili, nakon čega sam ja njezinu unutrašnjost obojila u čisto zlato. Napravila sam i rad nazvan ‘Pearl Bones’. Tada sam na Tahiti odnijela kosti iz prstiju ljudske ruke i stavila ih u školjku kako bi od njih nastali biseri. Nastojala sam spojiti nešto čega se bojimo s nečim što volimo i često tako radim, ono što se smatra lijepim nastojim unijeti u ono što se smatra odvratnim. Mislim da se balans između ta dva elementa pronalazi sam od sebe. Ponekad se to dogodi odmah, a ponekad treba malo dulje vremena, ali svakako mislim da je ljepota nevjerojatno važna. Stalno citiram Baudelairea koji je tvrdio kako je ljepota uvijek čudna. Stvari koje radim često su poznate, ali finalno djelo na kraju više nije u sferi poznatog. Malo me to sve podsjeća na običaje koje imaju na Madagaskaru, gdje svakih nekoliko godina iskopaju kosti svojih predaka kako bi ih oprali, a zatim ih zamotaju u lan i vrate pod zemlju. Čak i biser nastaje zato što školjka osjeća neku iritaciju i onda se te iritacije rješava tako da stvara nešto što mi ljudi smatramo lijepim. Nadam se da nešto takvo možemo i mi, pogotovo kada gledamo užase koji se događaju u Gazi i sve što radi Donald Trump. Teško je u takvim vremenima ustati ujutro i zapitati se što možemo napraviti kako bismo svijet učinili boljim mjestom”, rekla nam je Dorothy.

Čitavu jednu seriju svojih radova Dorothy je izradila uz pomoć kravlje kože i kravljeg vimena, čime se počela baviti još tijekom 90-ih godina. Dio te serije bio je i rad ‘Virgin Shroud’, s kojim je 1993. godine predstavljala Irsku na Venecijanskom bijenalu i koji, kako nam je sama Dorothy ispričala, također kombinira elemente koji se smatraju lijepima s onima koji se smatraju odvratnim:

“U Veneciju smo tada otišle Willie Doherty i ja, mi smo bile svojevrsni pokusni kunići jer do tada jako dugo nitko iz Irske nije bio u Veneciji. Predstavila sam rad ‘Virgin Shroud’, također rad od kravlje kože koja je dosta dugo visjela u mojem studiju. Nakon nekog sam vremena shvatila da me vime na toj koži podsjeća na krunu. Također sam imala i svilu od bakine vjenčanice, koju mi je poklonila kada sam bila tinejdžerica kako bih od nje napravila bluzu, a ja sam umjesto toga iskoristila tu svilu za umjetničko djelo. To je pomalo nalik na onu pozlaćenu kožu morskog psa, imate kravlju kožu s vimenom, a ispod nje nalazi se predivna antikna svila. Nježan, prekrasan, lijep materijal ispod te brutalizirane kože. Uvijek stoji okrenuta prema zidu, koža visi poput plašta, a vime djeluje kao kruna.”

Iako je rođena u Irskoj, Dorothy je tijekom života živjela u Engleskoj i SAD-u, gdje se i školovala na Institutu za umjetnost u San Franciscu, a naposljetku se ipak vratila u Irsku. Na pitanje što ju je potaknulo na povratak kući i što Irska za nju predstavlja, Dorothy nam je odgovorila:

“Irska je za mene oduvijek bila dom i uvijek sam se htjela vratiti. Nije me bilo deset godina, kada sam imala 18 ili 19 godina, otišla sam u Englesku jer nisam vjerovala da u Irskoj postoji umjetnost. U Engleskoj mi je bilo dosta teško, to je bilo u 70-ima i bila sam Irkinja, bilo je to vrijeme bombaških napada na pubove u Birminghamu i puno bombardiranja od strane IRA-e tako da nije bilo ugodno biti Irkinja. Tamo sam studirala dizajn, ali bila sam vrlo sramežljiva i tiha i ne mogu reći da je to bilo najljepše razdoblje mojeg života. Nakon toga otišla sam u Ameriku, na Institut za umjetnost u San Franciscu i tamo sam se bavila grafikom. Kako bih se financirala radila sam različite poslove te sam čak i pisala brojnim tvrtkama kojima sam govorila da sam umjetnica i od kojih sam tražila stipendiju. Dobila sam puno odgovora o tome kako oni nisu humanitarne ustanove, ali onda me jedan čovjek nazvao usred noći, njegova tajnica pospremila je moje pismo u ladicu, i rekao mi je da mi želi financirati studij. Kada sam završila studij, vratila sam se u Irsku jer nisam više htjela biti u Americi. Ronald Reagan tada je bio predsjednik i svi smo mislili da je to bilo ludo, ali u usporedbi s ovime što se događa danas... Vezujem se uz mjesta, zanima me moj dom i bilo bi mi nelagodno živjeti negdje drugdje. Drago mi je da sam imala tih deset godina izvan Irske, ali htjela sam se vratiti. Najprije sam živjela u Dublinu, imala sam jako malo novaca, ali tamo sam provela 15 godina, a ovaj sam dom kupila kada sam imala 40 godina. Do tada nisam ništa posjedovala, ovo je moj jedini dom i ovdje živim od 2001. godine. Danas radim s dvije galerije, jedna je u Dublinu, a jedna u Londonu i taj me sustav održava na životu.”