me pjesnikinje Azemine Krehić, autorice zbirke poezije “Zrcalo od mjedi” (Tešanj, Planjax komerc d.o.o., 2021.), možda nije toliko poznato na književnoj sceni i u literarnim krugovima, što ni ne čudi jer je riječ o prvoj tiskanoj zbirci ove pjesnikinje, koja je rodom iz Ljubuškog, odrasla je u Kaknju, a trenutno živi u Zenici. Za zbirku “Zrcalo od mjedi” nedavno je dobila treću nagradu “Fra Martin Nedić” u Tolisi (BiH), a za još neobjavljenu poeziju dobila je 2020. prestižnu nagradu “Mak Dizdar” na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu.

Zbirka je podijeljena je na pet ciklusa: Krhotine; Zatočeni odrazi; Stakalca juga; Zrcaljenje te Zrcalo od mjedi. U njima dominira sjetan ugođaj, bilo da je riječ o opisu zavičaja, hercegovačkoga krajolika, kamena, bilja, rijeka, bilo da je tematiziran ljubavni odnos (nekad žuđeni, nekad izgubljeni, nekad sanjani), bilo da je riječ o individualnim i kolektivnim ratnim stradanjima, bilo da je riječ o refleksivnim, kozmičko-meditativnim momentima. Česte su emocije boli, zatomljene patnje, čežnje, potrebe za smirenjem, koje se donekle pronalazi u vjeri, u prirodnim ljepotama, ali rekli bismo – ne bez ostatka. Jer taj mir koji se iščitava u iskazu lirskog subjekta u određenoj je mjeri uznemiren. Nema u pjesmama euforije, patosa, beskrajnog divljenja ni oduševljenja. U formalnom smislu pjesme su raznorodne, pisane slobodnim stihom i s različitim ustrojstvom strofa. Da se poslužimo dominantnim modelom zbirke, a to je zrcaljenje, mogli bismo reći kako je svaka pjesma odraz trenutnog čuvstva pjesnikinje, koja se ne pokorava strukturalnim ogradama nego bilježi baš ono što joj je u određenom trenutku na duši i baš onako kako ćuti da je najiskrenije i autentično. Pritom je vidljiva česta konkretizacija prostora, ali i česta apstrakcija, odnosno fluidnost, povijesnog vremena. Uz to, treba reći kako bi se i na temelju jezične kreativnosti vidljive u ovoj zbirci moglo pomisliti da je Azemina zrela, formirana pjesnikinja, literarna rutinerka s pozamašnim stažem i opusom. Tako, primjerice, nailazimo na snažne značajke idiolekta, poput izraza nespina, žednina, neizbrojan, oštrost i sl. Uz spomenutu sjetu i zrcaljenje kao karakteristične momente ove zbirke, mogli bismo izdvojiti, uvjetno rečeno, polisubjektnost. Naime, u mnogim je pjesmama prisutna dijalogičnost, odnos između dva lirska subjekta, koji unutar pjesme uspostavljaju stanovitu dinamiku, prisvajajući naizmjence poziciju subjekta, čime se raslojava lirski iskaz i postiže se viša razina kompleksnosti smisla.

A iz zbirke “Zrcalo od mjedi” vidimo da neuređena administracija i kaotičan društveni poredak imaju i pozitivne strane. O tome govori i navod iz jednog intervjua Azemine Krehić, u kojem je spomenula da su mnoge pjesme ili ideje za pjesme nastale dok je negdje nešto čekala u redovima, jer se, kako je rekla, “U Bosni vazda negdje nešto čeka”. Nadamo se da nećemo dugo čekati nove zbirke ove mlade, ali već zrele, poetese.