Svi imamo takvu prijateljicu. Kava s njom sliči monologu, vi ste tu kao njeno uho, bude vam žao što niste gluhi. Ponekad uspijete ubaciti koju svoju rečenicu, čisto da i vama propuh isplahne usta, no ona se, sirota rečenica, nedoživljena utopi u visokim valovima oceana prijateljičinih ispovijedi, opisa, unutarnjih doživljaja, promišljanja, new age citata i opservacija o svijetu i ljudima oko nas. Na kraju se izgrlite, vaša prijateljica odleprša s osmijehom, a vi se poput iscijeđenog grejpa jedva dovučete kući, u mrak svoje sobe i srušite na krevet.

Koji je ku*ac s ljudima danas?

Svi koje znam i ne znam imaju što reći, misle da je njihovo mišljenje bitno i vrijedno (pogledajte komentare po portalima), malo onih koje poznajem i volim imaju volju i strpljenje čuti, slušati i osluškivati sugovornika bez dijeljenja vlastite pameti. A najmanje onih koje znam dovoljno su hrabri i mirni da bi podnijeli tišinu svojih (i tuđih) misli, nepokret tijela i nepodražaj vlastitih osjetila satima. I danima. Tjednima. U budističkoj tradiciji Istoka to se neprocjenjivo iskustvo zove Vipassana meditacija.

Priča sa zapadne strane je drukčija: daj mi sve riječi ovoga svijeta samo da ne čujem tišinu u sebi, samo da se nešto događa, samo da o nečemu razmišljam, prevrćem po mislima kao po ormaru uspaničena jer „nemam što obući“, daj mi bilo što da čitam, listam, pišem, odgovaram, citiram, lajkam, hejtam, šeram, da s bilo kim razgovaram, družim se, meljem, drobim, serem, ispovijedam se, ogovaram, lajem, dam si oduška, pustim sebe s lanca pa nek me drugi krote svojim shvaćanjem, ako žele i mogu.

Eto što je s ljudima danas.

U doba kad je komunikacija postala trenutačna i sveprisutna, većina ljudi ne zna/ne mari razgovarati, svaki oblik komunikacije služi kao ispušni ventil za unutarnji pritisak, nezadovoljstvo, tugu, bijes, dosadu, prastaru traumu i nepravdu, umišljenost, očaj… Svaka naša (ne/verbalna) akcija je samo i jedino – reakcija (na podražaj). Kreativnost je postala slična alergiji, plikove (reakciju) mi, luđaci, smatramo stvaralačkim djelom.

Pogledajte oko sebe, pogledajte u ogledalo: nema normalnih ljudi danas. Nema ih.

Sjećate se Čehovljevih drama: dva lika na sceni razgovaraju – svaki govori svoje, dijele isti prostor i vrijeme, nitko nikoga ne sluša i ne čuje, potreba da se kaže je jača od potrebe da se čuje, da se povežemo s drugim s razumijevanjem. Pogledajte društvene mreže, komentare na portalima, slušajte ljude koji melju na mobitel u javnom prijevozu, slušajte svađu bračnog para u stanu do vašeg, slušajte svoju prijateljicu na kavi. Daj zvuk, samo da nije muk.

Olakotnu okolnost (no ne i opravdanje!) za tako bolesno stanje uma većine čovječanstva pronalazim u enormnoj količini informacija (podražaja osjetila) na koje čovjek danas mora odgovoriti samo u jednom danu. Količini informacija koje npr. procesuiramo u jednom mjesecu ljudi u prijašnjim stoljećima nisu bili izloženi ni za cijelog života.

Sve ovo najbolje se i najbolnije ogleda u – riječima. U ovom romanu te komunikacijske prevrtljive zvjerčice-znakovi, žive poput srebra, rasplodne poput zečeva, neuhvatljive poput sreće, dosadne poput prašine, natisnute kao depresija, te riječi, riječi, riječi, riječi, riječi, riječi i još riječi, još, još, još riječi, taj uragan riječi koji nas okružuje, drobi, zasipa, pokapa, crpi, umara, iritira, cijedi, tješi i nadražuje nije onaj ljekoviti i moćni Kafkin malj.

Pišem po sjećanju na citat ulovljen nekad negdje na internetu: Knjiga mora biti poput sjekire za zamrznuto more u nama; mi moramo čitati ona djela koja grizu i ubadaju, pogađaju poput udarca u glavu i čine da se osjećamo prognanima od tople ljudske gomile. U takvom poimanju, književnost daje jedinstven uvid u stvarnost, književnost nije tek poticaj za kratkotrajni čitateljski užitak, već prodire dublje, ostavlja trag i preobražava naš unutarnji pejzaž. Po Kafki, književnost ne treba pružati osjećaj sreće (jer „knjige koje izazivaju sreću mogli bismo i sami napisati“), već mora potaknuti unutarnju preobrazbu nakon koje ćemo svijet bolje spoznavati i na drukčiji način u njemu (su)djelovati.

Danas smo svakodnevno „sjekirani“ u glavu: mediji, vijesti, reklame, privatne poruke, društvene mreže, poslovni mailovi, beskrajni dosadni razgovori s bližnjima… Toliko smo umlaćeni, tj. umreženi da smo otupjeli na poruke i pouke, na svoj život i sebe u njemu, ali smo postali ovisni o mogućnosti iznošenja vlastitog mišljenja i to, u svojoj ludosti, smatramo komunikacijom i potvrdom svog identiteta.

U 'Početnici za luđake' sve vrišti od riječi, opisa, unutarnjeg monologa, misli, uvida, promišljanja, imaginarnih dijaloga imaginarnih likova ničim jasno ocrtanih i definiranih. Oni nemaju ime, fluidni su poput oblaka, promišljaju, zamišljaju, osjećaju, snatre, mudro zaključuju, nježno se oslovljavaju. On i on, jedan kao pacijent, i jedan kao liječnik (psihijatar?) ili pak sve je to jedan neimenovani lik, a dijalog vodi njegov ego/um/sjena s njim, tko je tko, tko je zdrav a tko lud, pojma nemam. Cijeli roman je realiziran kao dijalog, beskrajnih rečenica, nedopletenih promišljanja, oni razgovaraju ili se dopisuju, razlike među njima nema jer su dijalozi neživi, dugi, dosadni, namijenjeni čitanju, a ne izgovaranju (oni stariji među nama možda se sjećaju TV drama iz tzv. stare zagrebačke škole: očajna gluma, lažne suze, kruto recitiranje teksta umjesto ekspresije proživljenog iskustva), za vas mlađe evo bliže usporedbe: hrvatski političar u predizbornoj kampanji.

Čitajući ovaj roman (koji ima i mudrih rečenica i zanimljivih uvida o ljudskoj psihi i pojedincu koji bolno osjeća razliku od „tople ljudske gomile“ koja ga okružuje i svoju nepripadnost svijetu u kojem živi nastoji zaliječiti književnim stvaranjem, prebivanjem u svijetu svojih riječi i riječi svojih istomišljenika), stalno mi je dolazila misao: u kojem bi stoljeću ovaj roman bio hit, ono gutao bi se bez stanke i posuđivao iz ruke u ruku? I odgovor: 18. i 19. stoljeće, u vrijeme kad je pisana riječ bila windows za mase, kad su iskustva, talent i uvidi umjetnika bili malobrojna hrana za dušu, a ne kao danas fast food između tečaja na ZOOM-u, odgovora na email i privatne poruke na WA prije spavanja.

Ukratko, današnji čitatelj je pretrpan, iziritiran porukama, podražajima i sposobnost njegove percepcije teksta, pogotovo književnog, je u razini iscijeđenog grejpa s početka teksta.

Čehov je imao pravo, ali tko danas mari za Čehova: „Pisati bi trebalo tako da riječima bude tijesno, a mislima široko.“ U ovom romanu je obrnuto. Znam „pametujem“ kao moja prijateljica pa poput nje šeram tuđe citate i zatrpavam vašu memoriju. Užas. Jel može smajlić za ispriku umjesto riječi?