Nedavno sam (Express, br. 628, 8/22.), kao uvod u Bodonijevo izdanje poezije Charlesa Bukowskog, pisao o njegovim dvjema kratkim pričama ukoričenima u nakladi koprivničkoga Šarenog dućana (2008.). Pokušao sam, s manje ili više uspjeha, Bukowskog izložiti testu vremena. Pritom se kao ključno pitanje nametnulo: bi li Bukowski, da je književno stasao posljednjih desetak godina pišući kako je pisao, imao šanse steći status kultnog pisca? Ili bi, izložen sudu sektaša političke korektnosti, taj osvjedočeni ljubitelj mačaka bio ocijenjen mizoginim, seksističkim, vjerojatno i rasističkim pasjim skotom i kao takav osuđen, ako ništa drugo, na privremeni zaborav? Izvjestan odgovor na spomenutu dilemu ne ohrabruje. Ne zbog “šovinista Bukowskog”, jer Bukowski nije šovinist, nego zbog pravovjernika političke korektnosti čiji sud estetski kriterij uzima kao sekundarni. Valjda je jasno i da bi još mnogo velikih autora (afirmiranih prije, u vrijeme i nešto poslije Bukowskog) završilo u zapećku neutemeljene trećerazrednosti. Dovoljno je prisjetiti se ovdašnje histerije povodom dodjeljivanja Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu, osvjedočenom obožavaocu Slobodana Miloševića, ali i piscu kultnog romana Strah golmana pred jedanaestercem (1970.), zbog kojeg je, sve da austrijski klasik ništa drugo nije napisao, spomenuta nagrada 2019. dospjela u prave ruke. Jer estetsko vrednovanje djela, da naučimo ili ponovimo elementarno gradivo teorije književnosti, nema baš nikakve veze s tim je li neki pisac relativizirao genocid. Ili je, kao Bukowski, ispisao sijaset toga što bi, promatrano kroz prizmu političke korektnosti, bilo dovoljno za diskvalifikaciju po ranije navedenim parametrima. A sijaset toga. možemo se uvjeriti čitajući izabranu mu poeziju u suizboru i prijevodu Voje Šindolića, podjednako se, kao na prozu, odnosi i na poeziju. Suizbor spominjem zato što su na odabiru zajednički radili Bukowski i Šindolić, o čijem prijateljstvu svjedoči i Šindolićeva pogovorna bilješka kao i, umjesto predgovora, objavljeno pismo Bukowskog upućeno prijatelju, a datirano na 14. rujna 1991., u vrijeme kad je američki pisac već pobolijevao. Doduše, ne koliko je pobolijevala država na koju je poruka adresirana. Ona je, mogli bismo se gorko našaliti, prošla kao Jane Cooney Baker, velika i možda jedina trajna Hankova ljubav, umrla 22. januara 1962. od posljedica alkoholizma, u mukama izravno/neizravno opisanima u više pjesama (uključujući “Za Jane Cooney Baker, umrlu 22. 1. 1962.”, “Moja prva veza sa starijom ženom”, “U slavu jednog mrtvog đavla od žene”, uvodnu “Za Jane: sa svom svojom ljubavi koju sam imao i koja nije bila dovoljna” i dr.).

Unatoč uvodnom pismu u kojem pisac napominje da je izbor bolje prepustiti drugom i Šindolićevoj pogovornoj bilješci koja se polazišno dotiče njihova prijateljstva, smatram da je propušteno čitatelje detaljnije upoznati sa selekcijom: koje pjesme pripadaju kojim zbirkama, nedovršenim rukopisima, tekstovima zasebno objavljenima u magazinima i sl. Strategiju selekcije i jasnu posljedičnu klasifikaciju selektirane materije, neovisno o tome kome je izdanje namijenjeno, smatram važnim onda kad su izdanja izabrane poezije posrijedi. Opaska, međutim, ne dovodi pod sumnju magičnu privlačnost knjige. A ona će, dakako, čitateljima biti magična iz više razloga. Studentskoj populaciji, barem onoj smjeloj manjini koja se odupire pjesničkim papazjanijama na društvenim mrežama (ne nužno koliko se odupiru odgojno-obrazovnim čarima indoktrinacije), moguće zbog pjesama koje izrijekom tematiziraju seksualnost (“Jedna od najžešćih”, “Zvuci ljudskih života”, “Ja nisam ženomrzac”, “Eddie i Eva” i dr.). Nešto starijima, a možda baš i spomenutim studentima, pjesme socijalne tematike koje upućuju na nepremoštenu klasnu podjelu američkog društva i, katkad, zadovoljstvo radničke klase uslovljeno time što za bolje od lošega ne zna (“Radnici”, “Vezica na cipeli”, “Radnička osamljenost”, “John Dillinger maršira”, “Stečaj”). Zrelijim čitaocima, ili možda upravo spomenutim studentima, pjesme prožete opsesijom smrću (“Gubitak”, “Cirkus smrti”, “Kraj”, “Promatrač”, “Beskorisni raj” i dr.). Ona će svakako magična biti i zbog bitničkom pismu svojstvene intertekstualnosti, kao i referenci na druge medije te popularnu kulturu (“Dogodili su mi se u pravo vrijeme”, “Carson McCullers”, “Oni, svi oni znaju”, “John Fante”), što uključuje niz kanonskih ne samo književnih (i ne samo američkih imena): od Huxleyja do Maksima Gorkog, od Mickeyja Spillanea do Picassa, ali i od Jacka Sharkeyja do Two Ton Tonyja, slavnih boksačkih imena teške kategorije. Manje će magična, osobito nekima koji pišu poeziju, biti kako zbog zazora koji Bukowski prema poeziji ističe u uvodnom pismu (“Poezija je siromašna zemlja u kojoj nema granica ni ograničenja”), tako i zbog kritike trendovskog podilaženja dominantnoj poetici, osobito u tekstu “Surova pjesma”. Tekst tematizira pjesničku hiperprodukciju i njene prešućivane posljedice po estetiku. To ne može ne pobuditi asocijacije na recentno, napose mlađe hrvatsko pjesništvo čiji se autorski glasovi, dozvolit ću si taj bezobrazluk, nerijetkim međusobnim oponašanjem sve češće izlažu ozbiljnoj stilsko- identitetskoj krizi, moguće i zbog nedostatka stvaralačke smjelosti potaknutog strahom od negativne recepcije (ili njenog potpunog izostanka).

Slični utisak na spomenutu čitalačku podgrupu ostaviti može i iskazani prijezir prema egzistenciji pjesnika (“Pjesnički nastup”), kao i prema nepisanoj dogmi o uzvišenosti pjesništva (“Poezija”). Problem deficita magije zato ne bi trebao postojati zbog estetike ružnog (“Raznobojne ptice”), crnohumornog poentiranja, propitkivanja monogamije (“Ševa”), autoironije (“Tajna moje izdržljivosti”), ismijavanja konzumerizma (“Noć na Visa kartici”) ili isticanja da je, u slučaju lirskog subjekta, razlika između siromaštva i bogatstva u kvaliteti vina (“Sretan slučaj”). Dionike tzv. amaterskog pjesništva (mislim na stvaraoce čija je čitalačka podloga spoznajno limitirana srednjoškolskim čitankama) vjerojatno bi ozlojedila pjesma ”Gospođa pjesnikinja”, no kako spomenuta skribomanska sup(ne)kultura još pazi da ne ide malena ispod zvijezda, šansa da će spomenutu pjesmu pročitati gotovo je ravna nuli. Ostalima, a to su primarno oni koji već poznaju Bukowskog, nije potrebno detaljno isticati karakteristike njegove poetike, tek pozvati na ovo važno izdanje obogaćeno autorovim crtežima iz Šindolićeva privatnog arhiva. Možda uz opasku, jer čitav je svijet od 1994. u potrazi za novim Bukowskim, da istinskog underground i samizdatskog autora usporedivih dosega, kad je recentna domaća poezija posrijedi, treba potražiti u Osijeku. Njegovo je ime Ivan Zrinušić, a njegove su pjesme znane vrlo rijetkima. Za suvremenu bi hrvatsku poeziju, unatoč spomenutim trendovima, pogibeljno bilo da tako i ostane.