Poezija je siromašna zemlja u kojoj nema granica ni ograničenja

Nedavno sam (Express, br. 628, 8/22.), kao uvod u Bodonijevo izdanje poezije Charlesa Bukowskog, pisao o njegovim dvjema kratkim pričama ukoričenima u nakladi koprivničkoga Šarenog dućana (2008.). Pokušao sam, s manje ili više uspjeha, Bukowskog izložiti testu vremena. Pritom se kao ključno pitanje nametnulo: bi li Bukowski, da je književno stasao posljednjih desetak godina pišući kako je pisao, imao šanse steći status kultnog pisca? Ili bi, izložen sudu sektaša političke korektnosti, taj osvjedočeni ljubitelj mačaka bio ocijenjen mizoginim, seksističkim, vjerojatno i rasističkim pasjim skotom i kao takav osuđen, ako ništa drugo, na privremeni zaborav? Izvjestan odgovor na spomenutu dilemu ne ohrabruje. Ne zbog “šovinista Bukowskog”, jer Bukowski nije šovinist, nego zbog pravovjernika političke korektnosti čiji sud estetski kriterij uzima kao sekundarni. Valjda je jasno i da bi još mnogo velikih autora (afirmiranih prije, u vrijeme i nešto poslije Bukowskog) završilo u zapećku neutemeljene trećerazrednosti. Dovoljno je prisjetiti se ovdašnje histerije povodom dodjeljivanja Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu, osvjedočenom obožavaocu Slobodana Miloševića, ali i piscu kultnog romana Strah golmana pred jedanaestercem (1970.), zbog kojeg je, sve da austrijski klasik ništa drugo nije napisao, spomenuta nagrada 2019. dospjela u prave ruke. Jer estetsko vrednovanje djela, da naučimo ili ponovimo elementarno gradivo teorije književnosti, nema baš nikakve veze s tim je li neki pisac relativizirao genocid. Ili je, kao Bukowski, ispisao sijaset toga što bi, promatrano kroz prizmu političke korektnosti, bilo dovoljno za diskvalifikaciju po ranije navedenim parametrima. A sijaset toga. možemo se uvjeriti čitajući izabranu mu poeziju u suizboru i prijevodu Voje Šindolića, podjednako se, kao na prozu, odnosi i na poeziju. Suizbor spominjem zato što su na odabiru zajednički radili Bukowski i Šindolić, o čijem prijateljstvu svjedoči i Šindolićeva pogovorna bilješka kao i, umjesto predgovora, objavljeno pismo Bukowskog upućeno prijatelju, a datirano na 14. rujna 1991., u vrijeme kad je američki pisac već pobolijevao. Doduše, ne koliko je pobolijevala država na koju je poruka adresirana. Ona je, mogli bismo se gorko našaliti, prošla kao Jane Cooney Baker, velika i možda jedina trajna Hankova ljubav, umrla 22. januara 1962. od posljedica alkoholizma, u mukama izravno/neizravno opisanima u više pjesama (uključujući “Za Jane Cooney Baker, umrlu 22. 1. 1962.”, “Moja prva veza sa starijom ženom”, “U slavu jednog mrtvog đavla od žene”, uvodnu “Za Jane: sa svom svojom ljubavi koju sam imao i koja nije bila dovoljna” i dr.).