Portret kakav bi za sebe poželjela svaka umjetnica

Hélène Bamberger
Roman ‘Divno je tu biti’ francuske spisateljice Marie Darrieussecq fikcionalizirana je biografija o slikarici Pauli Modersohn Becker
Vidi originalni članak

Paula Modersohn Becker, njemačka postimpresionistička slikarica, umrla je od embolije brzo nakon porođaja 1907. godine. Prva je žena koja je sebe naslikala golu. Također je prva žena koja je naslikala trudnu golu ženu. Njezine slike na tragu su domorodačke umjetnosti, čistih boja, jakih kontura i naglašenog senzibiliteta, okrenute ženskom nagom tijelu. Nakon smrti umjetnost joj dopire do šireg broja ljudi, no s dolaskom nacista na vlast njezine slike se izbacuju iz muzeja jer predstavljaju “degenerativnu umjetnost”. Becker doista nije bila konvencionalna slikarica. Neki je zovu Fridom prije Fride, zbog načina na koji se suprotstavljala društvenim konvencijama. 

 

Otac i majka je intelektualno potiču, no nakon što se udala za starijeg udovca slikara, Otta Modersohna, otac joj savjetuje da se podvrgne suprugovoj volji i nauči zaboraviti sebe. Suprug je voli, no ne vjeruje u njezino slikarstvo. U svoj dnevnik piše: “Izniman osjećaj za boju - ali kričavo slikarstvo, s malo sklada. Divi se slikarstvu primitivaca, što je vrlo loše za nju - trebala bi se usredotočiti na umjetničko slikarstvo”. Odrasle godine života Paula M. Becker provodi između umjetničke kolonije Worpswedea, de facto sela, i Pariza, u kojemu je neumorno slikala, često u blizini drugih mladih žena koje su pohađale umjetničke akademije.  

Kako u umjetničkoj koloniji, tako i u Parizu, Becker se druži s piscem Rainerom Marijom Rilkeom, koji se oženio za njezinu prijateljicu Claru Westhoff, kiparicu. Rilke nakon smrti piše “Rekvijem za prijateljicu”, no propušta imenovati Paulu. Poznat je i njezin portret Rilkea, sa šiljastom narančastom bradom i očima nalik na dvije crne duplje. 

Roman “Divno je tu biti” francuske spisateljice Marie Darrieussecq (1969.) fikcionalizirana je biografija o slikarici koja je umrla u 31. godini, u kratkim odlomcima donoseći mini eseje o njezinu životu, od djetinjstva pa do smrti. Jezik je poetičan, minimalan, dok je u tijelu teksta, osim slikaričina, prisutno i autoričino “ja”. Nakon što je i sama postala majka, spisateljicu je fascinirao crtež majke i djeteta koji joj je pristigao na mail adresu i tad kreće istraživati život Paule Becker. Portret je to pun ženske solidarnosti i volje da jedna umjetnica skrene pozornost na drugu.

Darrieussecq vidno izražava žaljenje što je Becker umrla mlada, jer se u vrijeme svoje smrti tek počela razvijati kao umjetnica. Tek je stekla hrabrost da bude što želi biti. Međutim, još jedno pitanje izrasta iz konteksta: što osjećamo prema ljudima koji su umrli mladi, ali davno? Možemo li ih uistinu žaliti jer bi do našeg vremena, čak i da nisu umrli mladi, također već bili mrtvi? Becker je zapravo umrla tako davno da je već i njezina kći, koja je doživjela 90 godina, također umrla. Spisateljica žali prije svega za Becker kao za umjetnicom, kojoj na prvome mjestu nisu bili ni obitelj, ni kuhinja, ni crkva (tri slavna njemačka K: Kirche, Kinder, Küche), nego upravo umjetnost. Predstavlja je kao ranu feministicu i kao ženu koju je povijest prešutjela samo zato što je bila drugog spola. U jednom trenutku autorica ističe da žena Paulina vremena nema prezime, nego da ga posuđuje najprije od oca, a onda od muža, a to je ono što muči i mladu Paulu. Zapisuje u svoj dnevnik da više ne zna tko je i kako bi se trebala oslovljavati. “Divno je tu biti” biografija je koja možda ne otkriva sve fakte iz života ove umjetnice, no već je sama za sebe umjetničko djelo, pažljiv portret kakav bi za sebe poželjela svaka umjetnica.  

Posjeti Express