Povijest pornića: Kako se kalila 'vruća' industrija
Austro-Ugarska na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u današnjoj se Hrvatskoj smatra "zlatnim" povijesnim razdobljem - sudstvo je bilo nekorumpirano, pravila urbanizma su se provodila, dok su se dotjerane dame šetale Zrinjevcem, uglađena gospoda u odijelima lagano su odizala šešire i govorila "kisdihand". Pod budnim okom starog cara Franje Josipa svijet je uredno funkcionirao, znalo se što je dolično, a što nije, i pravila su se poštovala.
Takva idealizirana slika vjerojatno je daleko od istinite, ali jedna od dviju tadašnjih hrvatskih prijestolnica, imperijalni Beč, doista je u opjevanoj "Belle epoque" bio na svojem svojevrsnom umjetničkom, kulturnom i znanstvenom vrhuncu. No taj zamrznuti svijet, habsburški poredak uspostavljan tijekom stoljeća združenih napora državne i crkvene administracije, taj gotovo feudalni obzor konzervativnog morala upravo je u tom razdoblju polako počela nagrizati modernost, utjelovljena u tehnološkom napretku i kulturnoj liberalizaciji.
Na površini su se i dalje slijedila stroga pravila, no izvan fokusa malograđanske javnosti bedemi su počeli popuštati, čak i na terenu koji je Katolička crkva oduvijek smatrala jednim od oslonaca svoje kontrole nad životima vjernika - na području ljudske seksualnosti. U kazalištima i na revijama postalo je moguće vidjeti obnažene dijelove ženskog tijela, u pokrajnjim ulicama mogle su se kupiti pornografske fotografije.
A među glavnim atrakcijama rane kinematografije s početka 20. stoljeća bile su "specijalne projekcije za gospodu", na kojima su prikazivani prvi erotski filmovi. Jedan je mladi bečki fotograf ubrzo prepoznao poslovnu priliku u tome trendu – u svojoj je fotografskoj radionici, uz ukočene obiteljske portrete, počeo snimati erotske fotografije, koje je tržište dobro prihvaćalo.
Johann Schwarzer je shvatio da u novome mediju filma leži još veći novac te je osnovao produkcijsku tvrtku Saturn Films i 1906. počeo snimati erotske filmove. Njegovi su filmovi u Beču ubrzo postali jako popularni te je Schwarzer posao proširio na cijelu Europu.
Brend Saturn Films postao je slavan u određenim krugovima diljem kontinenta, čemu svjedoči i veliki katalog filmova objavljen na njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku – Schwarzerovi erotski filmovi postali su poznati pod nazivom "bečki subjekti" i malo koji slobodoumniji džentlmen iz Londona, Berlina, Pariza ili Rima nije čuo za njih.
Kreativna ekipa Hrvatskog filmskog saveza (HFS) odlučila je nakratko oživjeti duh epohe te je u zagrebačkom kinu Tuškanac i riječkom Art-kinu Croatia sredinom prosinca organizirala projekciju izbora Schwarzerovih filmova pod naslovom "Saturnalije". Voditelj programa "Kratki utorak" u kinu Tuškanac Ivan Ramljak odabrao je 16 erotskih filmova Saturn Filmsa koji su izvedeni u glazbenoj pratnji uživo beogradskog pijanističkog dueta LP Duo u sastavu Sonja Lončar i Andrija Pavlović.
"Saturnalije" su posebno izabrane kako bi se obilježio jubilarni 50. "Kratki utorak", program HFS-a na kojemu je u proteklih pet godina prikazano 430 kratkih filmova brojnih uglednih filmaša. Sugestivan naslov možda je u kino privukao kojega gledatelja više, no projekcija je ipak bila poslastica ponajviše za filmofile, jer količina erotike na crno-bijelim bečkim snimkama teško je mogla izazvati veći interes suvremenih erotomana okruženih lako dostupnim erotskim i pornografskim sadržajima.
Zagrebačka publika na projekciji "Saturnalija" dobro se zabavila – scene koje su prije stotinjak godina možda mogle potaknuti grešne misli uštogljenih bečkih činovnika, kod današnjih generacija izazvale su samo glasan smijeh. Projekcija u Tuškancu podsjetila nas je i da je postojalo vrijeme kad je bilo moguće postići golemi komercijalni uspjeh najobičnijim snimkama nagih gospođica kako se kupaju u jezeru ili portretiraju slikaru ispred štafelaja. No Schwarzerova ideja zapravo i nije bila originalna.
U Grand Cafeu u Parizu 28. prosinca 1895. francuska braća Louis i Auguste Lumiere organizirali su ono što se danas smatra prvom javnom filmskom projekcijom u povijesti. Pariška publika platila je ulaznicu kako bi vidjela deset kratkih filmova snimljenih "cinematographeom", uređajem koji su usavršila slavna braća, a prvi odgledani kratki film, 46-sekundni "Izlazak radnika iz tvornice", snimljen na 17 metara filmske vrpce, ušao je u povijest.
Poslovni ljudi odmah su prepoznali komercijalni potencijal novog medija – u sljedećih godinu dana otvorena su stalna kina u svim najvećim gradovima Francuske i Italije te u Bruxellesu i Londonu. Filmska industrija je rođena, a unutar nje i neizbježna niša posvećena erotici. Produkcija erotskih filmova počela je gotovo odmah po izumu komercijalnog filma. Već 1896. također dvojica Francuza, pioniri filma Eugene Pirou i Albert Kirchner, snimili su najstariji sačuvani erotski film, sedmominutni "Le Coucher de la Mariee", u kojemu je prikazan prokušani mamac za mušku publiku - ženski striptiz.
Nastavak na sljedećoj stranici...
U filmu novovjenčani par dolazi u sobu u kojoj će provesti prvu bračnu noć. Supruga, u interpretaciji glumice Louise Willy, polako sa sebe skida komad po komad odjeće, dok suprug u odijelu iza paravana očekuje sretan razvoj događaja. Premda u tom kratkom filmu - koji je pronađen prije dvadesetak godina u vrlo lošem stanju u Francuskom filmskom arhivu – gledatelj na kraju ne vidi ni četvorni centimetar nedoličnih dijelova ženske kože, u njemu se nalazi patrijarhalni obrazac koji će obilježiti prva desetljeća erotskog filma.
Muškarci su najčešće stariji, uglavnom u odijelima, dok su žene mlađe, razodjevene i redovito stavljene u podređeni položaj. Taj je obrazac bez sumnje odraz ekonomskog položaja spolova u ondašnjem društvu i "muške kulture" viših europskih klasa s prijelaza stoljeća.
Tadašnja filmska velesila Francuska prva je prigrlila opisane trendove – mnogobrojne filmske kompanije, poput legendarnog Pathea, počinju naveliko snimati kratke erotske filmove u kojima prevladavaju predvidivi prizori: scene kupanja, svlačenje glumica nakon predstave, odlazak kod liječnika, slikanje aktova...
Naprosto, snimane su scene sa situacijama koje su opravdavale, na ovaj ili onaj način, svlačenje odjeće - takvi su scenariji mogli barem privremeno zamagliti pogled tadašnjih svjetonazorskih cenzora, vječito zabrinutih zbog "opscenosti" sadržaja i mogućeg širenja nemorala.
U takvom ambijentu početka 20. stoljeća, dok tržištem erotskog filma dominiraju Francuzi, na pozornicu stupa Johann Schwarzer, Nijemac rođen 1880. u Javorniku u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, uspavanom šleskom gradiću koji se nalazi na samoj današnjoj granici Češke i Poljske. Kao i brojni drugi mladi, Schwarzer je početkom 20. stoljeća došao u Beč, jedno od glavnih kulturnih, industrijskih i financijskih središta onodobne Europe koje je nudilo brojne mogućnosti za ambiciozne provincijalce.
Po struci kemičar, Schwarzer je otvorio fotografsku radionicu u kojoj je, po tadašnjim običajima, snimao obiteljske fotografije i portrete, no posao nije išao baš najbolje pa je ponudu odlučio proširiti erotskim fotografijama. Uskoro se zainteresirao za bečke popularne "Herrenabende", večernje projekcije filmova isključivo za gospodu, na kojima su se uglavnom prikazivali francuski fimovi.
Poduzetni Schwarzer nanjušio je priliku za dodatnu zaradu i 1906. osnovao Saturn Films, produkcijsku tvrtku koja je trebala na lokalnom tržištu erotike Francuzima oteti barem dio financijskog kolača.
Schwarzer se odlučio za sličnu "poetiku" opravdanog svlačenja odjeće, ponekad i kopirajući zaplete francuskih "vrućih" filmova. No otišao je i korak dalje - dok se francuske ljepotice kupaju prekrivene prozirnom tkaninom ili izvode striptiz ostajući napola skrivene iza paravana, mlade žene u filmovima austrijskog erotskog poduzetnika - potpuno su gole.
Schwarzer je režirao ukupno 52 kratka erotska filma radeći isključivo s lokalnim umjetnicama, koristeći se jednostavnim i uspješnim receptom – svaki film uključuje prizor barem jednog potpuno golog ženskog tijela. Primjerice, u "Zabranjenom kupanju" (Baden Verboten) iz 1906., filmiću tek nešto duljem od minute, gledamo idiličnu scenu – plitko jezerce na rubu šume u kojemu se veselo kupaju tri potpuno nage mlade dame.
Idilu prekida dolazak muškarca koji izgleda poput lugara i koji djevojke upozorava da kupanje nije dopušteno. Lugar vadi notes i nešto zapisuje, dok dame brzo izlaze iz vode, skupljaju odjeću ostavljenu na granama i odlaze. Očito, riječ je o uobičajenom radnom danu jednog austrougarskog šumskog čuvara – reda mora biti!
U "Mladenačkoj igri" (Jugendspiele) opet imamo tri gole dame koje na osunčanom šumskom proplanku igraju tad popularne dječje igre, u "Pješčanoj kupelji" (Das Sandbad), čiji nam smisao izmiče, vidimo odjevenog muškarca kako kopa plitki jarak u pijesku, u koji ulazi gola djevojka, dok u "Kiparovu snu" (Der Traum des Bildhauers) zajedno s kiparom koji ima "meštrovićevsku" gustu bradicu sanjamo o nagim modelima – naravno, modela su opet tri, kao da je u toj čarobnoj brojci skrivena sva tajna bečke erotike s početka prošlog stoljeća.
Premda su njegovi filmovi očito bili namijenjeni zadovoljavanju voajerskog apetita bolje stojećih građana Beča, Schwarzer je inzistirao na tvrdnji da nije riječ o pornografiji. Kako je sam napisao u jednom od svojih kataloga: "U stvaranju filmova vodimo se isključivo umjetničkim motivima, izbjegavamo neukusne teme u korist ljepote".
S time bismo se možda mogli i složiti, pogotovo ako bismo se držali stare šale o razlici između erotike i pornografije: "Erotika je ono što se meni sviđa, a pornografija je ono što voliš ti, odvratni perverznjaku!". Bilo kako bilo, Schwarzerov recept bio je dobro prihvaćen kod onodobne europske gospode. Saturnovi filmovi gledali su se diljem kontinenta, doprli su čak i do Gruzije, ali, kako to obično biva, u svakom velikom uspjehu neminovno je posijana klica neuspjeha.
"Afera Saturn" izbila je nakon što se austrougarski konzul u Tbilisiju požalio zbog prikazivanja "opscenosti iz Beča", što je privuklo pozornost pravosudnih organa u Monarhiji. Lavina je pokrenuta - nakon pritužbi iz Berlina, Pariza, Londona, Rima, pa čak i Tokija, "večeri za gospodu" su zabranjene, a Saturnovi filmovi su zaplijenjeni. Carski i kraljevski okružni sud u Beču 11. veljače 1911. presudio je da se sav Schwarzerov "opsceni" materijal - filmovi, fotografije i katalozi - mora uništiti.
Time je zaključena Schwarzerova erotsko-poduzetnička epopeja, no on nije imao puno vremena žaliti zbog toga – kao austrougarski vojni obveznik poginuo je na Istočnom frontu već u prvim mjesecima Prvog svjetskog rata. Schwarzerovo nasljeđe je, međutim, neupitno. U filmskim arhivima diljem Europe sačuvano je tridesetak njegovih filmova koji se danas smatraju klasicima ranog erotskog filma, a njegov Saturn Films bio je prva austrougarska filmska tvrtka koja je kontinuirano producirala igrane filmove.
Premda to nikad nije bio njegov cilj niti je znao da će nešto takvo uopće postojati, Johann Schwarzer ušao je u povijest svjetske kinematografije.