Sibila Petlevski je ugledna i svestrana književnica, sveučilišna profesorica, međunarodno prepoznata penovka i redovna članica HAZU. Možda je javnost prvenstveno doživljava kao pjesnikinju, ali riječ je o nagrađivanoj prozaistici čiji je roman "Vrijeme laži" prije 16 godina proglašen najboljim u državi odlukom tportalova žirija. Nedavno joj je Sandorf objavio opsežni roman "Duhovi zemlje" (urednik Matko Abramić) na kojem je autorica morala raditi godinama zato što je riječ o štivu koje prelazi s jednog kontinenta na drugi i iz jednog društvenog i povijesnog konteksta u neki sasvim drugi, treći ili četvrti. Po samom sadržaju i mnogostrukosti likova, riječ je o jednom od ambicioznijih novijih hrvatskih romana u kojima se katkad nježno, a katkad surovo pripetavaju fikcija i fakcija, i to u furioznom tempu koji nam može pružiti samo osviještena i vrhunska literatura. Literatura koja je svjedok nekih prošlih i zaboravljenih vremena te nam baš zato puno govori i o sadašnjosti u kojoj, htjeli-ne htjeli, živimo, ne razumijevajući je u potpunosti.

Sama je autorica svoje likove nazvala stvarnim, izmišljenim i domišljenim pa ih je i popisala uz kratke natuknice, u skladu s vlastitim znanstvenim habitusom. Te su "biografije" vrlo fluidne te je tu na prvi pogled (ili na prvo čitanje) teško razaznati granice između stvarnosti i mašte što je prednost, ali i mana ovoga romana. Prednost za čitatelje koji pri čitanju vole labirinte i tajnovitost, a mana za one kojima je bitnija egzaktnost i preglednost teksta.

Uvjetno rečeno, "Duhovi zemlje" bave se s obitelji Baković čiji je pater familias Frane bio podrijetlom s Brača te se skrasio u Boliviji sa suprugom i četvero djece (peto je rođeno po povratku u Hrvatsku), među kojima su bile i antifašističke heroine Zdenka i Rajka Baković, po kojima se još zove prolaz kraj zlosretnog zagrebačkog kina Europa. Bakovići su u ovom romanu poslužili kao bogomdana premosnica između Bolivije i Hrvatske te bolivijske i hrvatske povijesti 20., a dijelom i 21. stoljeća, zato što su na povratku u domovinu sa sobom poveli i jednu Bolivijku. To je Leocadija Urpila, dadilja sestara Baković i majka znamenitog hrvatskog otorinolaringologa Franje Kosokovića, pokopana na karlovačkom groblju pod izmijenjenim prezimenom.

Autorica u ovaj roman, koji je u stalnom veličanstvenom meandriranju, uvodi i fikcionalnu potomkinju bolivijske dojilje, također Leocadiju, Amaro Indijanku koja nas uranja u bolivijsku okrutnu današnjicu u kojoj žive tamošnji narodi boreći se sa stranim kapitalom koji je bacio oko na prebogate resurse države koja se, baš poput današnje Hrvatske, ne zna nositi s vlastitim blagom. Uvrstila je u svoj roman Sibila Petlevski mnoštvo antropoloških pojmova i fenomena, poigravajući se pritom i magičnim realizmom, te posvetila veliku pozornost drevnim vjerovanjima i običajima bolivijskih i amazonskih naroda što i nije bio najlakši zadatak.

Pokušala je i uvjerljivo objasniti pozadinu stvarnih političkih likova kao što su to prvi bolivijski predsjednik indijanskih korijena Evo Morales ili nacistički bjegunac Klaus Barbie. Imaju u njezinu romanu svoje uloge i papa Franjo, hrvatski revolucionar Otokar Keršovani te Che Guevara, koji je skončao upravo u Boliviji, a onda i nepredvidivi Eduardo Rosza Flores Chico, hrvatski dragovoljac iz Domovinskog rata, ubijen u rodnom gradu u Boliviji. Riječ je tu stoga o prilično dokumentarističkom romanu u koji je autorica uvrstila i vlastitu blisku rodbinu. I ako vam se čini da je u "Duhovima zemlje" spojeno nespojivo, niste daleko od istine. Ali literarni rezultat nije izostao, a idealistički gard Sibile Petlevski još se nije izlizao.