U obje zbirke kratkih priča makedonske književnice Rumene Bužarovske, ''Moj muž'' (2016) i ''Nikamo ne idem'' (2020), izražena je nemogućnost bijega od samog sebe. Bilo da su njezini likovi zapeli u lošem braku ili neželjenu majčinstvu, bilo da su kronično nezadovoljni. No koliko god skidali sloj po sloj egzistencijalnih pukotina, tražili ogledala u utješnoj susjedskoj riječi, ne mogu se izvući iz ponora skoro pa provincijalne melodrame. Priče, obrisima smještene u Skoplju, dopuštaju lokalizaciju bilo gdje unutar bazena zemalja u okružju. Patologija svakodnevice je neumoljiva, a genetika nerijetko smrtonosna bolest, posebno kad se sjetimo začudnosti u ''Genima'' i ''Lile''. Malene izdaje, shvaćanje braka kao posjedovanja, guraju žene u ralje patrijarhata. Ne iznenađuje koliko su borbene kad je riječ o mužu kojeg više nema, koji ih vara, manipulira ili ekonomski drži u šaci. Prijemčivost i suptilnost uz humor prisno šapće kako nas u bilo kojem kutku čeka malo dobrih ljudi, dosta loših brakova i nešto prijetvornih prijatelja. ''Moj muž'' prije Zagreba postavljen je u SNG Ljubljana (2020) i Jugoslavenskom dramskom pozorištu (2021) donekle zaokružujući temat ženskog iskustva u kazalištu.

A u Zagrebačkom kazalištu mladih probir iz ''Mog muža'' isprepliće se s dvjema pričama (''Vaza'' i ''Osmi mart'') iz posljednje, spomenute zbirke ''Nikamo ne idem''. Na praznoj sceni čija će se pomična kutija otvarati i okretati poput rund-bine (Stefano Katunar) u središtu su ne baš uvjerljive glumačke transgresije. Jer režija Dore Ruždjak Podolski inzistira na konvencionalnostima. Od izmjene scena paljenjem i gašenjem svjetala, toliko puta viđenog razbijanja četvrtog zida glasnim psovanjem do statičnosti. Upada u staru zamku – onu u kojoj, umjesto povezivanja s likovima, gledamo tek nizanje ženskih iskustava, nekad iracionalnih, možda i rubno humornih, no uglavnom potpuno praznih. Tomislav Zajec u adaptaciji se ne oslanja previše na autoričin senzibilitet. Ispovijedi postaju dijalozi, kadikad i agresivni. Nema previše empatije za lica koju su tu tek da budu dijelom zaokružena talent šoua koji će završiti kako je i počeo, groteskno u pogrešnom registru. Izvedbeni je ključ u nekim prošlim vremenima. Obuća iz Borova, pomalo bezlični kostimi s ponešto blještavila (Marta Žegura) i glazba Stanislava Kovačića čine da sat sporo otkucava do nove sudbine, novog čina i novog obračuna.

Kotrljanje i pretakanje priča, odgoda kraja, počinje s domaćicom, ambasadorovom suprugom (Iva Kraljević). U prvom dijelu predstave kroz seks i alkohol nadaju se pokušaji života. Alisa (Petra Svrtan) želi imati dijete, no njezine unutarnje borbe pucaju poput darovane generičke vaze iz Grčke. Umjesto mirisa bebe, osjeća zagušujući parfem i gubi kontrolu. Bilo da je stisnuta na kauču uz arogantne Zapadnjake (Anđela Ramljak i Adrian Pezdirc) ili u stanu prijatelja (Tina Orlandini i Mateo Videk). Vesna Baković (Nataša Dorčić) kao pripadnica više srednje klase i na krilima davnog prosvjeda sve dublje viri u bocu votke. Morana (Milica Manojlović) žrtva je genetike, manipulativnog i frustriranog muža (Dado Ćosić) i ne baš umiljatog djeteta (Pjer Meničanin). Njihov fragment, bez obzira na poneka pretjerivanja, posebno kad u scenu upada sestra Borka (Mia Melcher), pripada u najopipljiviju krišku života. U psihoterapeutskoj fotelji kod Emilije (Dora Polić Vitez) dolazi drugi dio predstave obilježen smrti i puknućima.

Izravno nam se obraćaju dvije prevarene žene, Maša (Nataša Dangubić) i Tanja (Hrvojka Begović). Rastvaraju se neuroze i opsesije, prolije se nešto krvi i nabija telefonski račun, no prave drame zapravo i nema. Kao što nema ni istinskog suosjećanja kad pratimo nesretnu Lilinu majku (Anđela Ramljak), koja s naramkom staklenki ajvara i dvogodišnjom djevojčicom sjeda u vlak. Putuje vlastitoj majci. Ona je za nju teret. Promatra sebe u istoj ulozi daleko, nesigurno i zbunjeno. Zatvaranje predstave u kojoj udovica (Barbara Prpić) ne može okusiti pileću juhu jer ju je kuhala mužu i ljubavniku izmjenjuje se sa završnim koktel-partyjem u ambasadi. Ništa nije imuno na izvrtanje. Ali ni na uporne metateatarske referencije, koje dodatno ističu odvojenost kazališta od stvarnosti, njegove publike i nužne disperziranosti očekivanja. Načelno, u mutnoj je ideji ''Moj muž'' možda mirisao na tragove feminizma, na eventualno poigravanje s mitovima i percepcijama, na svu onu finu ironiju kojom su se svojedobno koristile Susan Sontag i Joan Didion. No dobili smo balkansku krčmu. U kojoj ne sijevaju noževi nego užasi praznine.