Provincijalna melodrama u ponoru balkanske krčme

U obje zbirke kratkih priča makedonske književnice Rumene Bužarovske, ''Moj muž'' (2016) i ''Nikamo ne idem'' (2020), izražena je nemogućnost bijega od samog sebe. Bilo da su njezini likovi zapeli u lošem braku ili neželjenu majčinstvu, bilo da su kronično nezadovoljni. No koliko god skidali sloj po sloj egzistencijalnih pukotina, tražili ogledala u utješnoj susjedskoj riječi, ne mogu se izvući iz ponora skoro pa provincijalne melodrame. Priče, obrisima smještene u Skoplju, dopuštaju lokalizaciju bilo gdje unutar bazena zemalja u okružju. Patologija svakodnevice je neumoljiva, a genetika nerijetko smrtonosna bolest, posebno kad se sjetimo začudnosti u ''Genima'' i ''Lile''. Malene izdaje, shvaćanje braka kao posjedovanja, guraju žene u ralje patrijarhata. Ne iznenađuje koliko su borbene kad je riječ o mužu kojeg više nema, koji ih vara, manipulira ili ekonomski drži u šaci. Prijemčivost i suptilnost uz humor prisno šapće kako nas u bilo kojem kutku čeka malo dobrih ljudi, dosta loših brakova i nešto prijetvornih prijatelja. ''Moj muž'' prije Zagreba postavljen je u SNG Ljubljana (2020) i Jugoslavenskom dramskom pozorištu (2021) donekle zaokružujući temat ženskog iskustva u kazalištu.