U obje zbirke kratkih priča makedonske književnice Rumene Bužarovske, ''Moj muž'' (2016) i ''Nikamo ne idem'' (2020), izražena je nemogućnost bijega od samog sebe. Bilo da su njezini likovi zapeli u lošem braku ili neželjenu majčinstvu, bilo da su kronično nezadovoljni. No koliko god skidali sloj po sloj egzistencijalnih pukotina, tražili ogledala u utješnoj susjedskoj riječi, ne mogu se izvući iz ponora skoro pa provincijalne melodrame. Priče, obrisima smještene u Skoplju, dopuštaju lokalizaciju bilo gdje unutar bazena zemalja u okružju. Patologija svakodnevice je neumoljiva, a genetika nerijetko smrtonosna bolest, posebno kad se sjetimo začudnosti u ''Genima'' i ''Lile''. Malene izdaje, shvaćanje braka kao posjedovanja, guraju žene u ralje patrijarhata. Ne iznenađuje koliko su borbene kad je riječ o mužu kojeg više nema, koji ih vara, manipulira ili ekonomski drži u šaci. Prijemčivost i suptilnost uz humor prisno šapće kako nas u bilo kojem kutku čeka malo dobrih ljudi, dosta loših brakova i nešto prijetvornih prijatelja. ''Moj muž'' prije Zagreba postavljen je u SNG Ljubljana (2020) i Jugoslavenskom dramskom pozorištu (2021) donekle zaokružujući temat ženskog iskustva u kazalištu.
600
prikaza
Provincijalna melodrama u ponoru balkanske krčme

1/7
Rastvaraju se neuroze i opsesije, prolije se nešto krvi i nabija telefonski račun, no prave drame zapravo i nema. Kao što nema ni istinskog suosjećanja u adaptaciji kratkih priča Rumene Bužarovske u ZKM-u
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka