Ime flamanskog baroknog slikara Petera Paula Rubensa (1577.-1640.) danas je neraskidivo povezano s prepoznatljivim tipom ženske ljepote. Izrazi poput “rubensovski” ili “rubensovske proporcije” ušli su u svakodnevni govor kako bi opisali žene bujnih, zaobljenih figura s naglašenim bokovima, trbuščićima i grudima. Premda je ovaj ideal u oštrom kontrastu sa suvremenim estetskim standardima - a povezuje se i sa zdravstvenim problemima - u Rubensovo doba punašna tijela, u skladu s baroknom filozofijom prirode, simbolizirala su plodnost i zdravlje. Njegove su žene uvijek prikazane s ponosom i samopouzdanjem, dok je erotika u njegovim djelima, premda često eksplicitna i senzualna, uvijek estetski i simbolički opravdana, najčešće unutar narativnog konteksta grčke ili rimske mitologije. Pojam “rubensovskih žena” sjajno ilustriraju tri gole morske nimfe koje se nalaze na “Dolasku Marije Medici u Marseille”, slici koju je Rubens dovršio prije točno 400 godina.

Tri punašne ženske figure u svojim su radovima reinterpretirali brojni slikari, među njima i Paul Cezanne, dok je parafraza Louisa Berouda iz 1910., “Les joies de l’inondation”, stekla slavu neovisno od izvornika. Rubensova slika prikazuje francusku kraljicu Mariju kako brodom stiže u Marseille 3. studenoga 1600. godine. Dočekuju je nepoznati likovi koji predstavljaju Francusku, iznad njih leti anđeoski lik najavljujući trubama kraljičin dolazak, dok se u donjem dijelu slike vide bog Neptun i tri nimfe najade. Rubens je iskoristio ove simbolične figure kako bi povijesni događaj pretvorio u alegoriju koja osnažuje pravo Marije Medici na francusko prijestolje. Iako su u grčkoj mitologiji najade primarno nimfe slatkih voda, Rubens ih ovdje prikazuje kao morske nimfe povezane s bogom mora, što potvrđuje tezu da flamanski majstor nikada nije dopuštao da činjenice stanu na put njegovom umjetničkom senzibilitetu. Njihove su poze dramatične, prikazane s izvanrednim razumijevanjem torzije tijela, a boje su žive.

Premda zauzimaju samo trećinu slike, u samoj kompoziciji ove su nimfe aktivne sudionice događaja, držeći brod čvrsto uz kopno kako bi se Marija mogla lakše iskrcati. Nije pretjerano reći da tri naga ženska lika na slici zasjenjuju i samu kraljicu.

IVAN MEŠTROVIĆ Slavni kipar rekao je Titu 'ne': Udbini špijuni i komunisti su mu priredili pakao na pokopu

“Dolazak Marije Medici u Marseille” nalazi se među 24 slike u posebno oformljenoj Galerie Medicis u pariškom Louvreu, kao jedno od Rubensovih djela koja čine jedinstveni ciklus o životu francuske kraljice. Seriju ulja na platnu naručila je sama kraljica Marija 1622. godine, u vrijeme kad se vraćala iz višegodišnjeg progonstva na koje ju je prisilio njezin sin, kralj Luj XIII. Slike prikazuju ključne epizode iz njezina života, povijesno i alegorijski, raspoređene kronološkim redom. Marija, porijeklom iz Firence, nastojala je u Parizu stvoriti ambijent nalik onome iz svog djetinjstva. Po uzoru na Palazzo Pitti dala je sagraditi Palais du Luxembourg - danas sjedište francuskog Senata - a njezine dvije velike prostorije odlučila je ukrasiti slikama koje će prikazati njezin život i život njezina supruga, kralja Henrika IV. Za taj je zadatak izabrala Rubensa, tada jednog od najcjenjenijih europskih slikara. On je pristao, i narudžbu je uspio dovršiti u roku od četiri godine, taman na vrijeme za vjenčanje Marijine kćeri Henriette s engleskim kraljem Karlom I. 1625. godine. Rubensov ciklus u Galerie Medicis obuhvaća 21 platno visoko četiri metra, ukupne površine 300 četvornih metara, uz tri velika portreta kraljice i njezinih roditelja. Ipak, projekt nije prošao bez problema: kraljica je kasnila s plaćanjem, a Rubens je naposljetku primio 10 posto manje od ugovorenog honorara. Planirani ciklus o životu kralja Henrika IV. nikada nije realiziran.

Stvarajući niz monumentalnih slika, Rubens je morao biti vrlo oprezan. Život Marije Medici bio je obilježen osjetljivim epizodama i političkim kontroverzama, osobito nakon smrti Henrika IV. kada je preuzela vlast kao regentica za maloljetnog sina Luja XIII. Kada je kralj odrastao i formalno preuzeo prijestolje, majka se teško mirila s gubitkom moći pa ju je vlastiti sin udaljio s dvora i poslao u progonstvo. Pomirili su se tek 1621. godine, uz posredovanje kardinala Richelieua. Serija slika nije bila samo reprezentativan umjetnički projekt, nego i prilika da kraljica ponudi vlastitu verziju događaja.

Rubens je morao prikazati idealiziranu sliku njezina života i vladanja, pritom pazeći da ne uvrijedi njezina sina, aktualnog vladara. Zadatak je bio osjetljiv, ali Rubens ga je izveo s izuzetnom diplomatskom vještinom. U duhu baroka, ciklus spaja povijesnu naraciju s alegorijama, realizam s mitologijom. Rubens koristi figure iz antičkog i kršćanskog imaginarija kako bi uzvisio lik kraljice. Stil je raskošan: dinamične kompozicije preplavljuju platna mitološkim bićima, tkaninama, oblacima i - golim ženskim tijelima “rubensovskih proporcija”. Unatoč bogatstvu motiva, ciklus djeluje koherentno i ujednačeno. Izvorno izložene u uskoj galeriji u Palais du Luxembourg, slike su 1790. premještene u Louvre radi restauracije. Od 1817. godine izlagane su u Grande Galerie, a danas se nalaze postavljene u raskošne pozlaćene okvire na crvenim zidovima, u posebno oformljenoj Galerie Medicis u Richelieuovu krilu muzeja Louvre, gdje ih svake godine obiđu milijuni posjetitelja. Rubens bi vjerojatno bio zadovoljan.

Punašna naga ženska tijela koja nas salijeću sa zidova Louvrea, tijela rubensovske estetike, sjajno oslikavaju kako se - pod utjecajem društvenih, ekonomskih, kulturnih i političkih okolnosti - mijenjala percepcija ženske ljepote kroz povijest. Jedna od najvidljivijih dimenzija tih promjena tiče se odnosa prema tjelesnoj težini - ono što se u jednom razdoblju smatralo poželjnim, u drugom je moglo biti neprivlačno ili čak odbojno. Debljina i mršavost u tom su smislu više od estetskih karakteristika: one su simboli statusa, zdravlja, moći, a ponekad i morala. U antičkom svijetu, posebno u staroj Grčkoj i Rimu, slavilo se prirodno, zaobljeno žensko tijelo. Skulpture božica poput Afrodite prikazuju blagu punoću, što je bilo povezano s plodnošću i zdravljem - ideal ljepote bio je povezan s harmonijom i prirodnošću, a ne s ekstremima. Tijekom srednjeg vijeka, percepcija ljepote bila je pod utjecajem kršćanske askeze. Pretjerana tjelesnost smatrala se sumnjivom, a žensko tijelo često se prikazivalo pokriveno, s naglaskom na skromnost. Ipak, u kasnom srednjem vijeku i osobito u renesansi ponovno se afirmira zaobljeno tijelo kao simbol blagostanja i vitalnosti, a taj trend dosiže svoj vrhunac u baroknom razdoblju, kad ženska debljina, da ne kažemo pretilost, dostiže status estetskog ideala. Bujne grudi, naglašeni bokovi i zaobljen trbuh simbolizirali su bogatstvo, seksualnost i zdravlje, dok su najvažniji umjetnički simboli te estetike bili upravo radovi Rubensa i njegovih epigona. S industrijskom revolucijom i razvojem modernih gradova u 19. stoljeću došlo je do promjena. Ljepota se sve više povezivala s vitkošću i kontrolom tijela, osobito u višim društvenim slojevima. U 20. stoljeću ti su ideali postajali sve restriktivniji, od dječačke siluete dvadesetih godina, preko ipak zaobljenijih oblika pedesetih, do iznimne mršavosti koja postaje dominantna od devedesetih godina naovamo s pojavom visokih i vitkih supermodela. Danas se, pod utjecajem društvenih mreža i globalizirane kulture, standardi ljepote brzo mijenjaju i često su kontradiktorni. S jedne strane još uvijek prevladava ideal mršavosti, osobito u modnoj industriji, dok se s druge strane sve više afirmiraju različiti oblici tijela.

Ciklus o Mariji Medici svakako nije jedini u kojemu je Rubens prikazivao naga ženska tijela. Njegovo djelo obuhvaća religijske, mitološke, povijesne i portretne teme, no erotska komponenta njegova slikarstva zauzima značajno mjesto. Punašne žene počeo je slikati prilično rano u svojoj karijeri, i nastavio je to činiti tijekom cijelog svog života. Već njegovo djelo “Adam i Eva” - koje je naslikao u dobi od 22 godine - prikazuje golu žensku figuru, kao i njegove rane slike s mitološkim temama poput “Otmice Leukipovih kćeri” i “Venere pred ogledalom”. U kasnijoj fazi po erotskom naboju ističu se slike “Tri gracije”, “Parisov sud”, “Satiri i nimfe”, te “Venerine svečanosti”.

Rođen u njemačkom gradiću Siegenu u imućnoj flamanskoj obitelji, Peter Paul Rubens odrastao je u Koelnu i Antwerpenu, likovno se obrazovao u Italiji, a živio je - između ostaloga - u Francuskoj, Španjolskoj i Engleskoj. Školovan je u humanističkom duhu, govorio je nekoliko jezika i bio je upoznat s klasičnom literaturom i filozofijom. Osim umjetničkog djelovanja, Rubens je imao i zapaženu političku karijeru. Godine 1625., primjerice, imenovan je za diplomata španjolske krune te je aktivno sudjelovao u mirovnim pregovorima između Španjolske i Engleske. Bio je u službi nadvojvotkinje Isabelle, a kasnije i španjolskog kralja Filipa IV. Njegova politička angažiranost bila je vrlo ozbiljna; povjeravani su mu tajni zadaci, a zbog svojih zasluga dobio je i plemićku titulu. Zanimljivo je kako su njegova diplomatska i umjetnička karijera tekle usporedno, bez konflikta. Rubens je znao iskoristiti veze s europskim dvorovima kako bi dobivao narudžbe i plasirao svoja djela širom kontinenta. Njegov autoritet nije bio ograničen samo na slikarsku radionicu - bio je poštovan kao intelektualac i poznavatelj kulture.

Kako bilo, danas je u popularnoj kulturi svakako najpoznatiji po svojim likovnim prikazima raskošnih golih ženskih tijela. Rubensov pristup erotici nije bio vulgaran niti reduciran na puku požudu, već je bio ukorijenjen u kulturni kontekst svojeg vremena - erotika u njegovoj umjetnosti istovremeno je i tjelesna i uzvišena. Njegove žene nisu idealizirane prema suvremenim standardima, no upravo zbog toga zrače autentičnošću i snagom. Rubens je stvorio umjetnički opus koji se ne može svesti na erotiku, ali bez nje se također ne može ni razumjeti.