Ivan Meštrović čak je i posmrtno nadziran od Udbe. Tito i Meštrović su se poznavali - Maršal je jako htio vratiti kipara u Jugoslaviju - ali se Meštrović nećkao. Bio je vjernik, prijatelj Karađorđevića, nekomunist, član akcije za oslobađanje Stepinca, no sve to nije bila nesavladiva prepreka povratku, piše Boris Rašeta za Express.
U razgovoru s Milovanom Đilasom objasnio je disidentu zašto ne želi u Jugoslaviju iako mu vlast osigurava kuću, radionicu, pa čak i auto: “Maršal Tito je odveć pametan, a nadam se i toliko suptilan da će razumjeti kako ja ne mogu primiti da imam svu udobnost, dok bi moja okolina bila gladna i gola. Tu sam ja, gospodine Đilase, čini mi se, više socijalist nego vi i vaš maršal”.
Ivan Meštrović umro je u svom ateljeu u South Bendu 16. siječnja 1962. godine. Radio je do zadnjeg dana, kad ga je pogodio moždani udar. Prema dogovoru obitelji Meštrović i režima, kiparevo je tijelo nakon povratka u zemlju trebalo dva dana biti izloženo u crkvi sv. Marka u Zagrebu, pa potom još dva dana u crkvi sv. Križa u Splitu. Ali taj dogovor vlasti nisu kanile ostvariti jer bi to predstavljalo veliki bod za Crkvu, a postojala je, plašili su se komunisti, i mogućnost demonstracija, piše Express.
Nadgrobni govor u Otavicama kod Drniša održao je biskup Frane Franić. Ono što se tijekom govora događalo nalik je na scene iz Brešanove Mrduše Donje.
Oproštaj od kiparskoga genija išao je po planu sve dok biskup u svom govoru nije istaknuo kako je Meštrović bio veliki Hrvat i katolik. Predsjednik drniškog Narodnog odbora Smiljan Reljić je dobacio: “Narod tako ne misli!”, a uslijedilo je još nekoliko sličnih povika: “Fašistička huljo!”, “Popovsko smeće!”, “Zločinci!”.
Predsjednik općine povikao je: “Ne slažemo se sa ovakovom provokacijom, to je sramota!”. (Povici iz mase: tako je!)
Drug Vicko Krstulović: “To je tako drsko!” (povici iz mase: Tako je!).
Dvije su se grupe, mala, uz vlast, i velika, uz Crkvu, potom počele nadvikivati.
Na pogrebu su bili ageti Službe državne sigurnosti, izvještaj je naslovljen sa “Zapažanja sa pogreba kipara Meštrovića, dne 24.1. 1962.”. Čini se da je riječ o sintetskom materijalu, u kojemu je - na uzorno pismeni način - prikazan cijeli slučaj. Iz teksta se vidi da je svaki važan čovjek u ovoj ceremoniji, kao i svaki bitan prostor, od biskupskog dvora do sakristije, bio pokriven agentima.
Cijeli tekst o velikoj svađi na Meštrovićevu sprovodu pročitajte OVDJE.
