R. Hauer, otišao na vječni počinak sanjati električne ovce
Tek pet dana poslije novinari su doznali da je umro, a to potom potvrdio njegov agent. Rutger Hauer imao je 75 godina kada je u petak 19. srpnja umro u svom domu u Beetsterzwaagu u Nizozemskoj nakon "kratke bolesti". Premijeru njegovog posljednjeg filma svijet tek treba vidjeti, pustolovni fantasy iz rusko-kineske koprodukcije "Viy2: Putovanje u Kinu", u kojem nastupa, između ostalih, uz Jackieja Chana i Arnolda Schwarzeneggera.
Čovječanstvo je s Hauerovom smrću izgubilo glumca čiju magiju glume nije uspio odgonetnuti nitko unatoč tome što je svake godine, sve do smrti, nizao po četiri, pet ili i više filmova u kojima je glumio. Daleko od toga da je to bilo samo lice, glas, pojava, sposobnost razumijevanja uloga u koje je ulazio.
Ako je redatelj trebao nekoga za spektakularnu, misterioznu ulogu, a da nije znao kako da je točno izvede, mirne duše je mogao posegnuti za njime i nije mogao promašiti. Nabrajati njegovu filmografiju kako bi se objasnio njegov fenomen, ne bi imalo previše smisla.
Ali ima smisla odabrati ono što je napravio od uloge koju je dobio za "Blade Runnera", gdje je od objektivno sporedne uloge napravio spektakl i zasjenio samog Harrisona Forda u glavnoj ulozi duhovno ubijenog detektiva Ricka Deckarda koji u postapokaliptičnom Los Angelesu lovi odbjegle androide.
Roy Batty, Hauer, bio je jedan od njih, kako se pokazalo, posebno izdržljiv i posebno inteligentan primjerak najnovijeg tipa "Nexusa-6", što ga je "2019. godine" iz proizvodnje izbacila supermoćna korporacija. Pokazalo se da je ovaj tip androida toliko inteligentan i blizak čovjeku, da je bilo suludo nadati se da se neće egzistencijalistički pobuniti zbog života s ograničenjima, od kojih je najgore ono od programiranih samo četiri godine života.
"Vidio sam stvari koje vi ljudi ne možete zamisliti. Razarače kako gore u vatri na rubu Oriona. C-zrake kako bliješte u mraku pored Tannhäuserovih vrata", govorio je Hauer kroz Roya Battyja detektivu Deckardu kroz Harrisona Forda.
Htio mu je reći da bi i on, kad bi osjetio da će svi ti trenuci biti izgubljeni u vremenu poput suza na kiši, krenuo u potragu za svojim Stvoriteljem kako bi ga zatražio i da mu objasni zašto mora živjeti u strahu i nešto više vremena. Kao što je on pokušao.
To što je Hauer tada napravio pred kamerama, lako je zamisliti da je Ridleyju Scottu natjeralo suze na oči, čovjeku kojemu je toliko bilo stalo do toga da "Blade Runner" iz 1982. bude umjetničko djelo, više od pukog ZF-a, da je u arhitekturi svog svijeta skoro do kraja ubijene nade posegnuo za arhitektonskim i urbanističkim rješenjem hrvatskog, tada zapravo jugoslavenskog umjetničkog genija Vjenceslava Richtera.
A zašto se Ridley Scott uopće tako postavio? Naprosto je morao, jer za zadatak je dobio kapitalno djelo, krunu stvaranja jednog Phillipa K. Dicka "Sanjaju li androidi električne ovce?", roman čija se radnja ne da sažimati, u kojem je ovaj književnik uspio oslikati kompletnog čovjeka, sav svijet i ljude koji u sebi nose i dio pakla i dio raja i prijeti im pad u ponor vječnog beznađa.
Dick nije dočekao premijeru filma 14 godina nakon rađanja tog čudesnog književnog djela. Sa sobom je u grob odnio tajnu zašto je samo Scottu vjerovao da će doista uspjeti prikazati tu atmosferu čovječanstva koje se grči pod stalnom kišom i posljedicama radioaktivne prašine onako kako je to on opisao u romanu.
A Scott... Za glavnu ulogu i nositelja radnje uzeo je Harrisona Forda. A za beskonačnu poeziju i čaroliju multidimenzionalnog romana Phillipa Dicka uzeo je glumca koji je čaroliju nosio u sebi, Rutgera Hauera. Tako je svijet prije 37 godina dobio zauvijek jedinstveno remek-djelo. A tu čaroliju sada je Hauer odnio sa sobom na vječni počinak, poput "umrijeti, spavati i možda sanjati"... električne ovce.