Sedamdesetih godina prošlog stoljeća američki pisac Philip K. Dick (1928. – 1982.) prijavio je FBI-u da se iza imena poljskog pisca Stanisława Lema krije skupina sovjetskih pisaca koji šire antiameričku propagandu. Ne znajući za ove optužbe, nekoliko mjeseci kasnije Lem je napisao esej o američkim piscima znanstvene fantastike i sve ih, osim Dicka, proglasio šarlatanima, dok je za Dicka rekao da je vizionar. No u to je vrijeme Dickov život izgledao prilično mračno i kaotično.
Raspao mu se četvrti brak, svako malo je imao psihičke slomove, a da bi uspio proizvesti 60 kartica teksta dnevno, koliko mu je bilo potrebno za "golo" preživljavanje, navukao se na amfetamine. Za života je objavio oko 40 romana i 121 kratku priču, no nikad se nije uspio probiti u mainstream, iako je napisao nekoliko romana samo s tom intencijom. Književna karijera trajala mu je više od 30 godina, no umro je kao ovisnik u teškom siromaštvu, slabo prepoznat izvan ZF krugova.
No ipak se nakon njegove smrti, i to iste godine, dogodio presudni trenutak koji ga je zacementirao među kultne pisce 20. stoljeća - Ridley Scott je prema njegovoj knjizi "Sanjaju li androidi električne ovce" snimio megauspješan film "Blade Runner".
Čitajući "Električne snove", zbirku kratkih priča objavljenu u nakladi Hangara 7, teško je na Dicka ne gledati kao na vizionara, barem neke vrste. Kroz prizmu običnih ljudi bavi se temama poput kontrole uma, teškog konzumerizma, nasilne reklamne industrije, prisustva neljudskih entiteta u društvu, putovanja svemirom, policijske države i možda najviše od svega - tjeskobom malog čovjeka suočenog sa svime time. Dickova posebnost leži upravo u tome što uspijeva artikulirati ljudski strah pred tehnološkim dostignućima.
Kad tehnologija postane toliko sofisticirana i nepogrešiva, može li u takvom svijetu sretno postojati čovjek koji ni u kom pogledu nije savršen? Dick se u svojim pričama bavi i pitanjem percepcije, onoga što je u tome tehnološki naprednom svijetu stvarno i onoga što se doima stvarnim. Bavi se pitanjem mogućnosti očuvanja normalnog života u okviru svijeta u kojem čovjek malo toga ima na izbor, u kojem svakodnevicu ne bira, nego mu je diktirana.
Ovih deset Dickovih priča prvi put je napisano između 1953. i 1955. godine, u vrijeme kad je Dick mahnito pisao te objavljivao po poznatim i nepoznatim publikacijama, a u 2017. godini su prvi put okupljene u zbirku priča "Električni snovi". Neke od priča funkcioniraju bolje od drugih, neke su razrađenije, dok neke funkcioniraju na razini skice, poput "Kapuljaša" ili "Putnika", no u njima se, bez obzira na to, zrcali golemi Dickov talent. Možda najuspješnije priče u zbirci su "Prodajna prezentacija" i "Obješeni stranac".
U objema su protagonisti mirni obiteljski ljudi koji stjecajem okolnosti bivaju dovedeni do ludila. Prvog iz takta izbaci reklamni robot koji mu uđe u dom i više se ne da istjerati, a drugog tijelo stranca obješeno na gradskom trgu koje nitko osim njega ne primjećuje. Tu se konformistički život i jednog i drugog prekida, a likovima više nije bitno ništa osim istjerati pravdu na čistac, tj. vratiti prijašnji život nauštrb ovog artificijelnog.
U priči "Kapuljaš" Dick se bavi policijskom državom i pokušajem kontrole uma (tema već viđena kod Zamjatina, Orwella i Huxleyja), dok se u priči "Fosteru, mrtav si" bavi hladnoratovskom paranojom iz pedesetih kroz prizmu dječaka koji žudi za neprobojnim skloništem u koje će se sakriti obitelj kad Rusi bace nuklearnu bombu. Neke od Dickovih priča djeluju, barem sadržajno, kao da su iz prošlosti, a i sam autor je to jednom prilikom spomenuo - da piše o prošlosti, ali da zamišlja svijet budućnosti.
Iz perspektive čovjeka koji je živio pedesetih godina prošlog stoljeća, i sedamdesete i osamdesete bile su daleka budućnost u kojoj se tehnologija mogla oteti kontroli, kao na primjer u priči "Autotvornice", gdje ljudi više ne mogu od strojeva preuzeti upravljačka prava, ali iz današnje perspektive sedamdesete djeluju kao daleka prošlost. U tome smislu, Dick istinski nije mogao predvidjeti kako će izgledati tehnologija budućnosti, ali predvidio je kako ćemo se zbog toga osjećati.
Iako čovjeka na ulici ne zaskaču antropomorfni reklamni roboti niti će to vjerojatno ikad i činiti, reklamni svijet se preselio u sferu virtualnog, a tamo smo napadnuti gdje god se okrenemo. Po otvaranju Instagram feeda, na njemu se pojavljuju sponzorirane objave fitness gurua, vjenčanih salona, proizvođača unikatnog nakita, tečajeva za jogu, gaziranih i negaziranih pića, kozmetičkih preparata, škole stranih jezika i ukratko svega što nam ne treba i na što ne želimo potrošiti novac.
I koliko se god protagonist iz Dickove priče ne može riješiti prodajnog robota, toliko se ni čovjek koji koristi društvene mreže ne može riješiti reklama. Može jednu reklamu prijaviti kao spam, no njezino mjesto odmah zauzima druga, jednako nepotrebna i glupava kao prva. Dakle, nije pitanje želimo li reklame, moramo ih željeti. Pravo pitanje je želimo li ove ili one reklame. Na tragu serije "Black Mirror", prema ovih deset Dickovih priča snimljena je serija "Električni snovi" u britansko-američkoj produkciji.
S obzirom na to da svaku epizodu potpisuje drugi redatelj i scenarist, one variraju u kvaliteti, iako je kvaliteta serije neusporedivo slabija od Dickovih priča. Da bi doskočili potencijalnoj zastarjelosti priča, a i manjkavoj karakterizaciji likova, producenti i scenaristi dali su si slobodu u interpretaciji priča. Primjerice, u Dickovim pričama žene imaju uloge domaćica i jedina im je uloga da kod kuće dočekuju svoje muževe, kuhaju im i odgajaju djecu, dok u seriji žene obavljaju poslove koji su jednako važni kao i poslovi muškaraca.
U tome smislu Dickovo bezidejno i ograničeno portretiranje žena stavljeno je u suvremeni kontekst, kao što je i muškim likovima dana dubina koje ponekad u pričama manjka. No sloboda koju su uzimali u većini priča ne odmiče se samo od konteksta, nego i od osnovne ideje. Tako u priči "Kapuljaš" Dick de facto govori o policijskoj državi i maksimalnoj poslušnosti koja ide do toga da se građanima skeniraju misli, te pokušaju građanskog otpora, dok serija problemski fokus ne stavlja na kontrolirane građane, nego na izoliranost i stigmatiziranost takozvanih čitača misli, svojevrsnih mutanata.
U priči "Nepostojeći planet" starica od 300 i nešto godina želi otputovati na Zemlju, planet koji odavno ne postoji, i spremna je za to bogato nagraditi one koji je odvedu tamo. I dok priča dobro funkcionira sa svega nekoliko motiva, bez istinske dubine, epizoda inspirirana njome zalazi u područje neviđene patetike i u fokus stavlja ljubavni odnos koji nikako nema smisla, samo da bi uvela ispraznu emotivnu liniju.
Epizoda koja najbolje funkcionira i koja je gotovo jednako potresna kao i prozni predložak je "Kill all Others", a izravna je kritika ksenofobne Trumpove Amerike. Za razliku od ostalih epizoda, kojima ni zvijezde poput Bryana Cranstona i Stevea Buscemija nisu uspjele pomoći da razbiju dojam niskobudžetnosti, "Kill all Others" funkcionira kao promišljen i maštovito izveden film, na izravnom tragu Dickove mračne, paranoidne fikcije.
I dok Dickova proza mjestimično pati od općih mjesta i ne uspijeva izmaknuti klišeju žene-kućanice i muškarca-bijelog ovratnika, serija donosi suvremenu i neovisnu ženu, kompleksnog muškarca, no naprosto izostaju duh i magični sastojak koji sve to povezuju u smislenu i pametnu cjelinu. Suvremena produkcija, nažalost, često stavlja sladunjavu emotivnost na prvo mjesto, a to se događa i ovdje.
Svakome tko se uhvati ovih priča trebalo bi biti jasno da one nisu crème de la crème Dickova opusa i da su u svoje vrijeme objavljivane po opskurnim časopisima, ali da su bez obzira na to kvalitetno štivo. Iako serija nije najsretnije ispala, priče se vjerojatno nikad ne bi ni objavile pod zajedničkim nazivnikom da je nije bilo. Tako da priče treba promatrati u kontekstu serije, koja je vjerojatno pogurala prodaju knjige, kao što i seriju treba promatrati u kontekstu knjige, koja je igrala na zvučnost Dickova imena.
