Prošlog sam se vikenda našla u samom središtu Transilvanije, gradu Cluju o kojem doista do tada ništa nisam znala. Poziv je stigao još prije ljeta iz Rumunjskog nacionalnog kazališta za sudjelovanje na Međunarodnim kazališnim susretima i to u njihovoj 11 sezoni s nazivom “Identiteti”. Nije samo da mi se tema činila iznimno zanimljivom, napose iz perspektive našeg katastrofičnog vremena, već me je privlačilo i mjesto održavanja i to u fokusu bliskom kulturološkoj znatiželji. Te sam se tako, nakon puta u kojem sam promijenila tek dva zrakoplova, našla u gradu koji me je, zavodljivošću proustovskih reminiscencija, na prvi pogled, u brzinskom naletu, vratio u djetinjstvo. I činilo mi se kao da hodam požeškim ulicama, negdje između 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, kada sve gradske ulice i nisu još bile do kraja asfaltirane ili su se rekonstruirale po nekim tada još ne urbanističkim planovima, izlozi dućana bili su zatrpani zastrašujućim lutkama na kojima su visile prevelike haljine i iz današnje perspektive ne odveć privlačni kaputi, a iz pekarnica kojih tada nije bilo toliko puno kao danas širio se miris topline kojeg je bilo teško zaboraviti. Upravo me taj osjećaj iznova pronađenog djetinjstva pratio tih nekoliko dana u Cluju- Napoci.

Zapisano je da se porijeklo imena Cluj iznalazi u srednjovjekovnom latinskom nazivu Castrum Clus koji se prvi put spominje u 12. stoljeću kao naziv za srednjovjekovnu tvrđavu grada. Inače, sama riječ Clus ima značenje “zatvoren” i referira se na brijegove kojim je grad okružen. Prema drugoj teoriji, ime grada dolazi iz njemačkog jezika i to od muškog imena Klaus ili arhaične riječi Klus. Danas je Cluj treći najveći grad Rumunjske, povijesno središte i najvažniji grad Transilvanije te središte županije Cluj, smješten na sjeverozapadu zemlje, s nešto više od 300 000 stanovnika. On je i jedan od najvažnijih rumunjskim sveučilišnih gradova, čije je sveučilište osnovao vojvoda Báthory još potkraj 16. stoljeća, a u njemu djeluju brojni instituti: matematički, tehnički, kemijski, onkološki, biološki, speleološki (jedan od svjetski najstarijih) te etnološki, povijesni, likovni, zoološki, farmaceutski muzeji, uz gotičku crkvu sv. Mihovila te impresivne barokne i rokoko palače.

Cluj se, po enciklopedijskim navodima, nalazi na mjestu dačke naseobine Napoca, koja se u rimsko doba razvila kao važan grad, smatra se da je za cara Hadrijana postala municipij, pa je u 3. stoljeću bila glavno središte Dacije. U 12. stoljeću kao Castrum Clus postaje središte ugarske županije, dok ga u 13. stoljeću naseljavaju ga Nijemci, pa već 1316. dobija gradska prava. Rodno je mjesto ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina (rođen 1443.), 1541. dolazi pod osmansku, a 1691. pod habsburšku vlast, nakon Prvoga svjetskog rata pripao je Rumunjskoj, a u Drugom

svjetskom ratu od 1940. do 1944. Madžarskoj. Naziv Cluj-Napoca je od 1974., a zapisano je i da je grad prijatelj Zagreba.

U Cluju postoje samo dva kazališta - Nacionalno kazalište Lucian Blaga i Državno mađarsko kazalište u kojem se predstave izvode na mađarskom jeziku sa simultanim prijevodom na rumunjski jezik, ali tu su i mnogobrojna vainstitucionalna kazališta i kazališne skupine koje čine grad, što se kazališta tiče, prestižnom destinacijom. Nacionalno kazalište gradili su od 1904. do 1906. godine znameniti dvojac, prve globalne arhitektonske zvijezde Ferdinand Feller i Herman Heller koji su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća obilježili cijeli kazališni prostor Austro-ugarskog carstva. Njihov je arhitektonski atelijer djelovao od 1873. do 1919. godine u Beču, dok su oni slijedeći oblike povijesnih stilova visoke renesanse, baroka i rokokoa gradili reprezentativna kazališta, koncertne dvorane i dvorce u gradovima srednje i istočne Europe Augsburg, Berlin, Beč, Brno, Bratislava, Budimpešta, Graz, Hamburg, Karlovy Vary, Odesa, Prag, Salzburg, Sofija, Zürich.... samo su neki od 48 gradova u kojima središnje mjesto zauzimaju njihova kazališta. Feller i Heller su uostalom i još jedna poveznica između Zagreba i Cluja.

Povjesniča Virgil Pop u tekstu o povijesti clujskog kazališta piše: “u drugoj polovici 19. stoljeća poboljšanje životnog standarda srednje buržoazije otvorilo je apetit za zabavom i rekreacijom. U tom kontekstu možemo svjedočiti iznimnom razvoju potrošača zabave u Europi. Čak i u provincijskim gradovima Carstva, buržoazija je sanjala o mjestu za priredbe, a posebno o mjestu gdje će sastajati. Za one koji su željeli brzo izgraditi kazalište, činilo se da postoji samo jedno rješenje: bečka tvrtka Fellner & Helmer. Fokus je bio na funkcionalnosti zgrada koje trebaju ostvariti svoju reprezentativnu ulogu, biti otporne na vatru, a najčešće biti brzo izgrađene kao odgovor na trenutak koji treba obilježiti ili kraljevski ili carski posjet.”

Nastavlja potom objašnjavati u čemu je bio sukob između mađarskih arhitekata i premijera te piše - “novine iz Cluja Kolozsvári Hírlap optužile su premijera da je najveći neprijatelj mađarskih arhitekata jer je projekt dodijelio austrijskoj tvrtki. Zbog svoje učinkovitosti, ali možda i kao posljedica rasprava, Fellner & Helmer predstavili su svoju prvu skicu projekta Gradskom vijeću Cluja 29. veljače 1904. Radničko nadzorno vijeće, u ime Vlade, zahtijevalo je neke izmjene koje se tiču zaštite od požara. Stoga je odlučeno da se radionice i dizajnerski ateljei presele u ulicu Zrínyi, a da se predvorju kazališta dodijeli veće predvorje. Lokalni tisak objavio je 3. ožujka 1904. da se premijer István Tisza neće predomisliti i da će posao povjeriti Fellneru & Helmeru, jer rade brzo i jeftino. Skupina mađarskih arhitekata podnijela je pritužbu lokalnom vijeću, ali je ona odbijena. Restrukturiran, projekt je ponovno predstavljen Lokalnom vijeću i odobren je 16. svibnja 1904., a sljedeći su dan gradonačelnik Cluja Géza Szvacsina i glavni gradski bilježnik Eszterházy imali sastanak u Budimpešti gdje su obavijestili premijera o toj namjeri.”

Sa svim povijesnim referencama grada koji je tijekom stoljeća mijenjao različite vladare te u zgradi koju arhitekstonski izgled povezuje s cijelom Srednjom Europom, Nacionalno kazalište u Cluju čini se danas doista pozvanim da govori o identitetu. Međunarodni kazališni susreti koji su okupili tijekom pet dana tridesetak europskih producenata i kazališnih kritičara imali su želju prvenstveno upozoriti na opasnosti života u današnjoj Europi te na značajnu funkciju teatra koji bi trebao pomoći da ovaj traumatični trenutak preživimo. “Ne možemo biti indiferentni na rat koji se događa iza naše granice, slušajući alarmatne glasove ukrajinskih umjetnika, ali pozabaviti ćemo se i pitanjima našeg rumunjskog društva koja zahtijevaju raspravu i uključenost, identifikacijsko mjesto u europskim rasporedima” – naglašavaju organizatori.

Desetak predstava koje su se mogle vidjeti na pozornici Nacionalnog kazališta u Cluju (koji zgradu dijeli s Nacionalnom operom) svjedočilo je o doista različitim stilskim, žanrovskim i estetskim interesima rumunjskog teatra o kojem danas, za razliku od rumunjskog filma, vrlo malo znamo, jer ga rijetko susrećemo na europskim kazališnim festivalima ili kroz uobičajene kazališne razmjene. Sve prikazane predstave na određeni su način nastojale preispitati ili barem otvoriti neke od bitnih društvenih tema kao što su nasilje u obitelji i trafficking, prihvaćanje LGBT zajednice, korupcija u društvu, kriminal, nasljeđe komunizma.... Čak i bez obzira na krajnji rezultat i reakcije gledatelja, te su se predstave pokazale značajnim po tome što ne izbjegavaju otvoreno progovoriti o onome s čim se rumunjsko društvo danas suočava i o čemu se neprestance govori. Izravnost tih scenskih nastojanja svakako je iznimno važna napose u ovom vremenu kada se teatar na Zapadu pred posljedicama COVID-19 i ekonomskom krizom sve više komercijalizira i gubi onu svoju možda i najvažniju funkciju da ulazi u direktan dijalog sa svjojim vremenom i svim onim problemima o koje se svakodnevno spotičemo.

Postojala je u sveme tome, tijekom mog iznimno kratkog boravka u Cluju, i određena nepodudarnost između toga šarmantno provincijskoga srednjoeuropskog grada s kućama čija dvorišta skrivaju vrtove moga djetinstva i onoga što se na pozornici Nacionalnog kazališta tih pet dana moglo vidjeti. Eskpresivnost i izravnost kazališnog govora nije se mogla zamijetiti na clujskim ulicama, punim studenata, kojima su upravo ovog ponedjeljka započeli i novi semestri. Uzbudljivost toga kontrasta kao da se u potpunosti uklapa u sliku o našem vremenu, u kojem je rat tek nekoliko stotina kilometara od naših granica, a mi se trudimo da ga ne primjećujemo, zabrinuti zbog nadolazećih energetskih, ekonomskih i ostalih nadolazećih kriza, nesigurni jesmo li u pandemijskom ili postpandemijskom periodu te umorni od bivših i svih mogućih budućih katastrofa. Zaključak je i skupa u Cluju da nam teatar u svemu tome itekako može pomoći.