Rat, kriza? Teatar u svemu tome itekako može pomoći

Prošlog sam se vikenda našla u samom središtu Transilvanije, gradu Cluju o kojem doista do tada ništa nisam znala. Poziv je stigao još prije ljeta iz Rumunjskog nacionalnog kazališta za sudjelovanje na Međunarodnim kazališnim susretima i to u njihovoj 11 sezoni s nazivom “Identiteti”. Nije samo da mi se tema činila iznimno zanimljivom, napose iz perspektive našeg katastrofičnog vremena, već me je privlačilo i mjesto održavanja i to u fokusu bliskom kulturološkoj znatiželji. Te sam se tako, nakon puta u kojem sam promijenila tek dva zrakoplova, našla u gradu koji me je, zavodljivošću proustovskih reminiscencija, na prvi pogled, u brzinskom naletu, vratio u djetinjstvo. I činilo mi se kao da hodam požeškim ulicama, negdje između 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, kada sve gradske ulice i nisu još bile do kraja asfaltirane ili su se rekonstruirale po nekim tada još ne urbanističkim planovima, izlozi dućana bili su zatrpani zastrašujućim lutkama na kojima su visile prevelike haljine i iz današnje perspektive ne odveć privlačni kaputi, a iz pekarnica kojih tada nije bilo toliko puno kao danas širio se miris topline kojeg je bilo teško zaboraviti. Upravo me taj osjećaj iznova pronađenog djetinjstva pratio tih nekoliko dana u Cluju- Napoci.