Ivo Balenović je po zanimanju ginekolog, ali ga najšira javnost bolje pamti kao (romano)pisca i scenarista najpotresnijeg domaćeg “medicinskog trilera”, Zlatnim arenama na pulskom festivalu nagrađivanog “Ljudoždera vegetarijanca” u režiji Branka Schmidta. A najšira javnost upoznala ga je pod pseudonimom Alen Bović kad je 2006. objavio naturalistički kratki roman “Metastaze”, po čijem je predlošku Schmidt režirao istoimeni film.

Balenovića se, međutim, pamti i po sudskom procesu koji se protiv njega vodi, vezanog uz jedan nesretan porođaj u zagrebačkoj bolnici. Taj je događaj obilježio Balenovićev život. Zato razgovor oblikujemo, najprije, štrebersko biografski, od prvih profesionalnih koraka do suvremenosti svih njegovih vokacija i životnih preokupacija.

Rođen 1969. u Zagrebu, dečko iz kojeg kvarta? Kad gledamo prizore iz filma “Metastaze”, rađenog prema vašem proznom predlošku i scenariju, uvjereni smo da ste “bili ondje”, autentično je sasvim. Također, replike tog filma opće su mjesto suvremenih zagrebačkih tinejdžera, motivi pop kulture...

Rođen u Zagrebu, odrastao u Maksimiru, oko Kvatrića. Roman je rađen prema stvarnim likovima i zato je autentičan, malo toga je izmišljeno. Pored nekih od njih sam odrastao, s nekima se družio, a neke znam po pričama. Ali takvi stavovi i razmišljanja nisu ograničeni samo na kvartovsku ekipu. One najekstremnije stavove čuo sam od ljudi iz puno viših društvenih slojeva. Samo što ih moji junaci govore javno.

Zatim: matematička gimnazija pa studij medicine. Zašto medicina? Iz današnje perspektive vaših poslova, medicina se gotovo nameće kao “slučajan odabir”? Ili?

To se često pitam i nemam odgovor.

I još malo biografije. Vjeronauk ste (bio je samo župni tad) pohađali, kažete, i stoga što je u vrijeme 1980-ih, u socijalizmu, to značilo “neku razliku od sistema”? Imate li dojam da iskustvo takvog nauka čovjeka prati: i u čemu točno? Koliko vam je to pomoglo/odmoglo da se (scenaristički) upustite u osjetljive i ozbiljne teme pedofilije, (homo)seksu alnosti u Crkvi u novom filmu “Agape” režisera Branka Schmidta? Koja je ideja tog filma?

Vjeronauk sam pohađao jer je u mojoj obitelji to bilo normalna stvar, kao što ga i moja djeca danas pohađaju. Na njima je da odluče hoće li, kako i koliko prakticirati vjeru. Vjera je osobna stvar pojedinca. O tome se jasno govori u ‘Propovijedi na gori’, koja je temelj kršćanstva. No i vjera je podložna promjenama, kao i sve u životu. U vrijeme socijalizma to je značilo neku razliku od sistema i svjetonazor. Danas je to kod mnogih stvar pomodarstva. A u filmu ‘Agape’ nije riječ o pedofiliji nego o optužbi za pedofiliju i izopćenju iz društva tek na temelju sumnje. Film zadire u psihosocijalni razvoj pojedinca, pokazuje njegovu interakciju s grupom i njegovu borbu sa samim sobom. Govori se o etiketiranju onoga koji se ne uklapa u kalupe, no glavna ideja je bila prikazati čistu ljubav. Onu bez ikakvih kalkulacija.

Scenarija iz vaše kuhinje ne manjka. Gotov je, primjerice, predložak/scenarij za nastavak filma “ZG80” redatelja Igora Šeregija iz 2016. Sad će to biti “ZG90”, gdje se tematizira to teško ratno vrijeme, takvo i u domaćoj “prijestolnici”. Ponovno se radi o navijačkoj skupini, isti su likovi? Što je fokus priče?

Imam puno napisanog, ali i materijala na kojima radim. Scenarij za nastavak filma ‘ZG80’ Robert Cukina i ja napisali smo u suradnji s ekipom iz istoimene navijačke skupine. Priča je puno šira jer prikazujemo društveno-političku situaciju u Zagrebu pred rat, uoči nikad odigrane utakmice Dinamo Zvezda. Osim poznatih likova navijača potrudili smo se portretirati i policajce iz tog vremena. Od onih običnih, malih ljudi koje je sve to zateklo i ne znaju se snaći, do njihovih naredbodavaca u samom vrhu policije. Ali prikazujemo i političare koji svime upravljaju iako su jednom nogom još u komunističkoj partiji a drugom već u HDZ-u. Imam napisan scenarij radnog naslova ‘F33’, koji sam ostavio da malo odleži jer je tema dosta mučna, treba mi malo odmaka od svega. To planiram raditi s Brankom Schmidtom. Trenutno s Velimirom Grgićem i Darijem Lonjakom radim na crnohumornom akcijskom filmu punom apsurdnih likova i situacija. I pišem novi roman.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Protiv vas se, kao što šire zainteresirana javnost zna, vodi sudski postupak zbog “liječničke pogreške pri porođaju Dominica Pitre”, koji je danas stopostotni invalid. Iako niste sudjelovali pri porođaju nego je dokazano da je isti obavljao privatni liječnik koji ni po kojoj osnovi to nije smio raditi u javnoj bolnici; osuđeni ste na tri mjeseca uvjetne kazne. Budući da sudski proces traje, jasno je da ne možete govoriti o detaljima. A što se dogodilo, relativno je lako objasniti?

Ne mogu govoriti o detaljima jer sudski proces još traje, ali mogu objasniti pozadinu cijele situacije. Uobičajena praksa u bolnici u kojoj sam radio je bila da su u dogovoru sa svojim pacijenticama njihovi privatni liječnici dolazili obavljati porođaje i operacije. Nitko od zaposlenika nije znao da je taj rad protuzakonit, osim predstojnika Klinike, koji je sve to organizirao. Dakle, oni su varali ne samo pacijentice nego i sve zaposlene na Klinici. Znalo se da oni te usluge naplaćuju. Koliki su bili ti iznosi novca, kome je i dokle išao taj novac, stvar je koju Uskok treba istražiti budući da se radilo o organiziranom kriminalu. Za to postoje pisani dokazi i stotine svjedoka to mogu potvrditi. Takvoj praksi su se protivili liječnici iz ranga nadslužbe zbog njihove zapovjedne odgovornosti u dežurstvu. Tadašnji ravnatelj Željko Vidas pokušao je to riješiti u Ministarstvu zdravstva i u Hrvatskoj liječničkoj komori, ali bez uspjeha. Ono što se desilo vrlo je jednostavno objasniti jer sam postupao onako kako se postupalo godinama prema naredbi predstojnika klinike. Privatni liječnik je došao obaviti porođaj pacijentice s kojom je to dogovorio, uz dozvolu liječnika iz nadslužbe taj dan. Naravno, liječnik iz nadslužbe nije znao da privatnik nema nikakav ugovor jer je predstojnik Klinike Srećko Ciglar svima lagao. Ja sam slučajno taj dan bio ‘srednja služba’ i nisam ni o čemu mogao niti smio odlučivati. Da je kojim slučajem taj dan dežuran bio netko drugi od kolega, njemu bi smjestili. Dakle, svi smo bili ugroženi, samo zbog toga da bi predstojnik Klinike mogao ubirati reket od privatnika. Je li je i on nekom iznad sebe plaćao reket to je stvar za Uskok, ali očito je tad imao zaštitu i u Ministarstvu zdravlja i u Hrvatskoj liječničkoj komori.

Poanta je, međutim, da na dokaze o kriminalu nisu reagirali niti nadležna struka niti javne institucije. Tadašnji ministar zdravstva Rajko Ostojić nikad vam nije odgovorio nakon što ste ga obavijestili o slučaju…

Nitko od nadležnih nije reagirao. Gdje god sam pokušao, nije bilo odgovora ili je odgovor bio: ‘smjestili su ti’. Obavijestio sam ministra Ostojića o takvoj praksi i o izvještaju inspekcije Ministarstva zdravstva. Zašto ministar nije reagirao? To biste trebali pitati njega. Smatram da je to bila njegova dužnost. Isto tako, trebali biste pitati DORH zbog čega ne reagiraju, budući da je tijekom suđenja postalo jasno da se radilo o organiziranom kriminalu. Dosadilo mi je ponavljati, niti više imam volje od nadležnih institucija bezuspješno tražiti istinu. Ovim putem se mogu obratiti sadašnjem ministru Milanu Kujundžiću i pozvati ga da ispita zbog čega je inspekcija Ministarstva zdravstva u sastavu: Oleg Petrović, Aleks Finderle i Zora Zakanj, ne samo u potpunosti zataškala organizirani kriminal u KB-u Merkur i zaštitila odgovorne osobe, nego i lažirala neke osnovne medicinske postulate u svom ‘stručnom mišljenju’. Za sve mogu dostaviti pisane dokaze. Mislim da je to puno veći i ozbiljniji problem od prostakluka nekog ortopeda.

Kažete, u jednom ste trenutku htjeli javno spaliti vlastitu diplomu, odlučili ste da više nećete nikad raditi u struci. Medijski tretman i uvjetna kazna posve su vas psihički dotukli, bili ste u depresiji: “čovjek na dnu”. Kako ste unatoč svemu odlučili i dalje upirati konkretnosti, iznositi zlo iz ordinacije?

U jednom sam trenu napustio medicinu misleći da je to definitivno. Kako od pisanja nisam mogao živjeti, odlučio sam se vratiti. Sad radim u Domu zdravlja Krapinsko-zagorske županije. A nakon što se dogode takve stvari, puno bolje upoznaš ljude oko sebe i stvari koje slutiš iskristaliziraju se. Ne mislim samo na sudski proces. Većina liječnika i ostalog medicinskog osoblja me zvalo i tražilo da ih pozovem kao svjedoke na sudu, no bilo je i onih koji su likovali i ogovarali me iza leđa. Bilo je i pojedinaca, ne samo unutar bolnice, koji su se pokušali okoristiti cijelom situacijom. S jedne strane bio je to težak i mučan period, ali i inspirativan.

Kako danas na vaš konkretan slučaj, ali i vaše javne, šire postavljene optužbe o kriminalu u bolnicama, gleda današnje vodstvo Liječničke komore?

Sadašnje vodstvo liječničke komore upoznato je sa slučajem i ponudili su mi pravnu pomoć.

Radite nastavak “Ljudoždera”, ovaj put će to biti serija? Kažete, “Ljudožder” je bio kamilica prema brutalnostima medicinskog kriminala koji iznosite u njegovu nastavku? Kakve vrste brutalnosti? Spomenuli ste već jednom javnom prilikom: bio je jedan slučaj živog, iako prije termina rođenog djeteta koje je “završilo” na patologiji jer je bilo “namijenjeno” za abortus. Tko tu ne ostaje bez riječi?

Da, pišem svojevrsni nastavak ‘Ljudoždera’, taj je bio tek naznaka da neću dopustiti da mi se tek tako smjesti ono s čim nemam nikakve veze. Zaista me ne zanima tko se s kim dogovorio, koliko je tko kome platio, ali neću dopustiti da svi oni koji su na bilo koji način u to upleteni meni podmeću svoje dogovore i rabote. Kako se mene nije štedjelo lažima, u svojem novom romanu neću nikoga štedjeti istinom. Roman ‘Podmetači leševa’, koji pišem, bavi se kriminalnom hijerarhijom u samom vrhu Ministarstva zdravstva i Hrvatskeliječničke komore, kakvo je tad vladalo. Naravno da će se pojedinci o kojima pišem prepoznati. Važan aspekt je i medijska zaštita takve vrste kriminala, o čemu sam ranije govorio. Slučaj živogdjeteta na patologiji je samo jedan moment u romanu, možda najšokantniji. Samo to što je živo dijete poslano na patologiju jer se netko s nekim dogovorio jest monstruozno ali je još gore od svega što se to ‘smjestilo’ liječniku koji s tim nije imao nikakve veze. U romanu pišem i o mobingu, pranju novca, borbi za tržište lijekova, kao i načinu rada ‘stručnih povjerenstva’ ministarstva, ali mi je važna i psihološka profilacija likova te njihovi odnosi u takvom dirigiranom kaosu. U ‘Podmetačima leševa’ sve je zasnovano na istinitim događajima za razliku od ‘Ljudoždera’, koji je loše i oportunistički napisan roman, u kojem sam više sakrio nego otkrio, ali to je tek bio početak moje borbe za istinu. U liječničkim je krugovima bilo mnogo nejasnoća, povrijeđenosti, ogovaranja, upita i ljutnje kad je izašla knjiga, a zatim i film. ‘Ljudožder’ je fikcija, pisao sam o općepoznatim stvarima, kao što su ilegalni abortusi, uzimanje mita od pacijenata, lažiranje medicinske dokumentacije i podmetanja kolegama. Ali uskoro će doći vrijeme kad ću konačno zaključiti projekt ‘Ljudožder vegetarijanac’ s posvetom određenim liječnicima – njihovim punim imenom i prezimenom.