Vojin Bakić jedan je od najvećih hrvatskih kipara, koji je među ostalim ostao upamćen po poslijeratnim djelima kojima je htio dati svoj doprinos na sjećanje žrtava fašizma, prije svega potaknut gubitkom četvero braće, koji su svi ubijeni u Drugom svjetskom ratu.

Zvali su se Aleksandar, Milan, Nikola i Slobodan. Vojin, jedini koji je rat preživio, jednom je rekao kako "ne može ići u Jadovno jer bi mu srce prepuklo", kažu njegove unuke Ana Martina i Vjera Bakić.

Njegova je skulptura "Bjelovarac" posvećena mlađem bratu Slobodanu i kreirana po njegovom liku. I njega su uhapsili ispred ulaza u stan u Zagrebu, ali je intervenirao i spasio ga njegov mentor Frano Kršinić. Upravo njemu do kraja rata Bakić pomaže, a zaposlio se i na zagrebačkom Velesajmu. Učio je i pod Robertom Frangešom-Mihanovićem te Ivanom Meštrovićem. 

Godine 1943. čak izlaže na Izložbi hrvatske umjetnosti u organizaciji NDH u Berlinu, Bratislavi i Beču. Tad nastaje i serija skulptura Bik i Europa na biku. Radi portrete Kovačića, Kranjčevića, Maksima Gorkog, Svetozara Markovića...

Godine 1956. mnogo njegovih crteža stradava u požaru ateljea. 

Radio je i spomenike za spomen područje parka Dotrščina u Zagrebu gdje se nalazi Bakićev centralni spomenik i šest kristala u Dolini grobova, kao i velebnu skulpturu na Petrovoj gori imena "Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna" koji danas, na žalost, i dalje propada.

Onda su došle devedesete i Bakić je postao omraženo i nepoželjno lice, posebno kao čovjek koji je zaista prezirao fašizam i vjerovao u Jugoslaviju, pa su sistematski rušeni ili uništavani njegovi spomenici. Njegov spomenik pobjedi naroda Slavonije bio je 1968. najveća apstraktna skulptura na svijetu, a 1996. su ga pripadnici 123. brigade Hrvatske vojske razvalili do temelja, jer ih je podsjećao na partizane i Srbe. Tonko Maroević je rekao da je to bio spomenik ljepoti.

Od 1990. do 1995. godine uništene su skulpture "Bjelovarac" koji je miniran 1991. Ostala je šaka jedne ruke i glava, a ostali dijelovi završili su u ljevaonici Tomo Vinković u Bjelovaru. Spomenik je obnovljen i postavljen na svoje mjesto 8. 12. 2010. godine.

Miniran je i "Gudovčan" ili "Pred streljanje", kao i "Spomenik pobjede naroda Slavonije". Dijelovi upotrebljeni za izradu posuđa. Miniran je i "Spomenik bilogorskim partizanima" u selu Bačkovica, nekoliko kilometara od Bjelovara, kao i  "Spomenik palim borcima", ispred škole u Čazmi. Devastiran je i Spomen-park Dotrščina.

Nakon operacije Oluja spomenik na Petrovoj gori, spomenik je devastiran, odnesene su mnoge ploče, a navodno da se dijelovima zna i "cijena" na crnom tržištu. Uz to skinuta je spomen ploča Braći Bakić s obiteljske kuće u Bjelovaru, natpis s obiteljske grobnice na groblju Sv. Andrija u Bjelovaru i promijenjen je naziv ulice braća Bakić u Bjelovaru.

"On nije bio samo kipar jednog sustava, nego umjetnik u iskonskom smislu te riječi, neovisno o vremenu u kojem je stvarao. Njegova djela su još uvijek suvremena i aktualna te pokazuju kako je on za svoje vrijeme bio jako napredan”, objašnjava Ana Martina Bakić za Telegram, inače profesorica na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu.

"Venecija, 1956. godina, 28. izdanje Biennala najveće svjetske izložbe suvremene umjetnosti. Središnje mjesto u Jugoslavenskom paviljonu zauzima dvanaest skulptura istoga autora, a naročito impozantni sadreni Bik apstraktnog prikaza i bez suvišnih detalja, koji svojom čvrstinom, statičnošću i napetošću forme šalje poruku o snazi i značaju male i nove zemlje na političkoj mapi Europe i svijeta.

Tih dvanaest skulptura djelo su Vojina Bakića, hrvatskog Srbina, sina Konstantina Bakića i Jelene Schnautz, rođenog 1915. godine u malome gradiću Bjelovaru na sjeverozapadu Hrvatske", piše P-portal i napominje kako je veliki dio pažnje posvetio je komemorativnoj umjetnosti po kojoj je i ostao najupamćeniji, posebice posvećenoj žrtvama fašizma i partizanskoj borbi.

Upravo je zato i tijekom divljanja devedesetih bio nepoželjan. Umjetnik koji je, osim što je na kraju života znao da mu uništavaju njegovu, kako ih je zvao "djecu", prebrodio je i niz privatnih tragedija. Od smrti braće, krajem osamdesetih smrti sestre Dušanke s kojom je bio posebno vezan, a 1951. njegova je supruga Ljuba, s kojom je imao sina Zorana, počinila samoubojstvo. 

Utjehu je nalazio u sinu, unukama i sestrinoj obitelji. Te naravno, u svome radu.

„Bakićeva izložba, ako smijem doći do tog elementarnog pedagoškog načela, je nešto na što bi sve škole autobusima trebale doći u Zagreb, da vide kako izgleda modernizam, da vide kako izgleda jedna varijanta socijalističkog modernizma, da vide kako izgleda devastacija nakon devedesete.

Tako će se svatko osvijestiti o 50 godina zajednice kojoj pripada na ovaj ili onaj način. Kada biste uspoređivali umjetničku praksu nakon devedesete i prije devedesete, onda su sve estetičke prosudbe, barem što se tiče ovih državno memorijalnih stvari apsolutno na strani socijalističkog modernizma, ovo danas je dvadeset i peta županijska liga u odnosu na ono što su ljudi radili pedesetih i šezdesetih", rekao je profesor Dean Duda s Filozofskog fakulteta u Zagrebu povodom Bakićeve retrospektive u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2014. godine.

Možda najveći modernist kojeg je ova država ikada imala, nikada nije mogao prežaliti razaranje umjetničkog tkiva, kao niti političku klimu koja se stvorila. Prvo su u vihoru rata radi "šarenih krvnih zrnaca" stradala njegova braća, a sada stradava njegova umjetnost. Imao je nesreću da je prije njega preminuo i njegov sin Zoran, a 18. prosinca 1992. otišao je i jedan od najvećih umjetnika ovih prostora čije nasljeđe, Hasanbegovićima i raznim brigadama s dinamitom usprkos, ipak, čini se, neće biti zaboravljeno.