Prošlo je gotovo stotinu godina otkad je holivudski film "It" davne 1927. godine koncept "it-djevojke" pretvorio u globalno popularni fenomen, ali njegova definicija nakon svih društvenih mijena posljednjeg stoljeća podjednako se može primijeniti danas, kao i na britansko visoko društvo s prijelaza 19. na 20. stoljeće: magnetično lijepa žena, seksepilno zavodljiva, koja se izdvaja stilom, ali i osobnošću, i koja bez ikakvog uloženog truda osvaja svoju okolinu i uspješno prevladava sve društvene izazove.

U današnje doba Instagrama i društvenih mreža izraz je ponešto izgubio na ekskluzivnosti, no kad je krajem 80-ih godina prošlog stoljeća mlada balerina Dubravka Ostojić zakoračila u zagrebačko Kazalište Komediju, odlučna da svoj život posveti glumi, odmah je bilo jasno da se na kulturnoj pozornici Zagreba poharanog Novim valom pojavila autentična, svestrana urbana "it-djevojka".

Akademiju je upisala 1980., da bi već dvije godine kasnije zaigrala u Držićevoj "Hekubi" na Dubrovačkim ljetnim igrama i Shakespeareovu "Hamletu" slavnog Jirija Menzela. Nakon diplome igrala je prvo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, putovala neko vrijeme s Teatrom u gostima, a od 1988. je na stalnom umjetničkom angažmanu u Komediji.

U međuvremenu je znamo i po filmskim i televizijskim ulogama: nostalgičari među nama sjetit će je se iz hit-serije "Smogovci", dok je danas televizijski gledatelji vjerojatno najviše pamte po ulozi poslovne ravnateljice klinike Sanje u popularnoj sapunici "Naša mala klinika". Za svoja je glumačka ostvarenja dobila niz nagrada, među kojima i onu hrvatskoga glumišta 1994. i Zlatnu arenu u Puli 2003.

U matičnoj Komediji upravo je gledamo u "Legendi o svetom Muhli", "Revizoru" i "Kneginji Čardaša", a u Teatru Rugantino u "Sireni i Viktoriji", za koju potpisuje i prijevod s ruskog.  Razgovaramo o mijenama koje su, uslijed gospodarskih, političkih i društvenih promjena u proteklih 30 godina, zadesile hrvatsku umjetnost i kulturu te posljedično odredile i njezin život i pogled na svijet.

Glumačku ste karijeru započeli ranih 1980-ih na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje vas je već na trećoj godini Akademije angažirao slavni češki oskarovac Jiri Menzel. Bilo je to doba vašega odrastanja, u specifičnom kreativnom okruženju onodobne socijalističke Jugoslavije. U toj se zemlji znalo koje su granice političkih sloboda, a umjetnici su se tim okolnostima prilagođavali uglavnom pribjegavajući autocenzuri. Cenzuru su neki shvaćali kao neku vrstu 'roditeljskog nadzora' države nad 'još nesazrelim društvom', kako ju je jednom opisao sam Menzel. Kakva bi danas trebala biti uloga države u vrijeme kad postoji 'cenzura' konzumerističkog ukusa masa i 'cenzura' tržišnog terora? Kakvi su u tome smislu bili umjetnički izazovi osamdesetih godina, a kakvi su danas?

Mi smo tih godina imali drugačiju situaciju od Čehoslovačke. Nismo, kao oni, bili iza 'željezne zavjese'. Meni se činilo da nikakve cenzure nema, iako može biti da je zbog svojih godina nisam primijetila. Ali sudeći po predstavama i filmovima koje smo gledali, bendovima koji su tad stasali, bogatom izboru tiskovina s novinarstvom na svojim vrhuncima itd., činilo se da je sve dopušteno. Dok danas, i pored demokratizacije medija koju je omogućila nova tehnologija, cenzuru primjećujem stalno. Prije svega autocenzuru. Neke teme su nedodirljive. Inače bi te mogli zasuti mrzilačkim komentarima, a ponekad i zaliti kantom, pljunuti te, pa i fizički napasti. Je li to ta sloboda govora? Ali ne mislim da je stvar lokalna. Svi uglavnom moramo misliti odobrena mišljenja, od onih o globalnoj politici nadalje. Facebook blokira račune onima koji ne misle kako određuje mainstream, to je prava politička cenzura na tragu Staljinove ili McCarthyjeve.

Postoje li danas granice umjetničkih sloboda i jesu li uopće potrebne/moguće?

Naizgled ne postoje. Umjetnost ih oduvijek ispituje, ponekad iz pravih razloga, iz potrage za svojom autentičnom istinom i odrazom svijeta u kojem nastaje, a ponekad i iz samoljublja - kako biti originalan nakon svega što je napisano, odsvirano, odigrano, kako biti primijećen. Sjećam se scene u jednom ranom De Palminu filmu - 'Hi, mom!' - u kojoj parodira eksperimentalni teatar, prikazujući predstavu u kojoj izvođači žestoko istuku i pokradu publiku. To još, nasreću, nismo doživjeli. Doduše, u osamdesetima su nas sa scene gađali mesom i bojama, ali nas nisu tukli. Hvala im na obzirnosti. U nekom smislu, treba postaviti granice koje osiguravaju da se nikoga ne povrijedi, ni fizički ni psihički. Gdje je granica između aktivizma, pa čak i nasilnog, i umjetnosti? Umjetničke provokacije su često pseudo-kritične i trendovske, i često usmjerene na krivu adresu. Nekad je, doduše, u ovom kakofoničnom vremenu teško i razaznati koja je prava. Na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu jedan umjetnik izložio je olupinu ribarskog broda na kojem je 2015. kraj libijske obale poginulo 800 emigranata. Ide li to na našu savjest? Taj, recimo, umjetnički pothvat sigurno nije bilo jednostavno izvesti, i vjerujem da sam umjetnik suosjeća s tim strašnim događajem, ali - koga on optužuje? Koja je prava adresa za tu provokaciju nije baš jasno. Prije svega, zašto su ti nesretni ljudi bili prisiljeni bježati? Možda zato što im je 'dobronamjerna' intervencija zapada uništila relativno sređenu državu kako bi im uvela 'demokraciju' i oslobodila ih 'diktatora'.

Suvremeni teatar voli posezati za lekcijama o ljudskoj tragediji naučenim od antičkih velikana, koje koristi kao ishodište kako bi progovorio o patnjama modernoga doba. Koliko umjetnost može pridonijeti otvaranju oči svijeta, ukazujući mu na neke istine o njemu samom?

Teme se ponavljaju, okolnosti ih ponešto mijenjaju, ali ono bitno je kroz stoljeća isto. Zato se možemo prepoznati i u antičkim tragedijama, bez obzira na to koliko su stare. Ali kad je glas koji govori autentičan i iskren, onda je to uvijek novo. Vjerujem da umjetnost može otvarati oči i pokazivati 'samom svijetu i srži vremena njihov otisak i lik', ali kako ni sam svijet ne uči iz svojih lekcija, teško da ga umjetnost može bitno mijenjati, možda u malim koracima. Ali mora stalno pokušavati.

Zanimljivo je da ste prvu kazališnu ulogu odigrali 1982. upravo na takvom jednom komadu, u Držićevoj 'Hekubi', temeljenoj na istoimenoj Euripidovoj tragediji iz 424. godine prije nove ere, na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Ivica Boban nas je po svršetku druge godine Akademije uključila u tu, takoreći generacijsku predstavu - pretrčavali smo svakodnevno od dnevnih proba u Lazaretima do noćnih na moćnoj Minčeti oko 200 'skalina', a između smo se penjali još dvjestotinjak 'skalina' do božanstvenog Lovrijenca, na probe Menzelova 'Hamleta'. U 'Hekubi' smo otkrivali zajedništvo, ono najljepše u kazalištu, i čudesne puteve slobodnih improvizacija, a u 'Hamletu', kao glumačka družina, imali smo sreću već tako rano upoznati proces nastajanja predstave jednog tako velikog, duhovitog i maštovitog umjetnika kakav je Jiri Menzel. Kasnije sam s njim radila još nekoliko puta u kazalištu, i u &TD-u - u 'Tri u drugom', i u Komediji, gdje je režirao 'Nemoćnika u pameti', što je dubrovačka inačica 'Umišljenog bolesnika', kojeg je u našoj predstavi igrao fantastični Pero Kvrgić, te Feydeaovu 'Bubu u uhu'. Od Menzela smo zaista puno naučili.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Zapravo ste se u glumi našli gotovo slučajno - vaš prvi izbor bio je, još od ranoga djetinjstva, balet - ples. U Komediji igrate i plesne uloge. Koliko je tjelesnost u širem smislu važna za vaš glumački rad? 

Moje baletno iskustvo puno mi je značilo i u profesionalnom i u ljudskom smislu. Slučaj je odredio da ipak nisam ostala u baletu, ali ples nisam sasvim napustila - u mnogim predstavama i ulogama, pogotovo u Komediji, to je bilo dobrodošlo umijeće, od Wallis Simpson u mjuziklu 'Kralj je gol', Miss Beautyflower u 'Maloj Floramye' do kneginje Anhilte u 'Kneginji čardaša'. U Gundulićevoj 'Dubravki' još sam mogla plesati i na špicama, ali to je bilo davno. Danas mi je već prezahtjevna neka ozbiljnija koreografija. No ta prva ljubav me pratila i na druge načine - po svršetku Akademije neko sam vrijeme bila asistent za scenski pokret Ivici Boban, u nekoliko predstava bila sam u ulozi koreografa i suradnika za pokret - od Bunuelova 'Hamleta' na DLJI, 'Posljednje karike' Lade Kaštelan u Gavelli, 'Pričama iz Bečke šume' Odona von Horvatha u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci... Balet me naučio disciplini i strpljenju. Iako i u jednom i u drugom s godinama malo popuštam.

Na velikom ste se ekranu prvi put pojavili već 1985., u Grlićevu filmu 'Za sreću je potrebno troje'. Možete li se prisjetiti što je vama tad značilo pojaviti se prvi put na velikom platnu? Glumački rad na filmu ima specifične izazove: preferirate li rad u kazalištu, na filmu ili možda na televiziji?

Sjećam se velikog uzbuđenja, a i straha, jer prije toga jedva da sam stala pred kameru. Ali imala sam sreću što su mi partneri bili Miki Manojlović i moj tadašnji profesor Vanja Drach. Njima i Rajku Grliću mogu zahvaliti što sam pobijedila strah, i što je to moje prvo filmsko putovanje bilo ugodno i inspirativno. Kao i većina glumaca, reći ću da volim sve te medije, dodati im i radio, ali priznajem da se najbolje snalazim u kazalištu. Jer tu imam najviše iskustva, a i kontinuitet.

Osamdesete godine obilježilo je emitiranje kultne televizijske serije 'Smogovci', u kojoj ste i sami igrali. Zagreb osamdesetih prikazan je u seriji kroz ružičaste naočale, a to je razdoblje također obilježila kultura Novog vala i hvatanja koraka sa Zapadom. Gledate li danas na osamdesete godine s nostalgijom? Kako stoji današnji Zagreb u usporedbi sa Zagrebom osamdesetih?

Naravno, svi na svoje dvadesete - a moje su bile u osamdesetima - gledamo s nostalgijom. Mogli smo brže trčati, sve opcije su bile otvorene, svijet nas je čekao, barem se tako uvijek čini. Ali postoji i nostalgija za Zagrebom, koji je tad bio manji grad od ovog današnjeg, a ipak je od njega bio veći i gradskiji. Sad svako toliko imamo vašar na glavnom trgu - prije su vašari bili u predgrađima. Kao da je, otkad ga se počelo zvati metropolom, prestao biti metropola. Izgleda mi da kultura kao imperativ odgoja pripada prošlim vremenima. Kao i građanski odgoj, uopće.

Kako se čini, kultura zapadnih društava je od liberalnih 70-ih i 80-ih godina do danas prošla puni krug: vrijeme 'pretjerivanja', seksualnih sloboda i hedonizma povuklo se pred fenomenom 'politički korektnog odricanja' koji posljednjih desetljeća prevladava: alkohol, seks, duhan - u kulturi razvijenog Zapada sve je to danas postalo gotovo sablažnjivo. 'Užitak' je postala zabranjena riječ, iako se čitava kultura pretvorila u potragu za užitkom. To se polako prelijeva i na Hrvatsku: pretvaramo li se naočigled u sve veće malograđane?

Istina, postajemo robovi političke korektnosti. Mnoga značajna djela iz povijesti svjetske umjetnosti danas ne bi smjela biti napisana ili naslikana zbog te nove korektnosti, a zapravo, također, cenzure. I već mnoga od njih propituju, pa čak i izbacuju s nekih univerziteta u svijetu. A uvijek se sve kroz povijest vrti u sličnim krugovima, samo se ti procesi odvijaju na različite načine. U našem slučaju, ne radi se toliko o našoj malograđanštini koliko o utjecaju i manipulaciji korporacijskih interesa na te promjene. Na suptilne i nesuptilne načine. U 70-ima i 80-ima nije bilo filma u kojemu junaci nisu pušili, a mi smo kao djeca mogli kupiti 'cigaret-kaugume' da oponašajući odrasle postanemo buduće mušterije. I postali smo. Zbog marihuane se donedavno završavalo u zatvoru. A, eto, sad su se interesi promijenili. Marihuana - good, cigareta - bad. A sve zbog velike brige za naše zdravlje. Pa ćemo svi bauljati naduvani po shopping centrima. Valjda je to jedino što se od nas traži.

Osim glumom, bavite se i književnim prevođenjem. Vaš je suprug poznati pisac Ivan Vidić. Pišete li i sami nešto? Imate li ambicija nešto objaviti? Kako povezujete književnost i glumu?

Književnost i gluma su nerazdvojni. Svaka čast redateljskom teatru, ali dobar tekst i dobra gluma su srce i duša kazališta. Uživam se baviti prevođenjem kad osjetim da nekog autora razumijem, kad mi se nešto jako svidi, no moje iskustvo zasad nije baš veliko. Ali stalno se trudim usavršavati i u engleskom i u ruskom, a isto tako i u hrvatskom, jer za prevoditelja je najvažnije da dobro poznaje vlastiti jezik - za one strane postoje rječnici. Štreberica sam, pa nekad zapnem jer jednostavno nema adekvatne riječi ili fraze u našem jeziku, ali tad treba hrabrosti da se malo i odmakneš od autora kako bi mu se približio.

Prošle godine dobili ste nagradu Zlatni dukat za doprinos razvoju hrvatskog filma na Danima hrvatskog filma u Orašju, međunarodnom festivalu koji je utemeljio vaš dugogodišnji partner, nedavno preminuli glumac Ivo Gregurević. Što vam znači ta nagrada u kontekstu odlaska velikana hrvatskoga glumišta kojeg kolege pamte kao glumca koji je gradio kazalište od života i život od teatra?

Teško mi je govoriti o Ivi javno, izbjegavali smo to i pred 20 godina, dok je naša veza bila aktualna, a pogotovo nije u redu da o tome govorim sad, kad njega više nema. Znam da ni on to ne bi htio. Koliko je mogao, uvijek je čuvao svoju privatnost. Ta nagrada je sad bolni podsjetnik na naše posljednje druženje na Danima filma u Orašju, za koje nismo ni slutili da je zaista posljednje. Napravljena je od abonosa, crnog hrasta koji je tisućama godina ležao na savskom dnu. I u tom detalju je Ivina veza s prirodom i rodnim krajem. Bio je intuitivan, jednostavan, točan, na sve je mislio.

Već ste punih 30 godina stalna članica Komedijina ansambla - ispunjava li to vaše životne i umjetničke ambicije?

Kad bi čovjek mogao promijeniti i jedan detalj, pa makar i pogrešku, promijenio bi se i daljnji tijek života i ne bismo bili ono što smo danas. A meni je to što jesam, zahvaljujući i dobrim i lošim odlukama, nešto što ne bih mijenjala. Naravno, bilo je u Komediji i perioda koji su potpuno ispunjavali moje ambicije, a i kriznih trenutaka. Najdulje sretno razdoblje u kontinuitetu bilo je desetljeće suradnje s pokojnim Marinom Carićem, koji je s tadašnjim ravnateljem Nikom Pavlovićem kreirao program, a i sam režirao mnoge, meni nezaboravne predstave. To ne znači da i danas ne uživam igrati s ansamblom koji dobro poznajem, među kojima je puno sjajnih glumaca i glumica.

Najširoj javnosti možda ste ipak najpoznatiji po ulozi u humorističkom sitcomu 'Naša mala klinika'. Mnogi veliki kazališni glumci nikad nisu stekli širu popularnost, a danas je glumcu dovoljno pojaviti se na televiziji kako bi postao popularan, makar je u pitanju samo reklama za pivo. Što vama znači 'biti slavan'? Je li vam važno da vas ljudi prepoznaju na ulici?

Pa danas nema tko nije slavan! Danas je luksuz priuštiti si anonimnost. No veseli me kad mi se netko obrati jer je gledao neku moju predstavu. Ali to je puno rjeđe. Živimo u vremenima samopromocije i samohvale. I intervju je također promocija, tako da se može reći da je i ovo što sad radim samopromocija. A učili su nas da je neukusno i nepristojno sam sebe hvaliti. Kako izbalansirati ono što uključuje priroda 'posla', koji je javan i treba publiku, i potrebu da se čovjek zaštiti i sakrije od vremena u kojem se i ono najintimnije izbacuje na cestu, odnosno mrežu? Teško. Ali barem nemam profil ni na Facebooku ni na Instagramu. Ja sam osoba bez profila. Samo en face ili tete-a-tete.