Jedna od ovogodišnjih tema pulskog Sajma knjiga izravno se dotiče grada Pule, njegovih stanovnika i sentimenata, onoga što je bilo nekad i onoga što je sad. U sklopu programa “Puna je Pula” svoju knjigu “Doći u Pulu, dospjeti u tapiju” predstavlja Andrea Matošević (1979.), etno-antropolog, autor nekoliko publicističkih knjiga, profesor Fakulteta za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli te jedan od osnivača i istraživača u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS).

Knjigu je izdala naklada Durieux, a uz Matoševića na promociji govore Miroslav Bertoša i Aljoša Pužar. S Matoševićem uoči sajma razgovaramo o njegovom istraživačkom radu vezanom uz labinske rudare, udarništvo u bivšoj Jugoslaviji, stanje Uljanika te temu njegove posljednje knjige.

BestBook: U knjizi ‘Doći u Pulu, dospjeti u tapiju’ kao etno-antropolog bavite se Pulom i posebnim stanjem duha koje se naziva ‘tapija’ i koje se veže uz Pulu. Kakvo značenje ima ta riječ, to jest kakvo značenja ima kod Puležana? Radi li se o osjećaju, specifičnom stanju duha? Kad ste krenuli pisati knjigu, koja je bila prvotna nakana? Na koja pitanja ste željeli odgovoriti?

Da, točno ste primijetili – koncept ili stanje o kojemu me pitate vezani su uz Pulu, no ne bih tvrdio da se isključivo radi o ‘stanju duha’ koliko o nizu specifičnih i konkretnih uvjeta života u toj sredini, a koji izviru i iz recentne prošlosti grada i koji su utjecali na snažan ‘kulturni kapital’ Puležana. Taj se kapital naknadno prevodi u sud o vlastitom razlikovanju onih koji su u ‘điru’ u odnosu na one koji nisu, razlikovanje Pule i šireg teritorijalnog konteksta u koji je uronjena ili pak – u mikrosocijalnim situacijama – vrijednosni sud o osobi, događaju ili procesu koji se odigrava. Dakle, termin funkcionira u različitim situacijama vezanim uz sredinu u kojoj se izgovara, no najčešće se koristi u kontekstu popularne kulture, ali i ritma života u gradu koji je u mnogočemu danas definiran dominantnom privrednom granom – turizmom – vrlo sezonalnom djelatnošću. Kao antipod događajima i gostima prenapučenom ljetu, u godišnjem protoku vremena ocrtao se fenomen koji je dio sugovornika tijekom istraživanja nazvao ‘pulska zima’ ili ‘pulska tapija’. Namjera mi je u istraživanju i pisanju knjige, studije, bila progovoriti o onome što se u etno-antropologiji naziva ‘lokalnim znanjem’, osjećaju o kojem se ‘zna’ i koji se u danoj sredini izgovara, ali se u pismu teško kodificira upravo zbog doživljaja njegove ‘neuhvatljivosti’, pa i ‘marginalnosti’.

BestBook: Objašnjenje kaže da je ‘tapija’, među ostalim, fenomen koji u sebi objedinjuje nedjelovanje, nečinjenje, dosadu, entropičnost. Može li se ovim riječima objasniti stanje duha cjelokupne Hrvatske?

Mislim da su stvari malo kompleksnije – i kod pitanja o tapiji, a pogotovo kod pitanja o stanju u Hrvatskoj. Kad sam prije spomenuo da se taj termin vezuje uz popularnu kulturu, dakle koncerte, izložbe, sedmu umjetnost itd., držim da je važno podsjetiti da je u organizaciju tih istih događaja valjalo uključiti energiju, vrijeme i napor, pored financija. Da bi događaj bio okarakteriziran kao tapija i ona sama uopće bila izgovorena u određenom kontekstu, netko je taj događaj morao organizirati, postaviti na noge – uložiti trud i angažirati se kao što onaj koji događaj karakterizira tapijom – mora na njemu biti prisutan. Dakle, da bi bilo te vrste ‘nečinjenja’, pa i ‘dosade’, nužno je ‘očekivati’ i ‘biti prisutan’. To se dobro da analizirati na primjeru fenomena ‘pulske publike’, koja slovi kao izrazito zahtjevna i teška upravo jer teže reagira na podražaje s glazbene bine: iako prisutna ‘pulska publika’ subordinira izvođače na bini vlastitom kritičkom sudu koji se performira kroz nereagiranje i nesudjelovanje u radnjama koje se od nje očekuje.

Time se stvara ideja o sebi ne kao o bilo kojoj publici već znalačkoj i vrlo kritičnoj kojoj se ne može ‘prodati bilo što’. No da bi do toga došlo, koncerti se moraju pohoditi, ta publika mora biti prisutna, a to znači i uključena i angažirana. Kad me pitate za stanje nedjelovanja u Hrvatskoj, sklon sam ipak povezanima gledati, recimo, studentsku blokadu iz 2009. koja se odigrala, ne samo u Zagrebu, već u cijeloj Hrvatskoj, uključujući i Pulu, prošlogodišnje prosvjede za opstanak, ili bolje rečeno – protiv uništavanja brodogradnje u Uljaniku, napore za očuvanje javnih površina kakve ulažu građanske inicijative poput Volim Pulu, Zagreb je naš, Srđ je naš. kao i netom završen štrajk prosvjetnih radnika. To su događaji koji uključuju različite društvene kategorije kao i dijelove Hrvatske. Dakle, čak i ako tvrdimo da je letargija osjećaj u kojem se dio građana prepoznaje i pronalazi, postoje praktične pukotine u monolitnosti takvih tvrdnji. Pravo je pitanje hoćemo li od njih učiniti praksu koja se može i češće koristiti kao sastavni dio iskazivanja nezadovoljstva građana.

BestBook: Ovo je također generacijski termin, povezan uz trpljenje. Kako su na situaciju koja nije bajna gledale stare generacije, koje su stasale tijekom 20. stoljeća, a kako se to odražava na današnje mlade ljude? Kad nemaju, doima se da su današnji mladi vrlo svjesni stanja neimaštine, jer su svjesni kako izgleda imanje. Jesu li skromnost i materijalna skučenost isključivo vezane za neke prošle generacije?

Tapija je generacijski distribuiran pojam i u sebi, čini mi se, zadržava puno od jezične kreativnosti tipične za žargon koji često ‘izvorna’ značenja riječi izvrće i daje im drugačiji život i upotrebu: primjerice mrak, guba, brijanje, zujanje itd. u tom su smislu indikativni jer na tom tragu i tapija – turcizam kojim se označava ispravu o vlasništvu nekretnine, u lokalnom pulskom kontekstu znači nešto u potpunosti drugo i vezuje se uz manjak, osjećaj nemogućnosti i sukladnu kritiku. No prije negoli uz ‘trpljenje’, rekao bih da je tapija vezana uz ‘čekanje’, dakle uz očekivanje budućeg, ali sagledljivog trenutka koji mora nastupiti, i to ponajviše za generacije rođene oko 2000. godine: čekanje ljeta, čekanje sadržajem zadovoljavajućeg događaja kojem prisustvovati i, za dio sugovornika, čekanje studija i/ili odlaska iz Pule u druge sredine. U istraživanju je na vidjelo izašlo koliko su starije generacije drugačije koristile javni prostor – gdjekad doslovno kao ‘dnevne boravke na otvorenom’ u kojima su mogli ujedno ‘činiti ništa’, odnosno družiti se, ‘visiti’ i dogovarati se, odnosno sudjelovati u praksama koje nisu vezane uz formalne institucije i obrazovanje ili posao. Čini mi se da mlađe generacije javni prostor koriste na nešto drugačiji način, ritmom više vezanim uz potrošnju. No u tim procesima ogromnu ulogu igra, dakako, i tehnologija.

BestBook: Predajete na katedri društveno-humanističke znanosti Fakulteta za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Kako je danas živjeti u Puli? Što je, osim tapije, specifično za Pulu, u odnosu na druge hrvatske gradove? Istražujući fenomen tapije, jeste li nabasali na još kakav zanimljiv fenomen iz prošlosti ili sadašnjosti koji se veže isključivo uz Pulu?

Pula je ima svoje više ili manje ironijske i samokritične metafore poput – Pula to je raj ili Pula to je (k)raj, Addio Pola ili, u zadnje vrijeme dominantnu, Pola città puttana, što su ujedno pjesme KUD Idijota i Francija Blaškovića, koje se snažnije aktiviraju u posebno teškim trenucima poput ovog u kojem svjedočimo gašenju brodogradnje. Brodogradnje, koja je izgradila modernu Pulu u posljednjih 170 godina. Stoga, ako me pitate kako je danas živjeti u Puli, onda je to zasigurno dominantno u sjeni tog događaja uz veliku dozu strepnje što će gašenje Uljanika, uz rastakanje ostalih branša industrije, u budućnosti značiti za privredu, ekonomiju i demografiju grada.

BestBook: U prosincu Pula dodatno oživljava zahvaljujući Sajmu knjige u Istri, na kojem i vi već tradicionalno sudjelujete kao kreator programa. Koja je važnost ovakvog događanja, s ovakvim ugledom, za grad poput Pule?

Prošle sam godine u jednom intervjuu napisao kako se tu o sajmu radi samo uvjetno, to je događaj koji u svakom od svojih segmenata nadilazi kupnju i prodaju knjiga. Također, Pula je grad sa sveučilištem, a do nedavno grad nije imao bolje opremljenu knjižaru s društveno-humanističkim naslovima, pa je Sajam u mnogočemu takav manjak nadoknađivao uz mogućnost susreta i razgovora s dijelom tih istih autora. Ljudima je mogućnost takvih susreta važna, to više što se, osim u slučaju rijetkih iznimki, gotovo uvijek radi o vrlo dostupnim i susretljivim autorima koji s publikom rado razgovaraju.

BestBook: Tema ovogodišnjeg sajma knjiga je ‘Gradovi u tijeku’. O kakvim se gradovima tu radi? O čemu će se razgovarati?

Na prvome mjestu tu se radi o Puli, našemu gradu, uz autore koji djeluju iz toga grada i promišljaju ga u nizu žanrovskih odrednica – od povijesti, poezije, književnosti do teorije i umjetnosti u širem značenju. No svatko tko je i ovlaš pogledao ovogodišnji program mogao je vidjeti da dolaze autori iz cijelog svijeta, s kojima ćemo razgovarati o mnogostrukim značenjima grada i gradova kao jednom od najznačajnijih povijesnih realizacija ljudskih, antropoloških, mogućnosti, a to – pored arhitekture i urbanizma – uključuje i razgovor o gentrifikaciji, integraciji, nekim novim solidarnostima kao i flanerizmu, među ostalim.

BestBook: Autor ste i knjiga ‘Pod zemljom. Antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću’ te ‘Socijalizam s udarničkim licem. Etnografija radnog pregalaštva’ iz 2011. i 2015. godine. Kako je rudarstvo kao dominantna grana privrede utjecala na život stanovnika Labinštine? Kakva je rudarska ostavština danas? Kakvo je danas stanje tih ugljenokopa? Izjavili ste da ste se željeli u ovom istraživanju odmaknuti od žalobne slike kojom percipiramo rudare.

Dvije su dominantne odrednice omeđivale govor o rudarima Labinštine u 20. stoljeću – s jedne strane to je Labinska republika iz 1921. godine, jedan od prvih socijalističkih proleterskih buntova protiv nadirućeg fašizma, dok su to, s druge strane, rudarske nesreće, kojih u podzemlju u ugljenokopima na Labinštini nije nedostajalo. Iako beskrajno važne te su teme, čini mi se, zaklanjale cijeli niz ne samo zanimljivih već i esencijalnih procesa za razumijevanje specifične rudarske svakodnevice u uvjetima koji su se odigravali nekoliko stotina metara pod zemljom: načini preživljavanja uz minimalno osvjetljenje gdje se nisu mogli osloniti na vid već na sluh, opip i miris, dovijanje prilikom nerijetkih ‘curenja plina’, nesreća, škopija ili gorskih udara, transfera neformalnog znanja iz jednog rudarskog centra u drugi itd. Također, tu su jugoslavenski Junaci rada, poput Antuna Toneta Bičića, Alije Sirotanovića, Abdurahmana Babajića, čiji se Pokret za višu produktivnost rada iz ugljenokopa proširio četrdesetih godina i u ostale dijelove industrije. Oni su bili i ostali simbolički temelj socijalizma, dok je rudarska infrastruktura – a koja uključuje cijele gradove poput Raše ili Podlabina – na Labinštini, ostala podsjetnik na dosege industrijskog moderniteta građenog na fosilnom gorivu.

BestBook: Na jednome mjestu ste izjavili da ste se počeli baviti i poviješću Uljanika. Je li to još jedna od velikih tema kojima se planirate opsežnije baviti? Kako trenutačna situacija u Uljaniku djeluje na Pulu, koja je tijesno vezana uz brodogradilište, a brodogradilište uz nju? Kako će izgledati život grada u budućnosti, s obzirom na ishod priče o Uljaniku?

Ne znam koliko ću imati sape baviti se ponovno temom Uljanika u skorije vrijeme, no nekoliko tekstova sam uspio objaviti. U jednom od njih napisao sam da, ako odnos grada i brodogradilišta interpretiramo teritorijalno – Uljanik je spojen uz Pulu, on je sastavni i pripojen dio grada. Ali ako promijenimo interpretativni rakurs iz teritorijalnog u dijakronijski, dakle, povijesni, taj se odnos mijenja – Pula je zapravo pripojena Uljaniku jer se u mnogočemu njezin suvremen – urbanistički, demografski, privredni, socijalni i kulturni razvoj odvio dobrim dijelom zahvaljujući osnutku Pomorskog arsenala koji će se kasnije razviti u brodogradilište Uljanik. Ako uzmemo sve to u obzir, teško mi je prognozirati o budućnosti grada, no sadašnjost je mnogim Puležanima prožeta srdžbom i strepnjom.