Glavni junak zbirke priča “Najljepša noć duše” mađarskog novinara i pisca Sándora Jászberényija želi postati kriv. Daniel Marosh želi postati krivlji od bilo koga, od svakoga koga poznaje, želi dosegnuti dno moralnog ponora. I to zato što, kako tvrdi, nema gnusnijeg i mučnijeg osjećaja od toga kad čovjek zna da je potpuno nedužan. Daniel je mađarski ratni dopisnik s Bliskog istoka, baš kao i njegov tvorac, pisac koji je za mađarske medije, New York Times i Egypt Independent godinama izvještavao o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi, ustanku Huta u Jemenu. Kad je svoja bliskoistočna novinarska iskustva okupio u knjizi “Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire” (2014.), Jászberényija je kritika dočekala s fanfarama: proglašen je osebujnim novim glasom mađarske književnosti čije priče na jedinstven način oponašaju tradiciju Ryszarda Kapuśćińskog, istodobno evocirajući Hemingwaya i Grahama Greena. “Najljepša noć duše” zbirka je 12 priča povezanih jedinstvenim glavnim likom, novinarom koji, dok izvještava iz samog srca ratne drame, proživljava intenzivnu unutarnju borbu s vlastitim demonima. Ljut na sebe, na bivšu ženu, na propale revolucije i na cijeli svijet, Daniel Marosh u “Najljepšoj noći duše” pripovijeda o surovosti života na Bliskom istoku, intenzivno proživljavajući pakao bliskoistočnih sukoba u gradovima, predgrađima, u svakodnevici tamošnjih ljudi. Knjiga je Jászberényiju 2017. godine donijela mađarsku književnu nagradu Libri. Sándor Jászberényi danas živi na relaciji Budimpešta – Kairo, a priče objavljuje u svim vodećim mađarskim književnim časopisima. “Najljepša noć duše” objavljena je na hrvatskom u prijevodu Xenije Detoni i izdanju nakladnika OceanMore. Tim povodom s enfant terribleom mađarske književnosti razgovaramo o potrazi njegova glavnog protagonista za dnom ponora, o njegovim vlastitim usponima i padovima, o tome koja je iskustva uopće moguće pretočiti u književnost i na koji način, i o još mnogo, mnogo čemu.

BestBook:  U jednom ste ranijem intervjuu kazali kako ne biste mogli pisati o nečemu što niste osobno proživjeli. Čitajući “Najljepšu noć duše”, čovjeka prolaze trnci pri pomisli što ste sve prošli – i to prilično nedavno – dok smo mi mirno, ne predaleko od toga mjesta, nastavili šetati po šoping centrima. Koliko toga o čemu pišete je vaše vlastito iskustvo?
U svemu što pišem uvijek se jako oslanjam na vlastita iskustva; mislim da je upravo u tome tajna moje književnosti – čitatelj zna da se to o čemu govorim stvarno moglo baš tako dogoditi. Život nema nekog posebnog smisla – ali zato književnost ima. Užasi koje proživljavamo nisu dio neke šire slike; oni ne vode nikamo. Svojim pisanjem nastojim to ispraviti. Svaka priča koju sam napisao pokazuje na nešto; razotkriva stvari koje nije nužno uvijek ugodno vidjeti, ali koje imaju širi smisao.

 BestBook:  Puno je tu prilično uznemirujućih opisa. Meni je možda najteže bilo provariti priču “Pseći sin”. Gdje podvlačite crtu: kako odlučujete koliko daleko ići u pretakanju novinarskog iskustva u fikciju? Kako gledate na to iskustvo nakon što ga transformirate u priču – je li uz priče lakše živjeti sa sjećanjima?
Da, priče doista pomažu izaći na kraj sa sjećanjima. Mislim da na taj način funkcionira religija: oživljavate priču da biste je potom pustili da ima vlastiti život. Kad nešto ispričam u priči, nemam više potrebu neprekidno o tome govoriti, stalno iznova prežvakavati u glavi. Na neki način, pisanje me oslobađa. Transformiram svoje novinarsko iskustvo u fikciju dajući smisao besmislu.
 

BestBook:  Kao ratni reporter svjedočili ste svakakvim zvjerstvima. Koje je vaše najstrašnije iskustvo?
Godine 2013., nakon Ramazana, egipatska je vojska napala islamističke pobunjenike. Uslijedili su krvavi dani. Priručne su bolnice bile krcate umirućima. Ni sam ne znam koliko sam leševa vidio, ali bilo ih je mnogo. Ne predstavlja mi problem fotografirati mrtva tijela, ali gledati kako netko iskrvaruje nasmrt, kako iz čovjeka istječe život, to će vas obilježiti do kraja života. Stajao sam u jednoj džamiji punoj ranjenih i umirućih, kad su unijeli muškarca od 50 i kusur godina. Upucan je u prepone. Urlao je sve dok nije iskrvario i umro, dok sam ja samo ondje stajao – doslovno sam stajao u njegovoj krvi i dokumentirao kako umire. Taj mi se prizor vraća u snovima, u noćnim morama vidim njegovo lice.

BestBook:  Pretpostavljam da ste se i vi često našli u raznim za život opasnim situacijama. Jeste li ikad pomislili da vam je došao kraj, da je to to? Kako ste se nosili s tim? Jeste li sami sebe iznenadili reakcijom?
Kada dođete u određene godine, već biste trebali znati ponešto o sebi. Moj mozak drukčije od uobičajenog reagira na podražaje, pa tako, dok rast adrenalina na većinu ljudi djeluje uznemirujuće, na mene ima smirujući učinak. Mislim da sam zato u stanju bolje kontrolirati stres. Tijekom 15-godišnje karijere ratnog reportera naravno da sam se našao u mnogo vrlo opasnih situacija, kad sam mislio da sam gotov. Prva koja mi sad pada na pamet je jedno noćno putovanje iz Kobanija u Amudu u Siriji 2014. godine. Naš vozač telefonom je nekog na arapskom obavijestio da vozi četiri strana novinara, navodeći našu točnu lokaciju. Kako je linija fronte Islamske države bila od nas udaljena tek 30-ak kilometara, i budući da je raspisana nagrada za svaku odrubljenu zapadnjačku glavu, mislili smo da smo sljedeći za smaknuća u narančastim odijelima. Nasreću, uskoro smo došli do neke kurdske nadzorne točke i sve je dobro svršilo. Drugom prilikom našao sam se usred napada teške artiljerije u istočnoj Ukrajini u vrijeme ruske invazije 2015. godine. Što reći osim da je i najveći agnostik, kad se nađe pod paljbom 50-milimetarskih minobacačkih granata, u stanju munjevitom se brzinom okrenuti Bogu…

BestBook:  Teško bi se moglo reći da ste imali “normalan” život obiteljskog čovjeka. Predstavlja li vam ta nomadska priroda vašeg posla ponekad i teret?
Volim ovaj način života. Kad sam imao 25 godina, zapao sam u ozbiljnu krizu; mislio sam da neću uspjeti shvatiti ništa o životu i da ću umrijeti star i završiti pod vazom s cvijećem a da nikad neću vidjeti dalje od svojeg sićušnoga kutka svijeta. Pa od tada sam doživio mnogo toga što mi je omogućilo da bolje razumijem smisao ljudskog postojanja. Ne žalim ni zbog čega! U teoriji bi razumijevanje koliko je sve besmisleno trebalo voditi u empatiju, ali vaše priče pokazuju drukčije – jednostavno, svijet je okrutno i zlo mjesto. U krivu ste kad sugerirate da u mojim pričama nema suosjećanja – naprotiv, one su pune empatije, a ono čega u njima nema je moraliziranje. Taj dio prepuštam čitateljima.

BestBook:  Jeste li i vi, poput vašega glavnog junaka, patili od PTSP-a? Je li moguće, nakon takvih ekstremnih iskustava, ikad se vratiti “normalnom” životu?
Ne običavam baš raspravljati o svojem mentalnom zdravlju u novinama, pa to ne bih činio ni sad…

BestBook:  Što mi možete reći o modernom egipatskom društvu, razapetom na ničijoj zemlji između procesa dekolonizacije i recentnog jačanja vjerskih ekstremizama?

Egipatsko je društvo toliko slojevito da ga je teško sagledavati kao cjelinu. Pogledate li egipatske gradove, to su s jedne strane moderne metropole, pune dobro obrazovanih ljudi koji voze skupe aute. A onda je tu i zaostalo tradicionalno društvo s kočijama koje vuku magarci i nepismenim stanovništvom. Sad zamislite sve to ugurano u isti grad! U Kairu je moguće zaći iza ugla i ušetati direktno u srednji vijek.

BestBook:  A što je sa ženama? One su u vašim pričama često prostitutke, a njihov život ne vrijedi gotovo ništa. Jesu li ipak revolucije donijele kakav pomak u procesu liberalizacije žena u arapskom svijetu?
Spol za moje priče nije osobito bitan. Ako život mojih protagonista ne vrijedi ništa, to nije zato što su žene nego zbog svojeg društvenog podrijetla i statusa. Iako je bliskoistočno društvo izrazito patrijarhalno, savjetovao bih vam da ne promatrate arapski svijet kroz zapadnu feminističku prizmu jer ćete dobiti pogrešnu sliku. Da, društvo jest patrijarhalno, ali u njegovim je temeljima obitelj. Vidio sam vlastitim očima da su majke te koje donose odluke. Nošenje pokrivala za njih je vjerski čin koji nema nikakve veze s podčinjavanjem žena. Pitate li muslimansku ženu zašto se pokriva, ona će vam odgovoriti da je to zato što želi skromnim odijevanjem udovoljiti bogu. Ne zato što joj to nameću muškarci. Ali Arapsko proljeće sasvim je sigurno imalo utjecaja na prava žena. Uvjeren sam da su kurdske borkinje u sjevernoj Siriji učinile više za jednakost spolova nego bilo koja zapadna feministkinja u proteklih nekoliko desetljeća.

BestBook:  Što bi, prema vašemu mišljenju, trebao biti prioritet u razgovoru o muslimanima, i Arapima, u Europi danas?
E to nemam pojma.

BestBook:  Dobro, a kako Mađari vide susjede Hrvate, s kojima su stoljećima bili u istoj državi?
Mađari vole Hrvate i većina ljudi zna da smo nekad zajedno bili dio istog carstva. Mađarska ima problem sa Slovacima, ima ga i s Rumunjima, ali s Hrvatima nije nikad imala nikakav problem i rado smo redovni gosti na vašim plažama. Vjerujem da to govori u prilog dobrim odnosima, makar ja, naravno, vidim samo mađarsku stranu.

BestBook:  Na čelu Mađarske već se više od desetljeća nalazi Viktor Orban, kojeg neke zapadne zemlje optužuju za autoritarno ponašanje, a Mađarsku, kao i Poljsku, kritiziraju zbog ugrožavanja demokratskih vrijednosti. Što biste izdvojili kao najvažnije probleme suvremene Mađarske? Je li Mađarima potreban autoritarni vođa kakav je Orban? Što bi moglo biti njegovo najvažnije nasljeđe?
Mislim da je naš najveći problem to što nemamo nikakvu drugu opciju. Orbana možete voljeti ili mrziti, ali u stvari baš i nemate neku alternativu. Je li mađarska politika korumpirana? Jesu li liberalne vrijednosti i demokratski sustav u opasnosti? Da. No, s druge strane, oporba ne nudi ništa osim uklanjanja Orbana s vlasti. Zašto bi itko glasao za nekog drugog lopova, kojeg uz to i ne poznaje? Ne postoje alternative. A problema je mnogo: imigracija, gospodarstvo, državni interesi. Orbanovo glavno nasljeđe je suprotstavljanje. On se usudio suprotstaviti se kompletnoj Europskoj uniji kako bi nastavio provoditi svoju agendu. Postao je međunarodni politički superstar. Vrijeme će pokazati je li pritom štitio interese Mađara ili nije. A budući da smo se sada dotaknuli politike, želio bih da bude sasvim jasno kako je ovo moje mišljenje – ne predstavljam nikoga osim sebe. Ipak živimo u doba u kojem je takve stvari potrebno posebno naglasiti. Mogao bih, naravno, biti i u krivu.

BestBook:  Spomenuli ste Orbanovo prkošenje Europskoj uniji, od koje je Mađarska, kao njezina članica, nesumnjivo imala velike ekonomske koristi. Kao i druge srednjoeuropske zemlje, čiji su građani skeptični prema nekim “zapadnim vrijednostima”. I vi ste upravo izdvojili imigraciju kao jedan od problema s kojim se svakako treba, između ostaloga, pozabaviti. Nije li pomalo licemjerno uzimati europski novac i istodobno odbijati neke europske vrijednosti?
Smatram da je potpuno pogrešno sve što dolazi iz zapadne Europe označavati pridjevom “zapadne vrijednosti”. Fundamentalno je pogrešno u isti koš gurati pitanje prava LGBTQ zajednice i problem masovne imigracije. Iako na retoričkoj razini mađarska vlada pripadnike LGBTQ zajednice tretira užasno – što smatram posebno gadljivim – svejedno se svake godine kod nas održava Parada ponosa, a LGBTQ pojedinci nisu u svakodnevnom životu meta zlostavljanja. A prihvat izbjeglica je posve druga tema. Riječ je o masovnom priljevu ljudi s Bliskog istoka i iz Afrike u Europu. U zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike mogu se u skoroj budućnosti očekivati nove krize, kao posljedica globalnog zagrijavanja i pretjeranog rasta stanovništva. Ljude koji dolaze u Europu ne zanimaju europske vrijednosti; jedino što njih zanima je gospodarstvo. Budući da religija i država u njihovim zemljama nisu razdvojeni i, kako je riječ o tradicionalno sektaškim društvima, pitanje je što će se dogoditi s našim liberalnim demokracijama pustimo li sve njih da se nastane kod nas. Dat ću vam jedan primjer. Recimo da naše granice – granice Mađarske i Hrvatske – pogodi novi val izbjeglica i mi ih pustimo unutra, “u ime zapadnih vrijednosti”. No iznenada dođe do promjene u politici zapadne Europe, zatvore se sve granice unutar Unije i svi imigranti ostanu nama. I mi tako dobijemo pet milijuna ljudi u državi, ili 55 posto stanovništva Mađarske, koji ne razumiju naš jezik i koje ne zanima naša kultura. Oni neće svojevoljno pristati vratiti se kući, pa ih moramo pustiti da ostanu. Ostanu li, imat će pravo glasa na sljedećim izborima. Nepismeni perzijski seljak glasovat će za Božju stranku, i to ne zato što je zao nego zato što iskreno vjeruje da je to najbolje za sve. Tako funkcionira demokracija. Vaš se glas broji čak i ako ste potpuno u krivu. Ako nismo sigurni kako odgovoriti na promjene koje bi nadolazeće horde mogle nanijeti našim društvima, bolje nam je da budemo oprezni u kopiranju Zapadne Europe jer mi imamo male države. Reakcija mađarske vlade na imigrantsku krizu ponekad jest bila nehumana, ali imigrantsko pitanje nadilazi temu zapadnih vrijednosti.

BestBook:  Sad živite na relaciji Budimpešta – Kairo. Što to nalazite u Kairu, čega nema u Budimpešti, i obrnuto?
Izoliranost je ono što nalazim u Kairu; priliku da budem stranac. A i mnogo je lakše voljeti svoju zemlju s distance, zaštićen od otrova dnevnopolitičkih zbivanja. Nemoguće je nabrojiti baš sve što me privlači Bliskom istoku, ali mogu vam reći da je potpuno drukčija društvena struktura svakako jedan od čimbenika. Dok Europa ide u smjeru zahlađivanja međuljudskih odnosa u društvenim interakcijama, u Kairu je svaka ulica, svaki kvart, mala zajednica ljudi kojima je stalo do drugih ljudi. Obožavam biti autsajder i promatrač, ali istodobno svoje veze s drugim ljudima smatram dragocjenima. Kad vas netko na Bliskom istoku nazove svojim prijateljem, to doslovno znači da bi umro za vas. A u Europi je prilično teško naći nekoga tko bi bio za bilo što spreman živjeti ili umrijeti.

BestBook:  Kritika vas uspoređuje s Hemingwayem; jeste li slavni u svojoj domovini Mađarskoj?
Ljudi me prepoznaju, ali mene to uglavnom frustrira. Književna slava stavlja dodatne pritiske na pisca, a do trenutka u kojem postanete cijenjeni autor ionako je već za vas prekasno – već znate da pisanje nema veze s time vole li vas ili ne.

BestBook:  Ova zbirka nosi naslov “Najljepša noć duše”, prema vjerovanju plemena jednog od likova iz knjige o tome da čovjeka u određenim iznimnim noćima pod zlim zvijezdama može napustiti duša. Jeste li se ikad osjećali kao da vas je napustila duša?
Moja me je duša napustila. Budući da se nije vratila, posvuda je tražim. Pretpostavljam, kao i svi.