Saša Anočić (1968. - 2021.) bio je, u potpunosti, čovjek od kazališta. On je redatelj, glumac, dramski pisac i svojevremeno ravnatelj Gradskog kazališta Trešnja iznimno bogate biografije. U njegovoj redateljskoj radionici stasali su najbolji glumci svoje generacije. Predstave koje je režirao bile su jednako oduševljeno prihvaćene od strane struke, kritike i publike. U travnju 2022. godine izašla je zbirka "Trilogija gubitnika" u izdanju Disputa koja obuhvaća tri, vjerojatno najuspješnije, Anočićeve drame. "Smisao života gospodina Lojtrice", "Kauboji" i "Niko i Ništ/GospOUdinNOUbadi" možda nikad nisu mišljene kao autonomna dramska djela, nego više kao integralni dio kazališne predstave, posljedica i bilješka svakog od tih procesa. Drame su ispisane iz pronađenog ili bolje rečeno ostavljenog materijala, papirića i glumačkih bilježaka, tekstova izvedbe ili transkribirane slušanjem snimki predstava. Samim time, čitanje ove zbirke više je od čitanja tri drame. Ujedno i odmah, baš kao i u samim predstavama, publika ulazi u svijet stvaranja, probi, postavljanja predstave.

Čitatelj se probija kroz režijske bilješke i upute, a autor ga poziva da sudjeluje u procesu stvaranja predstave. Tri drame zabilježene u ovoj zbirci iznose sve Anočićeve preokupacije, sve njegove teme i galerije likova. Drame "Smisao života gospodina Lojtrice" i "Niko i Ništ/GospOUdinNOUbadi" mogu se čitati kao diptih o poraženim dobrim ljudima. Gospodin Lojtrica i Niko, naslovni junaci drama, dva su dobra i poštena dečka kojima se u hipu, gotovo iz hira sudbine, život potpuno uništi ili rastavi i samo pratimo njihovo prihvaćanje smrti ili kazne. Obojica su žrtve sustava, bilo zdravstvenog ili pravnog, jednog aparata koji od svakodnevice radi besmisleni apsurd s kojim se jedino možemo boriti, iako prilično bezuspješno, humorom i smijehom. Anočićev svijet je i od ljubavi, svedene na ono što jest, sreće i susreta, ali i bolnih rastanaka i napuštanja. Njegovi su likovi ispod radara građanske vidljivosti. Oni su opljačkani, poniženi, manipulirani i zapravo ih nitko ne sluša i ne čuje. Osim, dakako, svakog člana publike koji se u njima prepoznaje. U ove dvije drame, Anočićev prostor nade je onaj gdje se događa prihvaćanje. Prije svega, prihvaćanje da život nije fer, a tek onda da te život može i prekrasno iznenaditi. Recimo, slijepac te može opljačkati, a drugom zgodom lopov, koji te došao opelješiti, dat će ti sve što ima, i majicu i sendvič i sav preostali sitniš. Ipak, Anočićev magnum opus ostaju "Kauboji". Zaista, ako sam ikad svjedočio kultnoj predstavi, to je bila ta. I još se sjećam publike koja je oduševljeno pljeskala i plakala u pravilnim intervalima ove nimalo jednostavne trosatne predstave. U njoj brojimo čak osam nevjerojatnih gubitnika, svaki je samo malo karikatura karaktera i svaki sa svojom kompleksnom životnom pričom i traumama koje samo čekaju da izađu na površinu. Od njih osam, sedmero se posreći, možda čak i prvi put u životu, i prođu na audiciji za western mjuzikl. Lako za to da nitko, osim njih, na audiciju nije došao. U idućih stotinjak stranica (ili tri sata s pauzom) pratimo njihov proces, onda i predstavu koju su napravili.

Drama je napisana vješto, izuzetno je duhovita, dopušta si histrionsko pretjerivanje, koketira s pučkom komedijom, rastvara prostor slobode, vulgarnosti, emocija i, ako ikad, istine. No možda najvažnije, kazalište u "Kaubojima" pokazuje svoju najljepšu stranu, ono što je možda Anočiću i sama poanta stvaranja. Kazalište kao život, igralište, susret, mjesto u kojemu pronalazimo slične sebi (kako na sceni, tako i među nama u publici), gdje svatko od nas smije pokazati točno ono što je. Ponekad to uključuje da se useremo u gaće, ponekad da nam se tijelo raspada ili da su nam srca slomljena. A opet, ponekad i da smo dobri ljudi, spremni pomoći, novcem ili tihim razumijevanjem. "Kauboji" su tekst o usamljenim ljudima kojima kazalište, na trenutak, omogući da ostvare neke svoje, pomalo dječačke snove. A to je, ako ćemo iskreno, glavni razlog zašto smo uopće počeli zalaziti tamo. Sasvim svejedno jesmo li umjetnici ili publika. Ionako, jedni bez drugih ne možemo. U kazalištu smo svi samo malo manje, no inače, usamljeni. Izuzetno je važno da je ova knjiga izdana. Bogato opremljena, ona je najljepša monografija umjetniku koji je obilježio cijelu generaciju kazališnih umjetnika, ali i podigao horizont očekivanja publike. Isto tako, knjiga je i pohvala nezavisnoj sceni koja je nerijetko potpuno financijski zanemarena, a svaki put ponovno, kao u Anočićevim dramama, pokazuje kako u tim prostorima s najmanje nade nastaju djela i priče od najvećeg značaja. I konačno, ovako tiskane, drame ostaju budućim generacijama. Svima koji možda nisu bili te sreće naći se u tom trenutku negdje u Zagrebu ili Osijeku. I onima koji će u predstavama koje tek trebaju nastati, slijedeći Anočićeve kazališne manifeste, svim gubitnicima dati njihovo mjesto pod reflektorima pred, što od suza, što od smijeha, razdraganom publikom.