Film "Osmi povjerenik", koji je Ivan Salaj režirao prema romanu Renata Baretića, domaći je kandidat za Oscara. Salaj nije tip kojega mediji često susreću, javnost se uglavnom ne sjeća njegovih prethodnih radova. Režiser je kojeg dobro pamti uža zainteresirana javnost i struka koja je godinama "iščekivala" njegov igrani film. Veteran u poslu, imao je dugogodišnju autorsku pauzu. Salaj, osim toga, slabo investira u vlastitu socijalizaciju u domaćem filmskom mainstreamu: a nije ni jednostavan sugovornik.

Kao, što ću vam ja govoriti, sve je u filmu rečeno… A mnogošto nije rečeno o Salajevim ranijim radovima koje ne treba ostaviti indolentnosti mišljenja o povijesti i razvoju domaće filmske produkcije: jer će Salaj na tragu tih jakih mjesta nastaviti, ubrzanije. Razgovaramo, potičemo njegovu autorefleksiju.

Najprije, je li ga iznenadio "oskarovski" ishod stručne recepcije njegova filma? Što mu znači ta činjenica? Kao tip kojeg je, očito, teško impresionirati socijalnomedijskim dekorom, razmišlja li o budućem životu "Osmog povjerenika"?

"S obzirom na to kako je završila ovogodišnja Pula, nisam očekivao ovakav rasplet. Ali to je tako sa žirijima ili komisijama. Film moje kolegice Turić dobije u nekoliko navrata odbijenice od nekih festivala, a onda u Veneciji odnese Zlatnog lava. Kod nas je sve skupa očito kompliciranije jer "svak svakoga zna". U svakom slučaju, ovo je vrlo korisna stvar za promociju filma. Za druge festivale, a možda i za distribuciju. Postoje selektori festivala koji će po automatizmu pogledati kandidate iz svake zemlje i na taj način imati uvid u "predselekciju". Film je kod nas u kinima igrao početkom godine, i to punih deset tjedana. Zatim se prikazivao u manjim dvoranama, kinotekama i ljetnim kinima. Od distributera još nisam dobio konačne brojke, ali mislim da smo sad na bilanci od oko 40.000 gledatelja. A festivalski život je relativno kratak, traje od godinu i pol do dvije, pa ćemo vidjeti čega će tu sve biti."

Ali zanima nas pogled na vaš prvi dugometražni film. Tehnički govoreći, riječ je o filmu srednjeg metra. Film "Vidimo se" iz 1995. najnagrađivaniji je, u neku ruku najuspješniji, domaći film devedesetih. U vrijeme u kojem je stasala generacija takozvanog mladog hrvatskog filma. "Vidimo se", film čija se radnja događa u Zagrebu 1991., ujedno je najnepravednije zanemaren film u domaćoj "ratnoj filmografiji". Četvorica prijatelja odlučila su ispuniti dječački zavjet i pokopati petog prijatelja, vojnika koji je poginuo početkom rata, u šumski humak, pored njihovog davno pokopanoga kućnog ljubimca. S povijesne distance većinom lošeg i manipulativnog opusa domaćeg ratnog filma, "Vidimo se" predstavlja čisti emotivni odušak. Spominjemo ga jer nam se čini da je ista povijesna distanca učinila svoje i da je došlo vrijeme da taj film, snimljen i mišljen daleko "ispred svog (ideološkog?) vremena", ponovno pogleda šire pučanstvo… I što je pitanje? Najprije, perspektiva vašeg odmaka od tog filma. Što vas je nosilo kad ste snimali taj film i zašto, možda, nemate potrebu o njemu više govoriti? Što se promijenilo, osim vas?

Da, nemam potrebu govoriti ni o čemu što je napravljeno tako davno. To je prvenstveno studentski film, moj diplomski rad, na kojemu su svi glumci, snimatelj i montažer bili studenti. Taj film doživljavam kao iskren iskaz vlastitih emocija i razmišljanja, vezano za ratno vrijeme i moje prijatelje. Želju da se na taj način pročistim i da mogu, konačno, dalje. I to je to. Nema tu nikakve ideologije. Gorčine da. Nostalgije također. Bijesa poprilično… Nisam mogao provariti pad Vukovara, kao ni puno toga kasnije. A film je imao premijeru u Puli 1995. godine, upravo par dana prije Oluje. Kad sam pisao scenarij, Oluja nije bila ni u naznakama kao opcija. Tako da je, nakon Zlatne arene u Puli, koju sam osvojio, i simultane vijesti o početku Oluje tek dva dana potom, katarza koju sam doživio bila ogromna.

Prije tog debitantskog rada snimili ste 1992. dokumentarac "Hotel Sunja", o borcima s prve linije. Ondje gdje je glavni vojnik bio general Praljak… A zapravo ste te godine mahnito htjeli snimiti film o Vukovaru, pa niste stigli. Koliko vas je, ukratko, odredio rat: u autorskom i svakom drugom smislu?

Da, htio sam s kamerom u Vukovar. Ispala je na kraju Sunja, što je bio izbor snimatelja Silvija Jesenkovića, koji je tad bio na četvrtoj godini. I moj izbor, nakon što smo istraživali gdje se još nešto događa nakon nastupa prvih ratnih primirja. U Vukovar smo zakasnili: zbog kamere i opreme koju nikako nismo mogli dobiti. Možda smo zato obojica živi, jednako kao Sven Pavlinić, koji je bio tonski snimatelj i montažer filma, tad student druge ili treće godine montaže na ADU. I da, rat me i privatno i profesionalno obilježio puno dublje i više nego bih htio priznati sebi. To mi je sve jasnije što vrijeme prolazi.

Koliko je ono trajala vaša "redateljska pauza": dvadesetak godina? Nevažno. Radili ste, što bi se reklo, poslove u branši: scenarije, reklame, kratke filmove. I da, snimili ste kratki (namjenski) film koji je potukao rekorde gledanosti u Hrvatskoj, emitira se u jednome muzeju… Što ste, dakle, naučili iz sveg tog posla koji vas je vodio, očito, "Osmom povjereniku"?

Zgodno zvuči tako rečeno. Te 2010. smo snimili film "Priča o Neandertalcima", za stalni postav novog muzeja u Krapini. Mislim da su ondje davno premašili milijun posjetitelja, a svaki je pogledao film… Tako da je stvarno gledan film. A nikad nisam zaradio, niti radio, "izvan poslova" branše: redatelj, scenarist i dramaturg. I ne bih rekao da su moji kratki filmovi vodili prema "Povjereniku", točnije bi bilo govoriti o svojevrsnom zagrijavanju. Kao što "Povjerenika" smatram filmom koji vodi sljedećem, što već dugo kao scenarij spava u ladici.

Pokojni otac je bio Vukovarac, ondje ste proveli lijepe djetinje dane. Kakav je Vukovar koji pamtite, imate li mu se potrebu vraćati? Već dugo u ladici imate scenarij za "punokrvni" ratni film o padu Vukovara, ali vam je budžet gotovo spilbergovski, zahtjevan. Ali niste valjda odustali? I kako ste ga, u najkraćim crtama, zamislili?

Vukovaru se vraćam iz inata. I da obiđem obiteljsku grobnicu. Vukovar koji sam volio više ne postoji. Izmijenjen je kao prostor, ali mnogo više u energetskom smislu.  Dok hodam ulicama toga grada, kao da me nevidljiva ruka steže oko grla. Ne mogu se opustiti i iskreno uživati ni u čemu. Ogromna je nepravda koja se tom gradu dogodila. Zove se „opća abolicija“. Iza toga stoji, dijelom, sramotna politika koja se godinama pretače iz jedne u drugu vladu, onako kako se već mijenjaju. Zar uistinu netko stvarno misli da je moguć proces pomirenja i ozdravljenja u prostoru, u kojem se na ulici susreću silovatelji i njihove žrtve, oni koji znaju gdje su ubijeni i smijulje se ili prazno gledaju one koji ih traže? Postoji izreka, još iz staroga Rima: „Nepravedan mir je ponekad strašniji od rata“. 

Nastavak na sljedećoj stranici...

A govoreći o filmu koji želim snimiti, taj nije o padu Vukovara. To je priča o dragovoljcu koji je iz Zagreba otišao u Vukovar i izašao u proboju, i zatim o onome što je doživio nakon toga. Bitka za Vukovar je tek prva trećina scenarija. Predviđeni budžet je uistinu velik za naše prilike: u rangu tri dobra, standardna budžeta po kojima se danas snimaju filmovi. Velik problem. Ali davno sam odlučio da ću ga snimiti kako treba  - ili nikako.

"Osmi povjerenik" je dijelom sniman na Braču, u selu Škrip, odakle vam je bila mama. Dakle, nosite "otočne gene": vjerujete li u takav fatalizam mentaliteta? Najprije velite, "nema šanse da se maknete iz zagrebačkoga kvarta", a onda pobjesnite na "korumpirani Bandić-grad". Gdje vam je idealno mjesto? I koliko vas političke okolnosti svakodnevice nerviraju?

Nema šanse da grad ikad zamijenim idilom maloga mjesta. Prošle su me te "ideje" o malom vrtu, moru, miru i tišini… Proveo sam 14 mjeseci u Boriku pored Rovinja, prije 15 godina, bilo mi je divno jedno vrijeme, ali bilo je i "nuspojava" - da tako kažem. Sad mi treba grad, tu se dobro osjećam. A Zagreb? Ako je Borat "level beginner", gradonačelnik Bandić je "level pro". To je sve što ću reći.

O politici. Imate li strasti prema politici kao borbi mimo političke elite? Kao napor građana prema zajedničkom dobru? Jeste li optimist ili pesimist?

Politika ne postoji. Ne u Hrvatskoj. Postoji politikantstvo, koje u praksi dijelimo na klijentelizam, lopovluk, primitivizam i nepotizam. A najgori su mi oni ideološki zatucani do nevjerice, posebna kategorija. Najdraži pak oni dobronamjerni politički amateri koji u hodu uče i stvarno vjeruju da će nešto promijeniti. Za njih glasam. Optimist sam. Vjerujem da postoji točka pucanja koja, neobjašnjivo, uvijek iznenadi upravo one koji su do nje doveli. Uz faktor vremena. Neke ideologije će jednostavno nestati, prirodnim izumiranjem, jer ih nove generacije u velikoj većini "ne puše". Onda će, nadam se, nestati i nepodnošljivo etiketiranje u hrvatskom društvu. Etiketiranje koje je uspjelo zamijeniti i argument i činjenicu.

Generacija kojoj pripadate ulazi u srednje godine. Generacija vašeg sina, starijeg tinejdžera, ima svoje vrijeme. Oblikovani smo u socijalizmu, naša djeca razumiju kapitalizam bolje od nas?

Razlika je, mislim, posve druge vrste. Nema veze sa socijalizmom i kapitalizmom, nikakve. Mislite da dan mladoga Kineza i klinca iz L.A. izgleda bitno drugačije? Vjerojatno su jednako proveli na društvenim mrežama, na PlayStationu i mobitelu; malo ili nimalo vremena u parku ili nekoj zezanciji uživo. Globalizam, a ne kapitalizam, je ono s čim su srasli, za razliku od starije generacije. Novokomponirana politička korektnost mi je najstrašniji oblik globalizma koji ide u smjeru Orwellove "1984.", a dolazi upravo iz lijevog spektra.

Insajdersko pitanje filmske industrije. HAVC kakav je sad radi kako radi: što je slabo mjesto? Ili je distribucija domaćeg filma najveća rana?

HAVC je znatno unaprijedio filmsku proizvodnju u Hrvatskoj, ne samo kao produkciju nego i u smislu održavanja infrastrukture i novih sadržaja. Problem je što sad ima puno manje novca nego prije dvije godine, a bojim se da će tako i ostati. Drugi problem koji je vezan uz film nije specifičan za tu instituciju nego za refleksiju općega stanja društva, u kulturi. Primjer: Vukovar Film Festival, koji godinama dobiva znatno manja sredstva nego, recimo, Human Right festival u Zagrebu, a mnogo je manji i jednostavniji. Ili Motovun Film Festival, koji dobiva trostruko veća sredstva, a zasigurno nije ni veći ni bolji, ali… Malih festivala koji gutaju novac ima na desetke. Očito, neki festivali koji su po svim opipljivim parametrima veći i zahtjevniji, ne prolaze dobro. I što mogu zaključiti osim da se radi o čistom ortaštvu što ide ruku pod ruku s floskulama o ljevici i desnici, kao alibiju za mužnju para. Ipak, to će se prije ili kasnije popraviti, samo po sebi. Žalosno je da će do tada nestati neki odlični festivali jer neće financijski preživjeti trenutak pomaka u glavi onih koji sjede u komisiji za festivale. A distribucija… Problem je u totalnome monopolu jednog igrača. Zato bih volio, jako, da distribuciju hrvatskog filma preuzme HAVC. Na taj bi se način bolje kontroliralo stanje na tržištu, a i dio sredstava bi se vraćao HAVC-u: u većoj mjeri nego do sada.

Rekli ste da za vas postoji takozvani "idealni gledatelj". Vaš pokojni otac i pokojni, neprežaljeni profesor Ante Peterlić, bez kojeg ne bi bilo generacija domaćih filmaša. Što mislite, kako bi njih dvojica reagirali na "Povjerenika"? Ili barem Peterlić: već vidimo tu karakterističnu facu, bojimo se kako će to upakirati, što misli reći…

Da, iako nisam baš tako rekao, moram pojasniti. Naime, dok razmišljam o filmu, o onom redateljskom segmentu kad je scenarij gotov, volim imati zamišljenu publiku koja je konkretna a ne apstraktna. Znate kakav film radite, možete predvidjeti reakciju publike, ali i postaviti kriterije kroz osobe čije kriterije cijenite. U tom smislu sam svog oca i profesora Peterlića imao u glavi dok sam radio "Osmog povjerenika", s njima sam vodio zamišljene rasprave o scenama. Otac je tu kao veliki ljubitelj francuskog i talijanskog filma, pogotovo je volio Fellinijev "Amarcord". Često mi je govorio da iskoristim ta iskustva s otoka, te ljude i obitelj po maminoj strani, i pokušam napraviti jednu "mediteransku otkačenu priču": baš tako je rekao. Peterlić mi je bio najdraži profesor i sugovornik o filmovima. Stvari koje mi je u dahu, na ulici, rekao o filmu "Vidimo se" dale su mi krila i volje da ostanem u ovoj profesiji više od bilo koje nagrade i priznanja. Jako mi je žao da obojica nisu tu i da nisam s njima, svakim zasebno, u četiri oka mogao popričati o "Povjereniku". Ali pretjerujete kad kažete "neprežaljen". Odavno ne gledam na mrtve sa žalošću. Iako, neki nedostaju više, neki manje u životu koji mi, eto, dalje živimo.