Film "Osmi povjerenik", koji je Ivan Salaj režirao prema romanu Renata Baretića, domaći je kandidat za Oscara. Salaj nije tip kojega mediji često susreću, javnost se uglavnom ne sjeća njegovih prethodnih radova. Režiser je kojeg dobro pamti uža zainteresirana javnost i struka koja je godinama "iščekivala" njegov igrani film. Veteran u poslu, imao je dugogodišnju autorsku pauzu. Salaj, osim toga, slabo investira u vlastitu socijalizaciju u domaćem filmskom mainstreamu: a nije ni jednostavan sugovornik.
Kao, što ću vam ja govoriti, sve je u filmu rečeno… A mnogošto nije rečeno o Salajevim ranijim radovima koje ne treba ostaviti indolentnosti mišljenja o povijesti i razvoju domaće filmske produkcije: jer će Salaj na tragu tih jakih mjesta nastaviti, ubrzanije. Razgovaramo, potičemo njegovu autorefleksiju.
Najprije, je li ga iznenadio "oskarovski" ishod stručne recepcije njegova filma? Što mu znači ta činjenica? Kao tip kojeg je, očito, teško impresionirati socijalnomedijskim dekorom, razmišlja li o budućem životu "Osmog povjerenika"?
"S obzirom na to kako je završila ovogodišnja Pula, nisam očekivao ovakav rasplet. Ali to je tako sa žirijima ili komisijama. Film moje kolegice Turić dobije u nekoliko navrata odbijenice od nekih festivala, a onda u Veneciji odnese Zlatnog lava. Kod nas je sve skupa očito kompliciranije jer "svak svakoga zna". U svakom slučaju, ovo je vrlo korisna stvar za promociju filma. Za druge festivale, a možda i za distribuciju. Postoje selektori festivala koji će po automatizmu pogledati kandidate iz svake zemlje i na taj način imati uvid u "predselekciju". Film je kod nas u kinima igrao početkom godine, i to punih deset tjedana. Zatim se prikazivao u manjim dvoranama, kinotekama i ljetnim kinima. Od distributera još nisam dobio konačne brojke, ali mislim da smo sad na bilanci od oko 40.000 gledatelja. A festivalski život je relativno kratak, traje od godinu i pol do dvije, pa ćemo vidjeti čega će tu sve biti."
Ali zanima nas pogled na vaš prvi dugometražni film. Tehnički govoreći, riječ je o filmu srednjeg metra. Film "Vidimo se" iz 1995. najnagrađivaniji je, u neku ruku najuspješniji, domaći film devedesetih. U vrijeme u kojem je stasala generacija takozvanog mladog hrvatskog filma. "Vidimo se", film čija se radnja događa u Zagrebu 1991., ujedno je najnepravednije zanemaren film u domaćoj "ratnoj filmografiji". Četvorica prijatelja odlučila su ispuniti dječački zavjet i pokopati petog prijatelja, vojnika koji je poginuo početkom rata, u šumski humak, pored njihovog davno pokopanoga kućnog ljubimca. S povijesne distance većinom lošeg i manipulativnog opusa domaćeg ratnog filma, "Vidimo se" predstavlja čisti emotivni odušak. Spominjemo ga jer nam se čini da je ista povijesna distanca učinila svoje i da je došlo vrijeme da taj film, snimljen i mišljen daleko "ispred svog (ideološkog?) vremena", ponovno pogleda šire pučanstvo… I što je pitanje? Najprije, perspektiva vašeg odmaka od tog filma. Što vas je nosilo kad ste snimali taj film i zašto, možda, nemate potrebu o njemu više govoriti? Što se promijenilo, osim vas?
Da, nemam potrebu govoriti ni o čemu što je napravljeno tako davno. To je prvenstveno studentski film, moj diplomski rad, na kojemu su svi glumci, snimatelj i montažer bili studenti. Taj film doživljavam kao iskren iskaz vlastitih emocija i razmišljanja, vezano za ratno vrijeme i moje prijatelje. Želju da se na taj način pročistim i da mogu, konačno, dalje. I to je to. Nema tu nikakve ideologije. Gorčine da. Nostalgije također. Bijesa poprilično… Nisam mogao provariti pad Vukovara, kao ni puno toga kasnije. A film je imao premijeru u Puli 1995. godine, upravo par dana prije Oluje. Kad sam pisao scenarij, Oluja nije bila ni u naznakama kao opcija. Tako da je, nakon Zlatne arene u Puli, koju sam osvojio, i simultane vijesti o početku Oluje tek dva dana potom, katarza koju sam doživio bila ogromna.
Prije tog debitantskog rada snimili ste 1992. dokumentarac "Hotel Sunja", o borcima s prve linije. Ondje gdje je glavni vojnik bio general Praljak… A zapravo ste te godine mahnito htjeli snimiti film o Vukovaru, pa niste stigli. Koliko vas je, ukratko, odredio rat: u autorskom i svakom drugom smislu?
Da, htio sam s kamerom u Vukovar. Ispala je na kraju Sunja, što je bio izbor snimatelja Silvija Jesenkovića, koji je tad bio na četvrtoj godini. I moj izbor, nakon što smo istraživali gdje se još nešto događa nakon nastupa prvih ratnih primirja. U Vukovar smo zakasnili: zbog kamere i opreme koju nikako nismo mogli dobiti. Možda smo zato obojica živi, jednako kao Sven Pavlinić, koji je bio tonski snimatelj i montažer filma, tad student druge ili treće godine montaže na ADU. I da, rat me i privatno i profesionalno obilježio puno dublje i više nego bih htio priznati sebi. To mi je sve jasnije što vrijeme prolazi.
Koliko je ono trajala vaša "redateljska pauza": dvadesetak godina? Nevažno. Radili ste, što bi se reklo, poslove u branši: scenarije, reklame, kratke filmove. I da, snimili ste kratki (namjenski) film koji je potukao rekorde gledanosti u Hrvatskoj, emitira se u jednome muzeju… Što ste, dakle, naučili iz sveg tog posla koji vas je vodio, očito, "Osmom povjereniku"?
Zgodno zvuči tako rečeno. Te 2010. smo snimili film "Priča o Neandertalcima", za stalni postav novog muzeja u Krapini. Mislim da su ondje davno premašili milijun posjetitelja, a svaki je pogledao film… Tako da je stvarno gledan film. A nikad nisam zaradio, niti radio, "izvan poslova" branše: redatelj, scenarist i dramaturg. I ne bih rekao da su moji kratki filmovi vodili prema "Povjereniku", točnije bi bilo govoriti o svojevrsnom zagrijavanju. Kao što "Povjerenika" smatram filmom koji vodi sljedećem, što već dugo kao scenarij spava u ladici.
Pokojni otac je bio Vukovarac, ondje ste proveli lijepe djetinje dane. Kakav je Vukovar koji pamtite, imate li mu se potrebu vraćati? Već dugo u ladici imate scenarij za "punokrvni" ratni film o padu Vukovara, ali vam je budžet gotovo spilbergovski, zahtjevan. Ali niste valjda odustali? I kako ste ga, u najkraćim crtama, zamislili?
Vukovaru se vraćam iz inata. I da obiđem obiteljsku grobnicu. Vukovar koji sam volio više ne postoji. Izmijenjen je kao prostor, ali mnogo više u energetskom smislu. Dok hodam ulicama toga grada, kao da me nevidljiva ruka steže oko grla. Ne mogu se opustiti i iskreno uživati ni u čemu. Ogromna je nepravda koja se tom gradu dogodila. Zove se „opća abolicija“. Iza toga stoji, dijelom, sramotna politika koja se godinama pretače iz jedne u drugu vladu, onako kako se već mijenjaju. Zar uistinu netko stvarno misli da je moguć proces pomirenja i ozdravljenja u prostoru, u kojem se na ulici susreću silovatelji i njihove žrtve, oni koji znaju gdje su ubijeni i smijulje se ili prazno gledaju one koji ih traže? Postoji izreka, još iz staroga Rima: „Nepravedan mir je ponekad strašniji od rata“.
Nastavak na sljedećoj stranici...
