Koprivnica, 1923.

Prepoznao ga je izdaleka, prije nego što se dalo sasvim razaznati zakrivljenu liniju korpulentnog tijela. Mogao je osjetiti energiju čovjeka koji čvrsto i bez zadrške grabi prema onome što mu je važno. Veseli se susretu i pomalo može razumjeti da je mladi pisac Miroslav Krleža već i sam silazak s vlaka na ovdašnjem kolodvoru doživio kao uvredu i neugodan poraz.     

Kao osobna golgota, svaki korak uz tezge iza kojih kao ukorijenjene stoje piljarice; gotovo ne može vjerovati da je ovdje, kao da je još prije dva koraka bio u Ilici i našao se ovdje krivo skrenuvši, netko mu je zaplotnjački izmaknuo zagrebačke ulice ispod nogu, baš kao i prije godinu dana, kad je dolazio iz potkalničke Duge Rijeke, prilično dakle obeshrabrujuće perspektive, prugom uz poznata, naherena sela, gdje je njegova Bela dobila mjesto učiteljice. Ima on sentimenta prema provinciji, njegova je voljena baka na kraju provincijalka, ali on nestaje kako se toj istoj provinciji približava, pogotovo s književnim tekstom u džepu. Dok svi oni podobni magarci stoje nagurani oko literarnog Manduševca, on u blatu do koljena puže po provinciji kako bi mu se možda nešto objavilo, tu gdje vrijeme kao da ne zna za Bedu Časnog i računanje vremena, gibanje i prolaznost, pa sve stoji kao da je mrtvo, to mjesto za koje već sada zna da će ostati neuralgični spomenik njegove biografije.

*

Evo ga, gotovo desetljeće kasnije, prolazi uz koprivnički park promatrajući ta neobično zadovoljna lica u kojima vidi samo nesebičnu glupost, neotesanost u izvornom, amorfnom obliku, jer takva je njegova književna, ali i životna optika. Kolerički nestrpljivo on ih otpisuje, čovjeka po čovjeka, ženu po ženu, kako pokraj koga prolazi, prije nego što uopće stignu progovoriti, jer naposlovao se on s takvima. Ondje u Dugoj Rijeci, iz koje se izvukao tek prije dva ljeta, već je prvog dana mlatio slamu. Bio je 1. kolovoza i mašinalo se žito, a on je s plahtom u ruci došao u dvorište Gojka Crljenice moleći slamu dok ne stigne namještaj pa zamijenio radnika na stroju. Znali su da je od učiteljice i svakim okretajem osjećao je kako im dokazuje da može, da je isti kao i oni, kao da je to vrlina iznad svih i da ta ručica pokreće svijet. Gledali su u njega s cerekom, sad bu videl gradski gospon, a on je vrtio umoran i znojan, osjećajući da je sve to uzalud. Oni će uvijek moći okrenuti više puta, poginuti za to ako treba. Sjedi popodnevima na toj nenadmašnoj lipi u dugorečkom Vučjaku gdje su još prije sedamsto godina posjede imali komarnički plemići Vučaki, župno zvono tuče kao da je pokretano dahom samoga Boga, a ne potezanjem mišića ponajvećeg farnog krivokletnika; prolaze muškarci i žene, idu razne Lojze Frateršekove i bivši kelneri peštanskog hotela Königin von England koje svisoka upisuje u teku, ispisujući stranice romana Zeleni barjak i posve mu je jasno da ih tamo dolje nije briga za to što je Plamen zabranjen, za bana Mihovilovića (je ban, neje ban, jeje ban neje ban, smiju se ovdje) koji je zabranio petnaesti broj zbog jednog zapravo benignog članka, što je de facto najuren iz Zagreba ni godinu dana nakon vjenčanja u crkvi sv. Blaža gdje je njega i Belu sjedinio Razum (kako se naime zvao mladi kapelan), ni za to što mu se ne da objavljivati sve te svežnjeve papira koje uporno odašilje iz ludbreške pošte. Ni za što ih nije briga i ništa ih ne zanima osim toga što po čitav dan sjedi u toj krošnji, kao da nema luđe stvari u svim selima odavde do Besarabije. I to što po najvećoj kaljuži, vijavici ili snijegu s tim svojim papirima hoda jedanaest kilometara do Ludbrega, kao da nema pameti.

            „Ja sam bio trideset i jedan kilometar udaljen od upravo ove koprivničke pruge i jedanaest kilometara od te svetojanske, ludbreške pošte“, reći će mu jednom, „ali to je bilo jednako kao da sam tristo godina udaljen od Koprivnice, a petsto od Beča ili Budimpešte. Te žene su čitav život živjele u uvjerenju da bradu nose samo popovi, i svatko toliko neka bi usred čehanja perja ciknula, prekrižila usta, udarila se tri puta po prsima pa promrmljala da sam ja sigurno raspop.“ 

            Lakoćom ih skicira i otpisuje, kako mu nailaze. Ovog zbog špinata među zubima, taj bi mogao biti kapitalni predložak nekog liferanta, možda zastupnik britanskog Lloyda, koji čačkajući noktom malog prsta te nesretne ostatke, izgovara riječi koje mu se čine velikima, poput 100 funti sterlinga, na kojima mu beskrajno zavide konjušari, a pralje se ježe dok im dahće za vratom. Onu pak pokušava zaboraviti i prije nego što ju je primijetio, jer točno zna, duboko u želucu predosjeća kako bi svakog trena mogla prisloniti palac uz jednu nosnicu i daleko istisnuti zelenožutu žlundru, koja se ljepljivo razvlači između čeone kosti i gnjecaste sive tvari koja neodređeno pluta u otopini u kojoj nema ozbiljnijih tragova života, prije nego što zauvijek iščezne u prašini iz koje sve nanovo izrasta. Za kraj će širclom obrisati gornju usnu pa s iskrenim zanimanjem pitati: „Buju gospon kaj kupili?“ premećući mrkvu i krumpire. Sva je sitna, neuhranjena za jednu piljaricu, s očima koje priglupo i zlobno zvjeraju okolo. Njena bi sudbina u romanu svakako morala biti tragična. Ostavljena od svih, od muža koji se jednog dana jednostavno nije vratio, umire sama. Možda je čak i dijete pobjeglo od nje, sva djeca bježe od nje, jer krezuba je i zla. „Poput Maje“, zapiše Krleža u notes, „koju je oplodio Zeus pa je zamotala dijete u povoje, ali je ono pobjeglo dok je spavala. Njen je sin Hermes lopov koji Apolonu ukrade stoku i zaštitnik je lopova. Suhonjava je, grbava vještica, čijim dolaskom roditelji straše djecu.“ Zatim jedan, koji uporno ponavlja riječ pateka, kao da je svaki put iznova osvježavajuću upija sa zdenca mudrosti. Križa ga treptajem oka, kao i sve njih koji se blesavo smiju, a da ni sami ne znaju zašto. „Kao da su vidjeli kravu na drvu“, bljesne mu pred očima slika koju zapiše pa spremi notes u džep. Klebere se ne skrivajući trule zube i smrdljive desni. Konačno, prije čuje nego što vidi onog koji kaže kako se jednog jutra, nekoliko dana prije Badnjaka, na galicijskom bojištu, nakon što je odjednom utihnula atelerija negdje iz daljine čuo gramafon, a da nitko nije znao odakle, i to je bilo nekako sveto, te note koje se rasipaju poljima itd. Vibrantno je izvlačio frazu za frazom, ordinarni kič provincijskih foringaša koji pokupe od trgovačkih pomoćnika vozeći ih s kolodvora direktnom linijom do bordela. Ta pak oronula kuća, odmah preko puta raspela, priča je svoje fele, s onim crvenim fenjerima zbog kojih se pitaš tko je umro, a umrli su zapravo svi ovi, makar dišu, hračkaju i prde, krećući se kroz život intuicijom teleta koje se rodilo s dvije glave. Skicu ovog žalosnog mjesta mogao bi dati u tri gruba poteza. Pravedno govoreći, sve je to klajnkarirt, ali ipak ništa posebno drugačije od tolike naše tužne provincije pa čemu trošiti riječi? Treba samo duboko udahnuti i što bezbolnije proći uz te Potemkinove fasade iza kojih nekoliko obitelji amaterski neuvjerljivo pokušava izvesti predstavu građanskog života, kao da samo nekoliko metara od tih salona s visokim stropovima, nahereni ne stoje poljski zahodi, s izrezbarenim srcima na vratima, čija se škripa čuje sve do paviljona.