U masovnom samoubojstvu pripadnika Hrama naroda, religijskog kulta koji je osnovao karizmatični američki propovjednik Jim Jones, umrlo je u roku od nekoliko sati više od 900 osoba, među kojima trećina djece i maloljetnika. Od tog masakra u izoliranoj zajednici koju su usred džungle u Gvajani podigli pripadnici Jonesova kulta prošlo je gotovo pola stoljeća, i činilo se da je o toj temi već sve rečeno. Ipak, prije nekoliko tjedana premijerno je prikazana prva epizoda nove dokumentarne serije “Cult Massacre: One Day in Jonestown”, u kojoj se zbivanja u zajednici Hrama naroda kobnog dana u studenome 1978. godine, umjesto kao masovno samoubojstvo, preciznije opisuju kao - masovno ubojstvo.

Snimljena u produkciji Hulua i National Geographica, trodijelna dokumentarna miniserija mlade redateljice Marian Mohamed nudi uznemirujuć uvid u jonestownsku tragediju. Kroz dirljive intervjue s preživjelima, arhivske snimke i komentare stručnjaka, dokumentarac secira čimbenike koji su doveli do katastrofe, te donosi precizan slijed događaja sudbonosnog 18. studenoga. Premda priznaju da je određeni broj pripadnika kulta doista želio okončati svoj život u masovnom samoubojstvu, autori dokumentarca sugeriraju da je najveći dio Jonesovih sljedbenika zapravo svjesno ubijen, odnosno naveden da popije smrtonosnu dozu otrova raznim manipulacijama ili prisiljen da to učini grubom fizičkom silom. “Cult Massacre: One Day in Jonestown” detaljno opisuje upadanje Jima Jonesa u ludilo, od trenutka kad je 1954. osnovao sljedbu koja je kombinirala elemente kršćanstva, socijalizma i pokreta za ljudska prava, pa do tragičnog završetka u južnoameričkoj džungli.

'Čini se da se obraća izravno vama...'

Većina Jonesovih sljedbenika svakako nije bila luda, možda samo malo psihički nestabilna i duhovno neispunjena. Privukao ih je idealizam novog doba, obećanje ljubavi, jednakosti, slobode i zajedništva, a Jones je svakome od njih pristupao kao da je najvažnija osoba na svijetu. “Činilo vam se kao da se obraća izravno vama, vašem srcu i vašem umu. Osjećali ste se važnim dijelom zajednice - jedino što ste željeli je da svi mogu živjeti u miru i harmoniji”, rekao je u dokumentarcu jedan preživjeli član sekte.

Ipak, s vremenom su se počele pojavljivati glasine o nezadovoljstvu unutar zajednice. Mediji su sve češće objavljivali svjedočenja o totalitarnoj kontroli i psihičkom zlostavljanju, dok su predstavnici vlasti počeli postavljati neugodna pitanja. Sve uvjereniji u svoje božansko poslanstvo, Jones je sedamdesetih godina odlučio sjedište sekte preseliti u inozemstvo, izvan prozaičnog dosega američkih vlasti i medija. Kako je pojašnjeno, Hram naroda bio je prisiljen otići zbog “puzajućeg fašizma u Sjedinjenim Državama, u kojima sve više jača rasizam, a multinacionalne kompanije imaju sve veći utjecaj na vladu”.

Izbor je pao na Gvajanu, jedinu južnoameričku državu u kojoj se govori engleski, zemlju koja je tek stekla neovisnost od britanske kolonijalne uprave i u kojoj je novouspostavljena vlada njegovala opušten pristup prema poštivanju vlastitih zakona. Drugim riječima, uz odgovarajuća poznanstva i platežnu sposobnost, mogli ste raditi što ste htjeli. U takvim je okolnostima početkom sedamdesetih godina vodstvo sekte usred džungle na sjeveru zemlje - na 1200 hektara - pokrenulo izgradnju Poljoprivrednog projekta Hrama naroda, naselja jednoobraznih drvenih kuća i većih društvenih zgrada poznatijeg pod kasnije zloglasnim imenom Jonestown. Članovi sekte poticani su da napuste svu svoju imovnu i presele se u Gvajanu. Obećan im je život u potpunoj slobodi, “u bujnom tropskom raju prepunom svježeg voća i povrća”. “Preselili smo se kako bismo imali više slobode, a dočekalo nas je sve samo ne to. Prodali su nam robu koja uopće nije postojala”, rekla je jedna bivša članica sekte.

U Jonestownu uopće nije bilo privatnih kuća. Kako bi oslabio obiteljske veze, Jones je namjerno razdvojio obitelji u muške i ženske spavaonice, a djecu dodijelio surogat roditeljima. Nije bilo svježeg voća i povrća - glavne namirnice bile su kruh, riža i maslac od kikirikija. Jones je u potpunosti kontrolirao sve aktivnosti u zajednici i komunikaciju s vanjskim svijetom, a svoje je propovijedi članovima zajednice danonoćno puštao preko sustava zvučnika.

“Morali smo slušati njegov glas 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Nismo imali pristup novinama i telefonima. Sva pošta bila je cenzurirana. Bili smo odsječeni od ostatka svijeta.” Unatoč svemu, u Jonestownu je 1978. godine živjelo gotovo tisuću članova sekte.

Američka javnost nije međutim zaboravila na Hram naroda. Povremeno bi se u medijima pojavljivala svjedočanstva odbjeglih pripadnika koja nisu u najboljem svjetlu prikazivala Jima Jonesa i njegov kult, a vlasti su pokrenule istragu o mogućim financijskim malverzacijama i utaji poreza. Zabrinuti članovi obitelji tvrdili su da pripadnicima sekte nije dopušteno napuštati Jonestown i javno su zahtijevali da vlada SAD-a nešto poduzme za svoje državljane u inozemstvu. Pod pritiskom javnosti, istražno povjerenstvo na čelu s kongresnikom Leom Ryanom zaputilo se u Gvajanu. Nakon napetih pregovora s Jonesovim odvjetnicima, izaslanstvu je dopušteno da obiđe kompleks i razgovara s članovima zajednice.

Isprva je sve izgledalo idilično, no s vremenom su rasle napetosti i sve se više Jonesovih sljedbenika potajno obraćalo Ryanu i članovima njegova izaslanstva tražeći od njih da im pomognu vratiti se u Ameriku. Na tada zabilježenim snimkama posljednje zajedničke večere u glavnom paviljonu, može se vidjeti kako većina okupljenih pripadnika Hrama daje fanatičnu podršku Jonesu, dok on nervozno promatra skup staklenih očiju i čvrsto stisnute vilice. Pomiješanih osjećaja, Ryan je sljedećeg dana - 18. studenoga 1978. - napustio Jonestown i zaputio se u zračnu luku u obližnjem gradiću Port Kaitumi, a s njim je krenulo i petnaestak pripadnika Hrama koji su željeli pobjeći iz onoga što su nazvali “komunističkim koncentracijskim logorom”. Prema izjavama preživjelih svjedoka, Ryan je namjeravao objaviti relativno pozitivno izvješće o stanju u Jonestownu, no Jones - koji je do tada već izgubio svaki kontakt sa stvarnošću, zaključio je da je “sve izgubljeno”. Pozvao je svoje sljedbenike da se okupe u središnjem paviljonu i zatražio od njih da prijeđu na novu razinu postojanja, ispijanjem unaprijed pripremljenog koktela sastavljenog od bezalkoholnog pića Flavor Aida, raznih sedativa i - cijanida.

Na objavljenim snimkama čuju se prosvjedi žrtava, krikovi djece i majki, te glasovi naoružanih stražara koji tjeraju ljude da ispiju otrov. Neki su to učinili s radošću, neki pod prisilom, a mnogima je - većinom djeci - cijanid nasilno ubrizgan injekcijama. Jones je pronađen prostrijeljene glave. U minutama prije smrti - kako je zabilježeno na snimkama - svojim je sljedbenicima poručio da “umru s dostojanstvom”. “Nemoj leći u suzama i agoniji ... smrt je milijun puta bolja od ovog života. Kad bi znao što te čeka, bilo bi ti drago što danas prelaziš.” Kamo su točno “prešli” pripadnici Hrama naroda ne zna se sa sigurnošću, no poznato je da je u masakru u Jonestownu život izgubilo ukupno 918 osoba, uključujući kongresnika Ryana i nekolicinu članova njegova povjerenstva koje su ubili Jonesovi fanatici dok su se pokušavali ukrcati na zrakoplov u Port Kaitumi.

Tko je Jim Jones?

Nova dokumentarna serija “Cult Massacre: One Day in Jonestown” ima ambiciju dati konačno povijesno viđenje tragedije u Jonestownu, te upozoriti nove naraštaje na tragične posljedice fanatizama svih vrsta. Odgovore na najvažnija pitanja ipak nije lako pronaći. Kako je moguće da su tisuće ljudi povjerovale u božansku misiju vještog manipulatora Jima Jonesa? Je li masovno “revolucionarno” ubojstvo/samoubojstvo bila logična konzekvenca njegova djelovanja?

Na početku svoje mesijanske karijere, kako se čini, Jones uopće nije davao povoda slutnjama tragičnog kraja. Od malih nogu zaluđen vjerskim temama - i idejama socijalne pravde i rasne integracije - Jones je prve poklonike počeo privlačiti još u svojim ranim dvadesetim godinama kao tradicionalni metodistički svećenik-propovjednik. Ambiciozan, elokventan i karizmatičan, u Indianapolisu je 1954. godine osnovao svoju vlastitu vjersku organizaciju, punog imena Hram naroda Kristovih učenika, koja je kombinirala kršćansko učenje s elementima socijalističke i komunističke ideologije, s naglaskom na rasnu jednakost. U rasno miješanom predgrađu Indianapolisa njegove su propovjedi bile vrlo popularne, a također je brzo otkrio da “liječenje vjerom” - posebne seanse na kojima je molitvama i tajanstvenim ritualima tretirao najteže bolesnike - privlači nove sljedbenike i crkvi donosi dodatni prihod.

S vremenom se u svojim propovijedima sve više pozivao na Marxa i Lenjina, a Isusa Krista je opisivao kao svojevrsnog protokomunista. Njegove poruke počele su se čuti diljem Amerike, no broj članova crkve locirane na konzervativnom Srednjem zapadu stagnirao je. Stoga je Jones sredinom šezdesetih godina sjedište Hrama naroda preselio u San Francisco, u grad u kojemu su njegove poruke mogle doprijeti do više potencijalnih sljedbenika, i u kojemu je uspio ostvariti utjecajna poznanstva. Družio se s poznatim političarima i aktivistima poput Harveya Milka i Angele Davis, koji su o njemu imali samo riječi hvale. Crkva je brzo napredovala, privlačeći porukama ekonomskog socijalizma i rasne jednakosti uglavnom mlade ljude i pripadnike manjina. Na vrhuncu popularnosti krajem šezdesetih godina, jedan je komentator Jonesa opisao kao kombinaciju Martina Luthera Kinga, Alberta Einsteina i Mao Zedonga. S naknadnom pameću možemo ustvrditi da je jedina odgovarajuća usporedba bila s ovim potonjim.

Apostolski socijalizam - kako je Jones nazvao svoje učenje - s vremenom se sve više udaljavao od tradicionalnog kršćanstva i približavao komunizmu totalitarnog tipa. Počeo je kritizirati dijelove Biblije u kojima se promoviraju ropstvo i neravnopravnost žena, te je govorio da treba prosvijetliti sve one koji su pod utjecajem “opijuma religije”. U to se vrijeme i sam počeo sve više drogirati, što je doprinijelo njegovom mesijanskom kompleksu - sebe je počeo prikazivati kao osobu s božanskim poslanjem, svojevrsnog socijalističkog Boga. Sve to jačalo je njegovu paranoju. Bio je uvjeren da je okružen neprijateljima koji žele uništiti njegov pokret, pa se sve više koristio strahom i manipulacijama kako bi kontrolirao svoje sljedbenike.

Identitet svojih neprijatelja mijenjao je s vremenom, a među njima su bili Ku Klux Klan, nacisti, multinacionalne kompanije i američka vlada. Od članova svoje crkve zahtijevao je potpunu poslušnost, pozivajući ih da vode križarski rat kako bi obranili svoju vjeru. Stručnjaci su podijeljeni oko toga je li Jones stvarno vjerovao u svoje vlastito učenje ili ga je samo koristio kako bi manipulirao ljudima. Kakav god odgovor bio, sigurno je da je s vremenom izgubio dodir sa stvarnim svijetom, te da je polako zapadao u ludilo koje je kulminiralo masakrom u Jonestownu. Nakon tog nezapamćenog zločina, njegovi dotadašnji apologeti brzo su se distancirali. Slavni evangelistički propovjednik Billy Graham napisao je da Hram naroda nema nikakve veze s kršćanstvom, te da je Jima Jonesa najvjerojatnije zaposjeo Sotona, dok je Sovjetski Savez Jonesa proglasio vjerskim fanatikom koji je potpuno pogrešno interpretirao marksizam.