Čini se kao da Sofi Oksanen u Hrvatskoj nema poštovanje i slavu koju svojim romanima zaslužuje. Riječ je o jednoj od najboljih suvremenih finskih književnica, usudio bih se reći da je najbolja, ali književnost nije atletika ili nogomet pa da imamo neprikosnovene prvakinje i prvake. Možda te zaslužene slave i poštovanje nema zbog toga što piše o onim nekim tamo bivšim republikama Sovjetskog Saveza - Estoniji ili Ukrajini - i o neugodnim temama zaboravljene i prešućene povijesti, trgovini ljudskim mesom (i još više dušama) te ružnoj strani rušenja komunizma i ulaska u Europu.

Temama o kojima i mi nešto znamo, iako jako malo, a Europa u stvari ništa i ne želi znati. A Sofi Oksanen često im upravo to, upravu tu cijenu ljudskog mesa kojom je, između ostalog, i plaćen europski komfor, baca u lice.

Njeni romani često su zaogrnuti plaštem krimića ili povijesnih trilera, da ne bude zabune, i kad bi se strogo gledao samo žanr, to su odlični krimići i trileri, ali ona unutar tog žanra progovara o mnogo toga što nadilazi puki žanr, možda ponajviše o onim tisućama i tisućama ljudi koji su platili cijenu viška povijesti. A zaboga, pa i mi živimo na mjestu koje proizvodi višak povijesti, i njenu cijenu uglavnom su platili oni koji taj višak nit’ su proizvodili nit’ su te dobitke konzumirali. A nekad je najlakše i najbolje neugodne stvari pomesti pod tepih, Zapad to često radi, pa zašto ne bismo i mi. Mnogo je razloga zašto ne bismo, a jedan od njih je taj što se prošlost pometena pod tepih uvijek vraća u najgorem trenutku i u najgorem obliku. Mutirana i okrutna. Ima još mnogo drugih razloga. Čitanje romana Sofi Oksanen sigurno nije najvažniji, ali je definitivno najugodniji zašto neugodne istine iz prošlosti ne treba držati pometene pod tepihom. Jer njeni romani rijetko su dobro štivo. A novi roman “Pseći park” je vrlo dobar, vjerujem da će vrijeme i kako će roman “stariti” pokazati da je odličan (usput toplo preporučujem njene romane “Čišćenje” i moj omiljeni, pomalo patetičnog naslova, “Kad su golubice nestale”). Čitajući njene knjige, a osobito “Pseći park”, na trenutke se nameće usporedba s nobelovkom Svetlanom Aleksijevič (opet najtoplije preporuke za bilo koju od njenih knjiga), odnosno pomisao - ovako bi Svetlana Aleksijevič pisala da kojim slučajem piše krimiće ili trilere. Usporedba je, priznajem, nepravedna i nezgrapna za obje književnice, i teško da se između njih mogu egzaktno i smisleno izmjeriti neke sličnosti, ali osjećaj za sudbine onih potrošenih, onih koji su ih trošili, i cijela ta težina vremena i zabluda koje se prelama preko stranica koje su one ispisale neka je više emocionalna, nego razumska poveznica. I obje su književnice, a čitatelj je najviše tu na dobitku.

Pseći park, namjerno nije pod navodnicima, jest jedan od parkova u Helsinkiju za šetnju pasa u kojem junakinja romana svaki dan provodi vrijeme na klupici promatrajući sretnu obitelj s dvoje djece, sinom i kćeri, i njihovim kućnim ljubimcem. Neprimjetna sjena, jedna od onih koje su sreću, iz tamo nekih zemalja u kojima sto dolara košta život, potražili na zapadu. Sve dok jednoga dana, dana koji nas uvodi u roman, pored nje na klupicu ne sjedne žena iz njene prošlosti, od koje je pobjegla. Žena je također povezana s obitelji koja provodi vesela popodneva u psećem parku, i jednako tako toj obitelji tek sjena. Obje žene nekad su “radile” u agenciji koja je roditeljima sa zapada (ali i bogatašima iz Ukrajine) omogućavala da postanu roditelji. Donirale jajne stanice, iznosile trudnoću... Iako je roman o tome, o svim tim nepoznatim majkama iz Ukrajine, kod Sofi Oksanen nikad nije onako kako se čini u bilo kojem dijelu romana. Ona priču plete tako da čitatelja vodi na dugo putovanje, neprestano izbjegavajući, točnije rečeno, neprestano nadopunjujući ono o čemu u stvari piše. I kad čitatelj pomisli da su one ovdje u potrazi za izgubljenim majčinstvom, da ucijene obitelj, da zatraže svoje genetsko pravo, roman kreće u nekom novom smjeru. Ta isprepletenost priča koje se prelijevaju jedna u drugu, istovremeno međusobno čvrsto povezane, istinska je kvaliteta pisanja Sofi Oksanen. Slijedeći glavnu nit priče glavne junakinje i junaka romana, postupno otkrivamo tko su one i oni ustvari. Sofi Oksanen “usput” govori o cijelom tom bremenu viška povijesti koje svi nastoje zaboraviti, a on kulja iz svake pukotine savršenih života plaćenih tim viškom povijesti. Tu su ukrajinske bakice koje kuhaju kompot od maha (nešto što još nije ni opijum ni heroin, ali nije ni daleko) za lokalnog, niže rangiranog mafijaša, čovjek koji uči pisati u svojim tridesetima jer je cijeli život proveo zaboravljen po raznim domovima, ilegalni rudari ugljena u Donbasu, rat Rusije i Ukrajine, ali ne ovaj, nego onaj (isti je to rat, ne zavarajmo se, ali smo ga odlučili ne vidjeti) koji je počeo prije sad već prilično godina... Tu su i bogate “majke” sa zapada koje pregledavaju desni i zube, stražnjice i kosu budućim “majkama” iz Ukrajine poput trgovaca robljem prije dvjestotinjak godina na američkom jugu. Da ne bude zabune, te scene nisu optužnica komfornog zapada čiji komfor plaća ljudsko meso s istoka, daleko od toga, nema tu patetične didaktike ni moraliziranja s visine. To je tek stvarnost ispričana onakva kakva je i kakva je bila.

Postupno otkrivanje prošlosti glavne junakinje, razloga njenog bijega, ali i prošlosti svih likova roman neću reći čini napetim, nego mu daje ritam neprestanog otkrivanja novih slojeva. Upravo onako kako su životi sakriveni pod mnoštvom slojeva. Neprestano otkrivanje one prave priče daje dodatni užitak u čitanju ovog romana.